Naš utjecaj u onome što ne znamo ni imenovati

Zapadni Balkan je opet u modi. Izraz je to koji je na usnama mnogih u Europskoj uniji, od predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera, čiju bi turneju po šest država zapadnog Balkana ovih dana mogla pratiti glazbena podloga “Balkan Boy” (“...i kad-tad ja bit ću tvoj”), preko EBRD-a koji na investicijskoj konferenciji o zapadnom Balkanu u Londonu dijeli milijarde eura, do njemačke kancelarke Angele Merkel koja stoji iza sad već četiri godine stare diplomatske inicijative povezivanja zapadnog Balkana, poznatije kao Berlinski proces.

Na usnama mnogih, no ne i Hrvata. Iz usta aktualnog političkog vodstva Hrvatske rijetko kad ćete čuti izraz zapadni Balkan, čak ni sada, kada je višegodišnjem nizu službenih dokumenata Europske unije koji formalno koriste baš taj politički izraz dodana i nova strategija za proširenje EU na zapadni Balkan. Umjesto toga, hrvatski političari radije upotrebljavaju pojam jugoistočna Europa. Je li to dobro ili loše? Ili možda nebitno Analizirajmo.

Da bi se nečije mišljenje uvažavalo, mora znati o čemu priča. Da bi ostavljao dojam da zna o čemu priča, mora nazivati stvari pravim imenom kako bi bio razumljiv onima s kojima priča. To vrijedi za ljude, ali vrijedi i za države.

Kakav je onda utjecaj Hrvatske na formiranje europske (kroz EU) ili euroatlantske (kroz NATO) politike o zapadnom Balkanu ako te međunarodne organizacije i sve ostale njihove države članice osim nas nazivaju tu regiju političkim imenom “zapadni Balkan”, a jedino mi to nazivamo “jugoistočnom Europom”? Mi šumom, svi drugi drumom. Nećemo reći da je utjecaj Hrvatske na tu temu koju ni ne naziva istim imenom kao svi naši partneri i saveznici nikakav. Ali da je umanjen – jest. Da bi bio veći da krenemo s točke u kojoj smo u stanju nazvati stvar istim imenom kao i svi ostali - bio bi.

Zapravo je nerazumljivo zašto Hrvatska, koja kao članica EU nema primjedbi na upotrebu pojma zapadni Balkan u službenim dokumentima EU koji zahtijevaju i naše odlučivanje, odbija javno koristiti taj pojam i traži eufemizam kao da je Balkan neka prosta riječ. Još je i bilo razumljivo kad se Hrvatska opirala tome da je drugi svrstavaju u tu regiju koju nazivaju zapadnim Balkanom. Ali Hrvatska je od 2013. u Europskoj uniji, a zapadni Balkan politički je pojam za skup šest susjednih država kandidatkinja i aspirantica za članstvo u EU koje (1) same sebe vide dijelom zapadnog Balkana i koje (2) svi drugi u Europi i svijetu nazivaju dijelom zapadnog Balkana. Što nas se onda to toliko tiče da tako napadno ne želimo zapadni Balkan javno nazivati zapadnim Balkanom?

Jedno objašnjenje dala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, prvi put govoreći na međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji u kanadskom Halifaxu 2016. (“Ne sviđa mi se taj termin jer on znači getoizaciju zemalja"), a drugi put prilikom posljednjeg posjeta susjednoj BiH (“Mislim da izraz zapadni Balkan u EU stvara negativne konotacije i donosi odbojnost”). Ali teza o getoizaciji nema smisla ako same te države ponosno govore o sebi kao dijelu zapadnog Balkana, dok tezu o odbojnosti demantira nova strategija EU koja o zapadnom Balkanu ne govori nimalo odbojno – naprotiv.

Jedina vidljiva odbojnost prema samom korištenju tog pojma stvara se u Hrvatskoj. Ali, opet, bez razloga. Nebitne su rasprave o tome gdje geografski počinje Balkan, pa onda još k tome i zapadni, jer termin zapadni Balkan je politički izraz koji geografskom značenju dodaje politički sadržaj. Ni termin “jugoistočna Europa” nije najprecizniji za opis šest država od Vardara pa do Dunava, od Đerdapa pa do Ulcinja. Jer, Bugarska i Grčka su geografski jugoistočna Europa. Ali nitko u EU, ni u SAD-u ne koristi službeno termin jugoistočna Europa, već zapadni Balkan kao politički termin za države koje svoju budućnost vide u približavanju Europskoj uniji.

Stoga, bilo bi dobro učiniti jedno od ovog dvoje. Ili da pokrenemo veliku diplomatsku ofenzivu koja će promijeniti sadašnju praksu čitave međunarodne zajednice, svih organizacija kojima pripadamo i svih država članica koje su nam u njima partneri, i općeprihvaćen termin “zapadni Balkan” zamijeniti našim terminom “jugoistočna Europa”. (Procijenite sami koliko je to besmislen zadatak i uzaludan trud bez konkretne koristi). Ili da se promijenimo mi sami pa i u javnoj uporabi s najvišeg političkog vrha države prestanemo bježati od samog spomena “zapadnog Balkana”, prestanemo s tim eskapizmom i traženjem eufemizama za riječ Balkan. I koncentriramo se na bitno.