'Naša bi djeca rado zavirila u 80-e jer misle da smo mi živjeli bolje'

Davor: Da, stalno je nestajalo benzina ili kave, ali si bezbrižno šetao i u tri ujutro

Dok se ovih dana mnogi prisjećaju 80-ih godina prošlog stoljeća, scenarista i profesora hrvatskog jezika i književnosti Davora Šišmanovića i njegove kćeri Kaju i Anu, baš su te 80-te uplele u zanimljivu priču. Dok je Davor tada bio mladić, koji je ‘84. navršio 20 godina, Kaja je u seriji o tom vremenu “Crno-bijeli svijet” glumila tinejdžericu Unu, a Ana je bila sporedni lik. Obje su zaigrale u seriji vremenski povezanoj s mladošću njihova oca, koji je do odlaska u vojsku 1984. živio u rodnom Slavonskom Brodu, a nakon što je skinuo uniformu otišao u Zagreb, na Filozofski fakultet.

– Vojsku sam služio u Zemunu. Bilo je to iskustvo koje se tada činilo strašno, ali s vremenom sve iz tog razdoblja postane anegdota. Zapravo, vojska mi je poslužila da saznam neke važne stvari. Recimo, tada mi nikako nije bilo jasno da Duško Lokin ima milijunske naklade ploča jer njegove ploče u Brodu nitko nije kupovao. No, u Zemunu sam shvatio da Lokina zaista svi slušaju – sa smiješkom kaže Davor, koji ni na upit o poznatim nestašicama koječega ne zapada u kuknjavu.

– Imao sam zadovoljstvo odrastati u solidno stojećoj obitelji. Nije bilo kave. Pa što?! Kavu nisam ni pio, pa me to nije pogađalo. Nije bilo benzina. Pa što?! Vozio sam bicikl. Istina, možda bi moji roditelji na ovu temu rekli nešto drukčije. Nije bilo struje. Pa što?! Ništa strašno, u parku smo u mraku svirali gitare. Bilo je ljudi koji su sve to osjećali kao neku osobnu ugrozu, no meni nestašice nisu bile neki veliki “bed” u životu. Tada je možda kvaliteta toalet-papira bila nikakva, ali si se u Zagrebu u tri sata noću s bocom u ruci mogao šetati gradom a da ne naletiš na nekoga nasilnog. Eto, postojala je tada ta neka egzistencijalna sigurnost – govori Šišmanović iskreno. A za glazbu koja se tad slušala kaže da je bila “zakasnjela šezdesetosmaška”, da bi se onda počelo pojavljivati ono što se kasnije nazvalo novim valom.

– Moj najveći kontakt s neposrednim predstavnicima novog vala bio je frontmen Animatora Krešimir Blažević koji je, na žalost, prerano preminuo. U ono vrijeme silno sam želio ploče. Otac mi ih je donosio iz inozemstva – kazao nam je poznati scenarist.

Da im sve izrečeno nije nikakva novost, odmah potvrđuje Ana, rođena 1995.

– Meni su te priče o ondašnjim vremenima najnormalnije jer smo uvijek na putu do Broda slušali isto: “E, tu sam se igrao, tu sam pao s bicikla, tu prije nije bilo Mercatora, već je bila močvara...” I glazba iz tog vremena vrlo nam je bliska jer, kako je tata radio i u Kulušiću, često smo slušali o svemu što se tamo sviralo pa smo sestra i ja u pubertetu slušale glazbu iz tog vremena, recimo Azru – kazala je Ana, maturantica Nadbiskupske klasične gimnazije, kojoj je privlačna i moda iz mladosti njezina oca pa se tako i u njezinu i u sestrinu ormaru nalaze mnoge tatine majice i široke košulje te mamine haljine. Sve se to sad nosi, malo prepravljeno i stilizirano. Kaja domeće da su prije boje bile ljepše, a draži su joj i auti iz onog vremena.

– Meni je žao što me tad nije bilo jer mi se čini da se onda kvalitetnije živjelo. Mene današnje izobilje nimalo ne fascinira. Zapravo, žalim sadašnjost. Prije je sve imalo veći dignitet, svemu se pristupalo s više poštovanja i pažnje. Kada nečeg ima manje, onda više vrijedi. A danas je hiperprodukcija snizila vrijednost svega. Posve mi je logično da se onda vozilo par-nepar. Kako je krenulo, možda nas to opet čeka – uspoređuje 21-godišnja Kaja, studentica 2. godine režije na ADU. Obje smatraju da je prije postojao neki plan, organiziranost, u koju bi se opet trebalo ugledati. I tako, malo-pomalo, stigosmo do – politike. Ana priznaje da tu temu baš ne prati, ali svejedno zna da nam sad nije dobro.

– Ozbiljnost naših političara na razini je ridikula. U hrvatskoj politici danas vlada potpuno bezumlje – rezolutna je Kaja. A Davor sluša što mu zbore kćeri pa će i on o politici, onoj iz svoje mladosti: – Politika je tada bila nešto na razini onog da se znalo kako se ne smije pjevati Vila Velebita. Znao sam i to da baš ne trebam govoriti da idem na vjeronauk i gdje je dida bio za 2. svjetskog rata. Ali, zapravo, ja nisam homo politicus. Ja sam homo ludens.

Sve nam se sviđa iz 80-ih: odjeća, glazba i taj ležeran pristup

Joj, ja sam znao po mjesec dana čekati ploču da mi stigne iz Engleske. Bio je Joy Division posrijedi. Ah, to iščekivanje, grickanje noktiju od nervoze dok mi se konačno ne bi našla u rukama. A onda bih tu istu ploču slušao najmanje godinu dana – prisjetio se poznati fotograf Mario Krištofić, koji je sa suprugom Sanjom Bachrach radio neke od najpoznatijih produkcija s područja grafičkog dizajna i fotografije osamdesetih godina prošloga stoljeća.

– A ja sam danas, kada naručim nešto i ne stigne mi za dva dana, već nervozan – dodaje na to njegov 30-godišnji sin Rene i kaže kako je roditeljima prije ipak bilo drugačije i jednostavnije.

– Čini mi se da je osamdesetih godina bilo manje toga na izbor, pa samim time je bilo egzotičnije i vrednije. Mojoj generaciji i mlađima danas je sve dostupnije, pa se osjeća neko zasićenje – istaknuo je Rene.

I njegova se 24-godišnja sestra Tessa slaže da je mladima danas život stresniji jer rade više i brže nego što je radila generacija njihovih roditelja prije tridesetak godina.

– To je točno. Pa, sjećam se samo da smo omot za Doriana Graya radili godinu dana. Upoznali se prvo s njima, sve dogovarali i radili laganini. Družili se, izlazili, oni k nama, mi k njima... i tek nakon godinu dana rekli: “E, to je to” – kaže grafička dizajnerica Sanja Bachrach, na što joj je kći rekla da bi ona za taj isti projekt danas imala rok od najviše tri dana.

– Radim doslovno od 0 do 24 sata i za to zaradim siću. Čini mi se da su se kultura i dizajn u osamdesetima više cijenili – rekla je Tessa i priznala da bi dala sve da je mogla raditi u uvjetima u kojima joj je radila njezina majka.

– Sve mi se sviđa iz osamdesetih godina, od odjeće, glazbe, to tog ležernije pristupa stvarima – priznala je Tessa iako ne zna, kaže, kako bi se odrekla svoga iPhone-a.

Svi su se, naime, složili u jednom, a to je da se noćni izlasci nisu toliko promijenili, osim u terminima.

– Mi smo izlazili ranije i tulumarili do nekih pristojnih sati. A glavno je bilo poslije izlaska nešto i prigristi. Mi smo često doma u mraku pili hladno mlijeko i jeli salamu – kaže Mario Krištofić, a kći Tessa dodaje kako je i danas slično, samo što oni dočekaju zoru uz burek na Dolcu.

Autorski tandem Sanja Bachrach i Mario Krištofić dizajnirali su brojne nagrađivane omotnice ploča i CD-ova u posljednjih tridesetak godina. Sanja je završila povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu, a Mario tadašnju Akademiju za kazalište, film i televiziju. Sin Rene je slikar, a Tessa grafička dizajnerica kao i majka.

– Rano smo se vjenčali i počeli raditi skupa. Ali, bili smo neka djeca s ulice, totalni anonimusi, sve dok nismo napravili prvi omot i izašli u novinama “Start”, koje su pokrivale cijelo područje bivše Jugoslavije. Odjednom smo se “proslavili”, i to bez ikakvih veza i marketinga. To je danas nemoguće – kaže Sanja Bachrach.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

– I društvo je danas zatvorenije. Sve je online, pa očito i nema potrebe za druženjem. Ljudi su prije stalno išli na izložbe, a danas gotovo nikako. Zašto i bi kada sve mogu pogledati na internetu – istaknuo je Rene.

U osamdesetima su se, kaže otac Mario, dovikivali s prozora i kucali na vrata kao poziv da se druže i idu van, a sada se Tessina generacija sve dogovori u nanosekundi.

– Mislim da je naše veliko bogatstvo bilo što smo u to vrijeme mogli više maštati, družiti se i uživati satima na travi na suncu, biti sretni jer se naš rad prepoznaje i cijeni – kaže Sanja te dodaje kako su jednom prilikom ona i Mario od dva projekta za omot ploče uspjeli kupiti rabljeni auto, otputovati u Belgiju, ali i živjeti od tog novca čak nekoliko mjeseci.

Na odjeću, kaže, ionako nisu mnogo trošili jer su se snalazili i sami dizajnirali nešto od stare odjeće.

– Uzela bih neki očev široki sako, zafrknula rukave i to je bio hit za mene – kaže Sanja.

No, i ona i suprug Mario ističu da nisu nostalgični prema osamdesetim godinama prošloga stoljeća jer im se sviđa i današnji život, odnosno način na koji funkcioniraju danas.

– Nismo čak ni gledali tu seriju “Crno-bijeli svijet” jer vjerujemo da je to vrijeme teško dočarati u nekoliko epizoda – zaključila je obitelj Bachrach-Krištofić.

Danas je teže zaraditi nešto ma koliko se trudio i radio

Danas je teže naći posao, a ja, iskreno, još i ne znam što bih radio. Priče moga starog uopće nisu za javnost... Ma on ništa nije ni radio – kaže 24-godišnji Domagoj i namiguje ocu da mu da do znanja da se šali.

– Ma što nisam radio?! Šljakao sam kad sam bio puno mlađi od tebe, i to u skladištu za voće i povrće, od zore, od 5 sati ujutro. Imao sam tek 16 godina. Morao sam zaraditi pare da odem tri mjeseca na ljetovanje u Bašku. A i danas ima posla, samo ga treba tražiti. I nema biranja – odgovara mu 55-godišnji otac Davorin.

On je Davorin Bogović, poznata zagrebačka rock’n’roll faca. Osamdesetih godina prošloga stoljeća imao je dvadesetak godina, bio je zvijezda, razvaljivao na pozornici, dijelio autograme, imao novca, jednom riječju, kako i sam kaže, živio je kao – lord.

– Imao sam love, ali bio sam klinac. I danas sam klinac. Moji su sinovi puno ozbiljniji – kaže Davorin i priznaje da mu se čini kako su se oni prije više zabavljali, bili buntovnici, suprotstavljali sustavu, politici. Njegove sinove politika uopće ne zanima. Za Davorina je to građanska dužnost. Ne želi, kaže, da netko iskoristi njegov listić i uvijek glasuje protiv. Jedino zajedničko Davorinu i Domagoju, čini se, osim fizičke sličnosti, jest glazba. Stariji sin Domagoj naslijedio je ljubav prema rock-glazbi, a mlađi Karlo voli techno i rap glazbu.

– Drago mi je poslušati priče roditelja o razdoblju osamdesetih godina, ali jedino što bih volio jest to da i danas postoje neka mjesta za izlaske kao što su bila tada. Zato i rijetko izlazim. Loš je izbor klubova, većinom se puštaju cajke i house glazba. Bolja su ipak neka kućna druženja. A i jeftinija – kaže Domagoj.

– On ima puno više sluha nego mlađi Karlo. Ima i volje malo zasvirati, a moja je gitara kod njega u sobi – otkrio je najstariji Bogović.

Domagoj je završio turističku školu, radio je, kaže, na baušteli, na izborima, letke dijelio po kućama, konobario, radio u hotelu, ali i turističkoj agenciji. Doma je samo kad jede i spava.

– Stalno nešto radim i družim se, samo da nisam doma u zatvorenom. Nemam ni računalo, ni laptop, a televiziju ne gledam, pa bi mi bilo dosadno doma. Danas je teže zaraditi nešto, koliko god se trudio i radio. To je kapitalizam. Svima je karijera na prvom mjestu, a nekad je to bila obitelj – smatra Domagoj.

Nema egzistencijalnu sigurnost i viziju budućnosti, a i za stvaranje obitelji, kaže, mora biti spreman.

Isplatilo se 80-ih podići kredit za stan jer bi ga inflacija ‘pojela’

Osječanin Dražen Dragušica iz Sarajeva se 1984. vratio s ananasom. Bilo je to, bez prenaglašavanja, čudo. I nisu Sarajlije bile, kaže, ništa naprednije, nego je zbog Zimskih olimpijskih igara tih dana tamo bilo svega i svačega.

– Ananas se tada mogao vidjeti samo nacrtan – ozbiljno će ovaj 57-godišnjak, inače medijski djelatnik.

– A danas ga najnormalnije naručujemo iz internetske trgovine – dobacuje u šali 30-godišnja mu kći Ivana Vuković.

Ivana je mlada majka, planira uskoro podići kredit za stan. Stavit će si tako dugoročno “omču” oko vrata. Svatko tko je, pak, kupovao stan 80-ih godina, imao je jasnu računicu – što ga dulje otplaćuje, manje će ga na koncu platiti.

– Inflacija bi ga “pojela” – navodi Dražen. Ivani i generacijama nakon nje svaka će godina vjerojatno donositi sve veću neizvjesnost.

– Kredit preko noći naraste, a bez njega, nažalost, ne možeš krenuti u život – nastavlja ona.

I dok se uz inflaciju puno lakše dolazilo do krova nad glavom, “svega je bilo manje” – od tehnike do hrane i odjeće.

– Uvesti fiksni telefon bila je prava umjetnost. Strahovito je puno to stajalo, a morala se imati i veza – prisjeća se naš sugovornik.

Kvaliteta je života bila manja, ali smo, ističe, i bili zadovoljniji puno manjim stvarima. Prvi mu je automobil bio naravno, fićo, koji je još “dugo, dugo vozio”.

U vojsci je vodio emisiju “Drugarice i drugovi vojnici, zdra’o”.

Mogao je, stoga, uz tzv. “storno”, nalik današnjem mobitelu, preko centrale nazvati kući. Telefonirao je tako jednom iz – automobila.

– Sjećam se kao danas, pokojni brat Zvonko rekao mi je: “Jao, što nisi mene nazvao da ja čujem kako je to kao u ‘Dinastiji’” – govori.

Digitalna je tehnologija kasnije, kaže, naše živote promijenila jednako revolucionarno kao što je to duboko u povijesti učinio kotač.

Kada je njegova mlađa kći Kristina prvi put vidjela gramofon, pitala je što je to.

– Neshvatljivo im je danas i da smo imali telefone kojima se brojčanik okretao – uspoređuje Dragušica.

– Ali su bili super kada smo se kao djevojčice igrali tajnice – smješka se 22-godišnja Kristina. Upravo je ona, kaže, “najveći potrošač tehnologije” u obitelji. Mobiteli joj se brzo kvare jer iz njih “izvuče dušu”. Baš zbog tehnologije, njezinu ocu ne bi smetalo da se rodio desetak, petnaest godina kasnije. Kristina je, pak, sretna što je u vremenu u kojem i jest. Vraća se u prošlo stoljeće kroz glazbu, a ljubav prema notama novog vala, ali i ranijim, usađivao im je i otac.

– Kad se samo sjetim da sam kupio gotovo 2500 ploča, a danas sve možete slušati jednim klikom na internetu, besplatno – priča Dražen.

Kad se zaratilo, kolekciju ploča prvu je spustio u podrum. No, vidio je to netko pa je dio njih “nestao”. Promovirao je mlade osječke bandove 80-ih, na radiju je vodio demoklub, pisao recenzije albuma, producirao je i “prvu i jedinu pravu osječku ploču”...