Naše Kosovo nikad neće biti neovisno!

Kosovo neovisno! To znaju svi, ali za svaki slučaj nepoznati je šaljivčina dodao taj pridjev ispod imena na ploči koja označava kako ste upravo ušli u Kosovo. Na granici nema nikakvih problema, kao ni policajaca, carinika, graničnih rampa, a ni prosvjednika. U sjevernom dijelu sela Kosova, nedaleko od natpisa Kosovo, gdje uglavnom žive Srbi, sve je mirno. Lijep i sunčan proljetni dan izmamio je ljude na njive gdje sade krumpir i pripremaju zemlju za proljetnu sjetvu.

U kninskom Kosovu ovih dana nitko ne priča o neovisnosti, a i ne traži je već više od deset godina. Oni koji su nekada bili najžučljiviji njezini zagovornici danas uglavnom nisu u Kosovu. A oni koji su ih samo u tome verbalno podržavali danas o tome ne vole pričati jer su zaokupljeni egzistencijalnim brigama. Brinu ih male mirovine, neobnovljene kuće iz prošlog rata, nepostojanje prodavaonica u selu, ali i dobrosusjedski odnosi.

- Poludjet ću sama. Nemam s kim pričati. Jedina susjeda je prestala sa mnom pričati iz čista mira. Nisam joj učinila ništa. Ma, neće izustiti ni riječi, a primila sam je u svoju kuću da živi sa mnom jer nije imala gdje – jada nam se 73-godišnja Đurđija Šeat, koju smo prvu sreli u Kosovu.
Plačnim glasom priča nam kako je prije četiri mjeseca ostala udovica. Umro joj je suprug, a trojica sinova su u dalekoj Australiji. Da joj nije kćeri u Splitu, koja je povremeno obiđe, kaže da bi poludjela sama.

Eto, i s takvim problemima suočeni su ljudi u Kosovu koje, uzgred rečeno, nema ni jednog Albanca! U Kosovu, koje čini šest zaselaka - Uzdolje, Zvjerinac, Riđane, Mirkovac, Orlić i Ramljane - žive samo Srbi i Hrvati. Srbi su do kraja svoje pobune, čiji je zametak bio i u ovom Kosovu, činili većinu.

Kosovo bez Albanaca
Ovo, hrvatsko Kosovo, koje su prije rata neki nazivali i dalmatinskim Kosovom, s onim koje je do jučer bilo u zagrljaju Srbije nema ništa zajedničko. Imaju isto ime i činjenicu da je dio naroda koji živi u neovisnom i ovom, hrvatskom Kosovu iste nacionalnosti - srpske. Srbi povratnici u Kosovo ne vole puno pričati o podrijetlu njegova imena, kao ni o događajima koji su se na ovim prostorima pa i samom Kosovu dogodili u nedavnoj prošlosti.

Svi, pa i oni najstariji, reći će da se od pamtivijeka njihovo mjesto zove Kosovo. Je li ono dobilo ime po doseljenicima iz “pravog” Kosova ili pak po nečemu drugome, nitko nam nije znao reći. Jedino je Hrvat Ilija Konforte, za kojega mještani kažu da najbolje zna povijest, ponudio objašnjenje.

Dobilo ime po ptici kos
- Ma, naše Kosovo nije dobilo ime po onome za kojim Srbija plače. Ovo Kosovo je najvjerojatnije dobilo ime po pticama kosovicama kojima je ovaj prostor bio glavno stanište - kaže Ilija i napominje kako se stanovnici hrvatskog Kosova zovu Kosovljani, a ne Kosovari.

Hrvatsko Kosovo, koje se nalazi pored Knina, na cesti i željezničkoj pruzi između Knina i Drniša, ima i svoje Kosovo polje, kao i rječicu koja se zove Kosovčica. Na tome polju, čije dijelove mještani šest zaselaka nazivaju po imenu svog sela, nikada nije bila Kosovska bitka. Istina, nekada su na tom polju bili stacionirani vojnici, ali oni Napoleonovi, i to prije 200 godina. Ono što je od Napoleona ostalo je cesta, tvrdi Ilija Konforte, a i njegovi prezimenjaci, koji su Hrvati s francuskim prezimenom.

- Napoleonov vojnik oženio se nekom našom i ostao ovdje. Svi mi Konforte njegovi smo potomci - otkriva nam Ilija.
Njegov imenjak, ali koji nosi prezime Injac, povratnik je u Kosovo. Iz izbjeglištva se vratio na prag spaljene kuće koja mu je poslije obnovljena. Kaže da živi od male mirovine te onoga što uspiju proizvesti na svojoj njivi.

- Ma, najljepše je u svome kraju - kaže Ilija Injac. Ni on nije siguran po čemu je njihovo Kosovo dobilo ime.
- Valjda po onome Kosovu što je bilo u Srbiji. Ljudi su bježali pred Turcima pa su se doselili ovamo - dodaje Ilija Injac. I njegov susjed Nikola Šare je povratnik. Mirovinu je zaradio u tvornici gipsa, koja mu je ispred kuće. Kaže da mu nije priznat staž za tzv. Krajine. - Živimo od stada ovaca i onoga što uradimo na njivi - dodaje Nikola.

Nije u Kosovu kod Knina oduvijek bio ovako bajan suživot. Bilo je potkraj osamdesetih i početkom devedesetih dosta sličnosti sa “suživotom” u onom Kosovu, koje je bilo tada pod vlašću Srbije. U Kosovu kod Knina se pokraj pravoslavne crkve Lazarice okupilo 50 tisuća Srba na proslavi 600. obljetnice Kosovske bitke. Kako je tada bilo biti Hrvat u Kosovu kod Knina, znate i sami. Danas je druga priča, a Hrvati kažu: “Naše Kosovo nikad neće biti neovisno!” Što bi Srbi u Srbiji dali da tako ponosno i samouvjereno mogu izreći istu tu rečenicu!

Mještani Kosova kažu da je nekada osnovna škola u njihovu mjestu bila puna. Radila je u dvije smjene, a danas se u mjestu rijetko može čuti dječji smijeh i graja. Poslije Oluje u Kosovo su se uglavnom vratili stariji mještani, a mlađi su ostali u Srbiji ili su se raselili po bijelome svijetu. Kosovo je sa zapadne strane omeđeno Kistanjskom visoravni ispod koje je smješteno Kistanje. U njega su se poslije Oluje doselili Hrvati iz Kosova, koji i danas tamo žive, a samo ih planina dijeli od ovoga Kosova.

Kosovo, koje je desetak kilometara udaljeno od Knina, prije rata bilo je vrlo razvijeno. Kroz selo su asfaltirani putovi, provedena vodovodna mreža te dovedeni telefoni u mnoga sela. To pričaju mještani. Poslije Oluje mjesto je opustošeno, a za okupacije tog dijela Hrvatske hrvatska sela u Kosovu i oko Knina doživjela su istu sudbinu. Danas mještani uglavnom žive od mirovina i poljoprivrede. Mnogi Kosovljani imaju vlastita stada ovaca i koza.