Ulazak Hrvatske u članstvo EU potvrda je značajnog truda kojeg je hrvatsko društvo uložilo u vlastitu preobrazbu s ciljem ispunjavanja političkih, gospodarskih, pravnih i administrativnih kriterija za članstvo. Članstvo u Uniji svojevrsno je priznanje za sve provedene reforme, ali je ujedno i legitimacija Hrvatske pred svijetom o stanju ljudskih prava, demokraciji, pravnoj državi i vladavini prava, tržišnom gospodarstvu, kao i u odnosu na ostale vrijednosti koje su zajedničke državama članicama EU. Činjenica da su hrvatski pristupni pregovori do sada bili najzahtjevniji te da je Hrvatska ostvarila članstvo isključivo vlastitim zaslugama, govori o tome da su provedene reforme bile stvarne i sveobuhvatne. No, sve to ne znači da je Hrvatska ulaskom u članstvo EU i zadovoljila sve vlastite potrebe za reformama te da se po pitanjima zaštite ljudskih prava i vladavine prava više nema što činiti. Upravo suprotno, ulazak u EU donosi nove izazove, a hrvatski građani očekuju dalje preobrazbe društva. Dovoljno je samo spomenuti učinkovitost pravosuđa, koja ne može nikoga zadovoljiti. Dakako, glavni izazov je postati uspješna članica EU kojoj će članstvo u Uniji donositi boljitak za njezine građane. Stoga treba biti ponosan na ostvareno, ali se istovremeno treba usmjeriti na predstojeće izazove.
Na području pravosuđa i unutarnjih poslova ulaskom u EU na dnevni red doći će nekoliko pitanja. Vjerojatno za hrvatske građane najzanimljivije je pitanje kada će oni moći slobodno prelaziti unutarnje granice EU bez da ih se zaustavlja na graničnim prijelazima, odnosno kada će se ukinuti granične kontrole na granici s Mađarskom i Slovenijom. Naime, ulaskom u EU Hrvatska neće automatski postati članica šengenskog sustava, već će se to dogoditi kad Hrvatska ispuni šengenske standarde. Šengenski standardi, pojednostavljeno rečeno, podrazumijevaju postojanje učinkovitog nadzora vanjske granice EU te provođenje graničnih kontrola na graničnim prijelazima sukladno šengenskim pravilima. Da li su standardi dosegnuti, prvenstveno će ovisiti o izgrađenosti graničnih prijelaza, zaštiti zelene i plave granice, broju graničnih policajaca te njihovoj osposobljenosti za ispravnu primjenu šengenskih propisa. No, pri evaluaciji procjenjivat će se i funkcioniranje policijske, carinske i pravosudne suradnje u kaznenim i građanskim stvarima. Kada će Hrvatska postati dio šengenskog prostora, ovisit će o odluci svih država članica koje će s velikom pozornošću pratiti napredak Hrvatske na tom području, a kako bi bile sigurne da se ulaskom Hrvatske u Šengen neće oslabiti kontrola vanjske granice EU. Pri tome će brzina ulaska u Šengenski prostor uvelike ovisiti o razini uspješnosti iskorištavanja sredstava koja je EU u svojim fondovima (Schengen facility fond) namijenila za tu svrhu.
Sljedeći izazov proizlazi iz ulaska Hrvatske u tzv. prostor pravde EU. Naime, EU je osmišljena kao prostor slobode, sigurnosti i pravde u kojem su građanima EU na cjelokupnom prostoru zajamčena određena prava i slobode. Prostor pravde podrazumijeva priznavanje i izvršenje sudskih odluka donesenih u jednoj državi na području druge države bez formalnosti koje su uobičajene za klasične međunarodne sudske predmete. Navedeno predstavlja veliku promjenu za funkcioniranje pravosuđa. Naime, suci i državni odvjetnici suočit će se s novim situacijama koje do sada nisu rješavali. Od njih će se očekivati da primjenjuju pravne propise koje do sada nisu primjenjivali. Propisi koje će primjenjivati u praksi nadopunit će se EU propisima. U sudskoj hijerarhiji pojavit će se nova instanca Suda EU kojeg će, u određenim situacijama, biti obvezni tražiti prethodno mišljenje. Sve to će za hrvatsko pravosuđe predstavljati veliki izazov. Izazov koji će od pravosuđa tražiti dodatno osposobljavanje i prilagođavanje novom pravnom kontekstu u kojem moraju donositi svoje odluke. Pored toga, prostor slobode, sigurnosti i pravde podrazumijeva postojanje povjerenja u pravosudne sustave ostalih država članica. To povjerenje je ključno jer je na njemu sazdan cjelokupni koncept priznavanja i izvršavanja sudskih odluka donesenih u drugoj državi članici. Navedeno povjerenje je izravno povezano s nezavisnošću, nepristranošću, profesionalnošću i učinkovitošću pravosuđa države članice čije se odluke priznaju. Stoga će se trebati nastaviti reforme u pravosuđu kako bi se opravdalo povjerenje koje su države članice dale Hrvatskoj zatvaranjem pristupnih pregovora. Štoviše, u slučaju predmeta koji bi se iz Hrvatske našao pred Sudom EU, u slučaju povrede pravne stečevine, za sam Sud bilo bi irelevantno zbog kojih je razloga zakazao pravosudni sustav. Za Sud bi bila odgovorna država, jer je ona odgovorna za funkcioniranje pravosudnog sustava. U tom kontekstu pred Hrvatskom je izazov osposobljavanja sudaca i državnih odvjetnika o pravu EU kako bi i oni mogli odgovoriti izazovima koje donosi članstvo u EU.
Treći izazov u izravnoj je relaciji s dinamikom razvoja pravne stečevine na području pravosuđa i unutarnjih poslova. Ukoliko Hrvatska želi zaštititi i promovirati vlastite interese, vrijednosti i pravnu tradiciju na ovom području, onda se ona mora aktivno uključiti u stvaranje pravne stečevine od samog početka kreiranja novih propisa. Radi se o izazovu koji traži značajne intelektualne i administrativne kapacitete te uhodane putove brzog donošenja političkih odluka. Naime, proces odlučivanja u EU je takav da ne čeka na one koji nisu u stanju definirati vlastite stavove na vrijeme, a kako je proces iznimno dinamičan, vrijeme za donošenje odluka i definiranje vlastitih stavova je vrlo kratko. Da bi Hrvatska bila uspješna u takvom kontekstu potrebno je stvoriti administrativni kapacitet koji osim stručnosti glede materije koja se raspravlja ima diplomatsku vještinu pridobivanja predstavnika ostalih država za vlastite nacionalne pozicije.
Konačno, kako bi se što lakše ostvarili spomenuti ciljevi, ali ujedno i ciljevi reformi pravosudnog sustava te unutarnjih poslova od ključne će važnosti biti način na koji će se povlačiti sredstva iz EU fondova. Štoviše, upravo na ovim područjima postoji golemi potencijal za pokretanje investicijskog ciklusa izgradnje graničnih prijelaza, sudova, državnih odvjetništava, zatvora, centara za obuku, informatizacije pravosuđa i slično.
Možemo zaključiti da nakon ulaska u EU pred Hrvatskom stoji nekoliko većih izazova na području pravosuđa i unutarnjih poslova. Radi se o ulasku u Šengenski prostor, osposobljavanju pravosuđa za funkcioniranje u novom EU kontekstu, zaštiti i promoviranju vlastitih vrijednosti i pravne tradicije te učinkovitom povlačenju sredstava iz EU fondova. To nisu, naravno, svi izazovi, ali oni se po svojem značenju izdvajaju jer o njima će ovisiti u kojoj mjeri će Hrvatska u ovom segmentu biti uspješna članica EU.