Naši predsjednici poslije Tuđmana nemaju moć veću od makova zrna

Tko imalo drži do (svoje) države ne može ostati ravnodušan pred načinom na koji državne vlasti iseljavaju iz svojih prostorija jednog bivšeg predsjednika te iste države; neovisno o tome što tko misli(o) o prvotnoj odluci da se Stjepanu Mesiću uopće dodijeli službeni ured poslije isteka mandata i koliko se tko (ne)slagao s njegovom politikom tijekom 10-godišnje predsjedničke vlasti, sapunica s deložacijom bivšega predsjednika iz (njegova) dosadašnjeg ureda ne spada u red herojskih djela, s koje god se strane na nju gledalo. Nije u pitanju jedan čovjek koji ionako neće završiti na ulici, čak i da mu antifašisti nisu ponudili stambeni azil; do neke mjere, radi se o državi, iako se u Republici ni jedan vladar, ni najdemokratskije izabrani (kao što su naši), ne može poistovjetiti s državom.

Od Franje Tuđmana, koji je imao u sebi (i na sebi) nešto od “republikanskog monarhizma” francuskih predsjednika, do Kolinde Grabar-Kitarović, s koje je, kao i sa dva njezina prethodnika, pao obožavani teret vlasti, Hrvatska se kreće u smjeru koji će, prije ili kasnije, završiti potpunom marginalizacijom predsjedničke funkcije. Ni s Mesićem, ni poslije njega, nije daleko od takve devalvacije: mogu naši predsjednici šarati po svijetu koliko im drago; u zemlji oni poslije Tuđmana nisu puno veći od makova zrna u nadmetanju s Vladom. Vlast je ondje gdje je novac.

Građanska odgovornost

U zemlji od koje je Hrvatska posudila institut bivšega predsjednika, vlada krilatica “Jednom predsjednik (ili ministar, ili veleposlanik, ili...) zauvijek predsjednik”; francuska politika nema nikakvoga kompleksa s priznavanjem statusa bivših predsjednika po čistom automatizmu, s danom iseljenja iz Elizejske palače, oni počinju uživati visoku državnu zaštitu, fizičku, političku, a i materijalnu, kao članovi Državnoga vijeća. Zakon postaje tradicija a tradicija zakon. Produljeni predsjednički status država sada uredno servisira čak trojici svojih bivših šefova – čilom 90-godišnjaku Valéryju Giscard d’Estaingu, nešto mlađem i bolesnijem Jacquesu Chiracu i fizički mladom (63 godine) a politički ostarjelom Nicolasu Sarkozyju; svi imaju na raspolaganju velike urede, svaki s desetak savjetnika, asistenata, vozača i agenata, što će uskoro dobiti na uživanje i četvrti bivši francuski predsjednik, François Hollande, kad se u svibnju održe predsjednički izbori (bez njega). Nije državnome protokolu lako osiguravati njihov suživot, ondje gdje se ne mogu izbjeći, kao na zasjedanjima Državnoga vijeća (Conseil d Etat), gdje sjedaju po položaju kad napuste predsjednički položaj. No, interesi države, vjerojatno i drugi, osobniji interesi, pretežu u njihovim odlukama da ne prave probleme državi koju su zakonito predstavljali u zemlji i u svijetu, i koja ih je proslavila, svakako više nego što su oni mogli proslaviti nju. Od konkurencije, ljubomore i zavisti nisu cijepljeni političari ni u zemlji rafiniranoga duha prosvjetiteljstva i visoke kulture, kao ni na cijeloj zemaljskoj kugli, uostalom. Tko nema nešto od te slabosti, nije za politiku. Ipak, dobar se političar razlikuje od lošega po tome što te slabosti zna sakriti. U dva opsežna toma svojih memoara Chirac ni riječju ne spominje tajnu večeru s Françoisom Mitterrandom između dva kruga predsjedničkih izbora 1981. kad je dao vjerojatno presudnu podršku socijalističkome kandidatu, s obećanjem – kojeg se i držao – da neće (po)zvati svoje birače da glasuju za Giscard d’Estainga (što, inače, otkriva Chiracov ministar policije Charles Pasqua u svojim memoarima, navodeći i tko je bio domaćin na večeri: buduća Mitterrandova premijerka Edith Cresson). Povijest političkih izdaja među bivšim predsjednicima obogatio je najviše Sarkozy, napuštajući svoga političkoga mentora Chiraca radi prolazne avanture s Edouardom Balladurom, od koje su sva trojica ostali doživotno traumatizirani, kao u svakom raspadnutom ljubavnom trokutu.

Bivši su predsjednici ratni heroji, kao general De Gaulle, ili poslijeratni junaci, kao priženjeni socijalist Mitterrand: njihov konfliktni odnos za života nije sprečavao naciju da im posmrtno dodijeli najljepše parcele na Trgu Etoile ili uz rijeku Seine, ne slijedeći Brechtov savjet da “velike nacije ne trebaju heroje”. Može li itko sumnjati da će i živi bivši predsjednici, kad na njih dođe božji ili prirodni red, biti nagrađeni od ljudi koji će ih nadživjeti, kolikogod pisac i filozof Regis Debray, kao uvjereni golist, počeo agitirati protiv oskvrnitelja golizma: “Kad gledam Gambettu, vidim Republiku; kad gledam De Gaullea, vidim Francusku; kad gledam Sarkozyja, ne vidim ništa”! Suvišno je sumnjati hoće li biti mjesta za sve “sinove domovine”, a da se ne moraju tiskati u Pantheonu: Francuska je zahvalna domovina prema bivšim vladarima. Malo je naroda koji do države drže koliko Francuzi do svoje; poslije maršala Petaina, nisu sudili šefu države, još manje mijenjali zakone samo zato da uzvise ili unize svoje državnike. Politička borba isključuje bilo kakvu osvetu, kad borba prestane.

Tako Francuska nastavlja gajiti osobit odnos poštovanja prema svojim bivšim državnicima. Hrvatskoj politici, bolje rečeno političarima, nedostaje takva vrsta građanske odgovornosti prema prošlosti i ljudima koji su je stvarali. Osjetio je to Franjo Tuđman prije Stjepana Mesića. Bitka za ured u Grškovićevoj ulici samo je metafora o hrvatskoj nezahvalnosti i prevrtljivosti: jučerašnji heroj, danas može biti kukavica; nekad obožavana ličnost može preko noći postati omražena boksačka vreća. Život u tuđim državama ostavio je traga u mentalitetu: ništa ne jamči zaštitu poslije funkcije, ni poslije smrti. Pogled na galeriju likova iz prošlosti stvara teške glavobolje njihovim nasljednicima, pa im olako daju i još lakše oduzimaju prava s kojima se ozbiljne države ne igraju. Nije lako objasniti da je jedna hrvatska vlast, s HDZ-om u verziji Ive Sanadera, galantno dodijelila prvom budućem bivšem predsjedniku gradsku vilu s osobljem, za potrebe njegove pretpostavljene doživotne funkcije bivšega predsjednika, a da mu druga HDZ-ovska vlast, s Mostom koji je, u međuvremenu, Božo Petrov izgradio za svoje političke i karijerne potrebe, oduzima to pravo koje jedni nazivaju zaslugom a drugi privilegijom. Upada u oči da je država prihvatila trošak bivšeg predsjednika kad je zemlja bila u krizi, možda na samome vrhuncu, a da se otarasila i Mesića i njegova skupog ureda kad je država na dobrom putu izlaska iz krize. Francuskoj je lakše uzdržavati četiri skuplja bivša predsjednika nego Hrvatskoj jednog jedinoga, i još jeftinijeg: Giscard d’Estaing i društvo umirovljenih predsjednika naplaćuje se iz budžeta od 1500 milijardi eura! Jedan ured više ili manje, neće propasti država. Razlozi ekonomije i ušteda doimali bi se u hrvatskom slučaju uvjerljivije da Vlada nije skinula nogu s proračunskih kočnica (što, objektivno, može opet upaliti crveno svjetlo, kao upozorenje da država opet troši više nego što stvara), i da je štednju zavela i na drugim mjestima u državi. Tko bi se upustio u populističko i demagoško natjecanje s pretencioznim Petrovom i njegovom bojnom mogao bi ga pitati: zašto oko sebe drži toliko i skupo osiguranje? Zašto (tako) protežira političke prijatelje? U nas se hijerarhija stvara i po tome koliko tko plasira “svojih“ ljudi na državne funkcije, i kako je dug eskort koji ga prati i čuva

Kad se u jedan sukob, pozvane ili nepozvane, moraju uključivati najviše državne institucije poput Sabora i Ustavnoga suda, svakome je jasno da se koplja ne lome oko zatvaranja jednog ureda, čak ni o “glavi“ njegova stanara (koja nema više nekadašnju vrijednost).

Zakon za osobu ili dvije

Očito je da vlasti žele (i) na taj način pokazati tko je gazda u zemlji, a frakcija oko Mosta, koja je (is)forsirala deložaciju, vjerojatno sređuje stare račune iz doba dok je predsjednik Mesić u Metkoviću podržavao neke druge “lađare”. U toj borbi s fantomom jednoga ureda i njegova korisnika nedostajalo je elegancije s jedne i s druge strane: država je demontažu bivšeg predsjednika mogla provesti u nekoliko faza, umjesto da čovjeka koji je većinskom voljom naroda u dva mandata predstavljao državu i bio čuvar zakona na grubi način pretvaraju u političkog klošara. Ako vlasti ocijenjuju da iskustvo i znanje o državi bivšega predsjednika ne mogu više biti upotrebljivi, mogle su ugasiti ured bivšeg predsjednika a da to ne ispadne dirigirana operacija protiv jednoga čovjeka koji je nekad bio predsjednik Republike. Sam Mesić nije morao tjerati mak na konac svojih prava: kao iskusni pravnik, znao je da njegov ured ne ulazi u zonu ustavne zaštite, a kao lukavi političar pokušao je, očito, poslati poruku da je na brisanome prostoru, nezaštićen, i to zbog svojih političkih stavova o (anti)fašizmu i revizionizmu; možda je u dijelu javnosti uspio postati žrtvom, ali je u drugome dijelu – koji ga je iz svojih srca protjerao dok je mahao zastavicom detuđmanizacije – izgubio i više nego što je imao. Da se nije sudio s državom, i da nije potezao argumente teške kategorije u jednoj borbi lakšega karaktera, možda je mogao i bolje, gospodskije proći. Stigmatizirati saborsku većinu koja mu je bitno smanjila status bivšega predsjednika ili Ustavni sud koji mu nije vratio bivši status kao pokrovitelje revizionizma i anti-antifašizma u Hrvatskoj opravdano je koliko i tvrditi da u zemlji nema nikakvog revizionizma ni ikakvog proustaškog agitiranja. U bivšeg predsjednika redovno je bilo nešto škorpionskoga, jačeg od njega, često na njegovu štetu; bi li bez toga postojao borbeni, nekad i svadljivi, Stjepan Mesić, koji je pobjeđivao a da nije uvijek poštovao manevarski prostor između duhovitosti i vrijeđanja i na taj način proizvodio prijatelje, koji uglavnom šute dok je u nevolji, i neprijatelje, koji u njegovoj nevolji uživaju? U tome stolu vladanja nije bio usamljen: elegancija ne krasi hrvatsku politiku; ne uspiju li novi lideri zakopati dublje ratne sjekire, neka nova, ratoborna ekipa opet bi ih mogla olako upotrijebiti.

Institucija bivšeg predsjednika doživjela je prvi poraz kad je Ivo Josipović odbio tu vrstu karmina, poslije prerane političke smrti na biralištu: političar koji je (u) vlastitim rukama držao sjajnu budućnost, sve je prosuo, čak i političku prošlost s nekoliko pogrešnih suvišnih odluka. Njegov silazak s glavne političke scene na marginalne uloge oslabio je i Mesića; sam i bez pravih saveznika, u državi u kojoj su sve poluge vlasti prešle u ruke njegove nekadašnje stranke ili njezinih saveznika, jedini aktivni bivši predsjednik napuštao je postupno poziciju “predsjednika svih Hrvata”, i klizio ulijevo, da može biti što dalje od HDZ-a, s kojim više nije mogao ni u (istu) crkvu. Na tom (s)kretanju, nije više imao uza sebe ni Zorana Milanovića, ni njegov SDP, koji su se zaplitali sve više u paukovu mrežu liberalizma, i ostajali bez socijalne baze, i utrkivali se (s HDZ-om) u nacionalizmu, gubeći intelektualnu podršku. U svome uredu u Grškovićevoj ulici Mesić je, poput rimskog cara Hadrijana, smio primati u svakodnevnu audijenciju svoje uspomene, ali je mogao sve manje utjecati na političke događaje u zemlji; kapitalnu je pogrešku, čini se, napravio silazeći nedavno među birače – što kao zaštićeni bivši predsjednik nije trebao – da se uvjeri da je njegovo vrijeme prošlo. Kad su vidjeli da nema saveznika u visokoj politici, ni baze u narodu, s koje je redovno uzlijetao u državne vrhove, novim je vlastima i jedan politički početnik bio dovoljno moćan da mu oduzme posljednju političku igračku i bivšeg predsjednika spusti (ili unizi) na rang građanina Mesića. Tako je ideološka ljevica, kojoj je bivši predsjednik intimno pripadao i kad je s Tuđmanom stvarao (i vodio) HDZ, lišena i posljednje simbolične oaze koja je svjedočila da nije odumrla kao politička vrsta. Desnica, pak, za koju je Mesić jedno vrijeme radio, pokupila je žetone i s njegova stola, i tako kompletirala svu vlast u svojim rukama. Nije ga srušio ni fašizam, ni revizionizam, s kojima se strastveno tuče iz uvjerenja da su glavna opasnost za demokratsku Hrvatsku; srušio ga je najviše populizam koji je u ostacima njegove popularnosti prepoznao zlatnu temu za udvaranje biračima, za tu priliku preodjeven u prnje borbe protiv rastrošnosti. Postalo je nevažno što Stjepan Mesić nije provaljivao u zgradu u Grškovićevoj ulici, što mu je netko dao ključeve i otvorio vrata. Njemu pri deložaciji vlasti nisu ponudili privremeni smještaj, što se izgleda uklapa u kriterije Živoga zida kad njegovi nosivi stupovi Sinčić i Pernar ne pokazuju nikakav interes, vjerojatno iz uvjerenja da se ne radi o egzistenciji jednoga građanina nego o sinekuri bivšega političara.

O složenim odnosima između Ivice Račana – koji je “svome” predsjedniku oduzimao važnije od raskošnog ureda, samu vlast, zbog koje su obojica postojala – i Stjepana Mesića svjedočila je jedna anegdota koja je, u međuvremenu, postala aktualnijom: prvi hrvatski premijer s ljevice svoga je psa, navodno, hranio govoreći mu: “Jedi, jedini, mesića”! Nije ni Mesić ostajao dužan, nikome pa ni savezniku kojega je nazivao “vrtnim patuljkom”. Račan ga je, ustvari, razvlastio, sasvim u skladu s europskim demokratskim iskustvima parlamentarnog sustava koji je dominirao u većini zemalja, a Mesić se nije opirao promjenama jer su se uklapale u njegov projekt detuđmanizacije zemlje. Dok je imao vlast, lakše je podnosio redizajniranje Ustava na njegovu štetu nego što danas bez vlasti podnosi oduzimanje ureda: i u ograničenoj koncepciji predsjedničke funkcije, ostao je u državnome sedlu da može jahati s nekim uzdama u ruci; ostane li bez ureda, izgubio je posljednji simbol nekadašnje predsjedničke moći. Toga je svjestan i on, pa se grčevito bori da ostane u Grškovićevoj ulici, i oni koji ga ruše, pa ne pokazuju smisla ni za kakvim kompromisom. Čak su u (naj)novijoj tradiciji hrvatske državne politike, i Mesićev slučaj rješavali u autoritarnoj maniri, posebnim zakonom. Činilo se da poslije lekcije koju je Hrvatska dobila s “lex Perković“, ponavljanje neće postati “učiteljica života” i da zakonodavac neće više nikada donositi zakone za jednokratnu upotrebu; sa zakonima koji ciljaju samo jednoga ili dva čovjeka (najviše), a ne skupine ljudi ili sve građane, država se nalazi na rubu opasnoga ponašanja jer krši ustavno načelo o ravnopravnosti pred zakonima.

Drugi (živi) bivši predsjednik Josipović, koji se u plodnim godinama odrekao sinekure izlazi iz svoga standardnog opreza kad govori o političkoj pozadini (tj. “obračunu“) burne kampanje oko gašenja ureda. Od predviđene godišnje uštede moći će se kupiti nekoliko dionica Ine, bude li se nekadašnji biser hrvatskoga gospodarstva vraćao pod okrilje majke države, ali bez nekadašnjeg sjaja, ili napuniti koji rezervoar kerozina za probne letove budućih čuvara našega neba.

Financijski, riječ je ipak o simboličnom iznosu koji ne može ni spasiti ni upropastiti državu; politički, ulog je puno veći, jer je Stjepan Mesić, predsjedničkoj funkciji davao osobni pečat, volio ga netko zbog toga ili ne. Možda je više riječ o osobi nego o načelu. Trebaju li Hrvatskoj dva predsjednika, jedan bivši i jedan sadašnji (s trećim, koji nije ni tamo ni amo)? Francuska ih ima četvoricu, i zna se tko vlada zemljom.

>> Ministarstvo objavilo: Preuzeli smo zgradu bivšeg ureda bivšeg predsjednika Stjepana Mesića