Puno je dokaza da novine gube značaj „jutarnje mise za modernoga čovjeka“, koji im je u svoje vrijeme pridavao čuveni njemački filozof Hegel. Mislilac iz čije je glave rođen misterij Apsolutnog uma, s kojim se generacije mudraca muče sve do naših dana, uživao je u banalnosti čitanja novina, za koje današnji čovjek, bio moderan ili ne, uglavnom nema vremena (često ni interesa).
Sve je manje čitatelja-vjernika koji se svakodnevno pričešćuju pred posvećenim oltarima koji su podignuti u kioscima za prodaju cigareta i prezervativa, a u hegelovske su se „crkve“ u međuvremenu uselili raznorazni medijski bezbožnici, otpadnici i heretici, bliži Billu Gatesu negoli Georgu W. F. Hegelu.
Nedavno se veliki talijanski pisac Umberto Eco prije smrti pomolio istome „bogu“, priznajući da je s novinama i njemu svitao svaki dan. Od Hegelove do Ecove „jutarnje mise“ promijenilo se gotovo sve što je uz novine vezano: društvo, politika, vrijednosti, čak i tehnologija koja ih proizvodi, ali i ugrožava istodobno.
Nisu novine više jedina jutarnja hrana u medijskoj košarici; u raskošnoj ponudi potrošačima nije lako birati jer moraju paziti da ne plaćaju puno za prazno, da ne bi kupili mačka u vreći. U ovome slučaju od viška stvarno može glava boljeti.
Novine pred kojima se molio veliki Hegel uglavnom su postali arhivski primjerci. Novinstvo je, u međuvremenu, uspješno prolazilo burna vremena i složena iskušenja, preživljavalo velike ratove i surove revolucije, nadživjelo ideološke mode i političke obrate, da bi se stalo predavati nenaoružanoj djeci iz braka tehnološke revolucije i liberalne ideologije.
Novi mediji kopaju grob tradicionalnim medijima, bez posmrtnih govora i ceremonije oproštaja; netko je to morao vidjeti i dopustiti, iz interesa, možda i iz uvjerenja. Sve se, prividno, odvija elegantno, „zakonito“: nekad su, donedavno zapravo, novine bile opipljiva, materijalna činjenica koja se držala u rukama; sad se čitaju s ekrana, pa i onog sićušnog koji se može držati s dva ili tri prsta.
Nekad su novine prljale ruke olovom kojim su se tiskale; sad mediji prljaju nešto drugo (što je teže prati), u komercijalnoj utrci, što za zaradom, što za utjecajem, a što i u goloj borbi za opstanak na sve nemilosrdnijem tržištu.
Od nekadašnje potrebe mislećeg čovjeka da zna što se oko njega događa, i da s njima misli što će dalje biti, novine postaju laka potrošna roba za ljude koji žive znatno napetije, dinamičnije, ali i površnije, da bi imali božanski odnos prema novinama.
Vrijeme „jutarnje mise“ čini se da je prošlo(st). Na žalost! Nakon toliko stoljeća vladavine prosvijećenog gutenbergovskog apsolutizma, otac tiskarske epohe izgubio je bitku protiv moćnih digitalnih nasljednika kojima su svi suci ovoga svijeta priznali da obogaćuje demokraciju, zanemarujući pritom koliko osiromašuje duh.
Stare dobre novine sve više se miču u stranu, živeći od stare slave, ako uopće uspiju preživjeti tržišne nevere, i od elitne uloge koju su igrali u politici i u kulturi.
Uz tehnološki park novih medija, oni ne mogu ni sudjelovati ozbiljnije u novoj olimpijskoj medijskoj disciplini tko će brže, više i dalje. Novine čuvaju što mogu – sjajnu prošlost; prolaze ono što ne mogu sasvim izbjeći – tešku sadašnjost; čekaju ono što i njih plaši – neizvjesnu budućnost.
U globaliziranom svijetu samo „tri K“ države – Koreja (Sjeverna), Kina i Kuba nisu završile s komunizmom, a ostale ne znaju što bi s pobjedom; Hegelov „moderni čovjek“ ulazi, ili je već ušao, u fazu „nove kulture“ (ili nekulture) kad „nove tehnologije daju svakoj budali moć koju prije ni najpametniji nije sanjao“, kako je „medijsku scenu“ provokativno opisao sociolog Emmanuel Todd.
Ima još romantičara, i srećom da ih ima, koji podne pokušavaju pronaći u 14 sati; medijski sat teško je, međutim, vratiti unatrag, a i kad bi se to moglo, tko se ikad usrećio tako što je zaustavljao svoje „reuterse“!
Povijest je doživjela nevjerojatno ubrzanje, mediji su bili vjesnici i glasnici toga ubrzanja, da bi sami postajali njegove žrtve; jedni postaju nevažni, drugi prevažni, jedni nemoćni, a drugi svemoćni.
Politika se podredila medijima više negoli mediji politici, a na Kunderino pitanje o kome su oni ovisni, poznat je odgovor – o novcu! Bespoštedna tržišna borba pod geslom „biti prvi pod svaku cijenu“, „biti brži“ (od konkurenta) ne nagrađuje pobjednike zlatnom etičkom medaljom, često vodi u površnost i čini staromodnim i relativnim profesionalne imperative (dobrog) novinarstva: da je riječ etički čin, da je pisanje etički rad, da su novine i mediji općenito etički prostor.
Na jednoj je strani idealna projekcija, a na drugoj medijska stvarnost: novine životare, prisiljene na kompromise s tržištem da bi preživjele; u sjeni mlađe i jače braće (i sestara) radio čuva svoj prostor, uglavnom između sebe; televizija, s tisućama mogućnosti, uživa jednu prednost da se ne mora gledati i manu da oduzima vrijeme za intelektualne i fizičke vježbe današnjeg „modernog čovjeka“ (i postaje problem kulturnog i javnog zdravlja); čuda novih medija već vladaju na političkom tržištu, oni se probijaju tako da stalno afirmiraju „gluposti inteligentnih ljudi“.
A nisu rekli posljednju riječ, njihovo je vrijeme tek počelo. Novine su dospjele među (naj)veće žrtve mutacija u modernom društvu, brzih promjena u načinu i stilu života, u stavovima i mišljenjima ljudi.
Tko zna što bi danas pred krizom novinstva (i drugim, težim krizama) rekao H. de Balzac, koji je znao biti nemilosrdan prema površnostima svoga vremena? Bi li se usudio ponoviti svoju slavnu izreku: „Da ih nema, novine ne bi trebalo izmišljati!“ Možda bi se drukčije izjasnio u skladu s današnjim prilikama: da medije treba iznova (iz)misliti, da bi bili drukčiji nego što su postali, ploveći za financijskim remorkerima koji vuku samo uspješne, tj. profitabilne medije.
Na groblju velikih novina još je ostalo malo mjesta: čak i na velikom tržištu, kakvo je francusko, jedan France-Soir prestao je izlaziti iako je nekad dolazio na milijun adresa (pa i Miroslavu Krleži, kako je tvrdio njegov kroničar E. Čengić); istu je sudbinu prije toga doživio slavni list L Aurore na čijim je stupcima E. Zola pokrenuo najveći pokret protiv manipulacija; novija institucija francuskoga novinstva, Le Monde igra produžetke u borbi za opstanak, s trećinom nekadašnje naklade, s polovicom lista pod reklamama (nekad je bio nezamisliv i nedopustiv i jedan jedini redak da ne bi ugrozio neovisnost lista), i s jednim od trojice novih vlasnika koji se obogatio na erotskim portalima.
Nužda zakone mijenja: nekad su novinari bili jedini akcionari toga lista, a sad su „najamnici“ razvlašteni vlastitom odlukom da se ne bi morale (u)gasiti njihove novine. Ni vlasnici u novinama nisu što su prije bili, ne zovu li se Murdock: proizvođač borbenih aviona Dassault u Le Figaru, ili bankar Rothschild u Liberationu više su mecene negoli klasični vlasnici, više ih privlači utjecaj nego profit.
Nije, opet, lako razumjeti što sve jednog bankara može navoditi da pomaže list (Liberation) koji je osnivao neprijatelj banaka (i kapitalizma) Jean-Paul Sartre i koji nikad nije skrenuo s njegova (lijevoga) puta.
Pritisnuta financijskom i čitalačkom krizom, novinska galaksija postala je teško čitljiva. I to je znak njene opravdane zabrinutosti: može se još tješiti legendom o Ahilu i kornjači; nije izgledno da pod starim i teškim oklopom može povećavati brzinu da bi spora novinska kornjača mogla stići na cilj prije bržeg Ahila novih medija.
I u medijima je zavladalo pravilo da na mlađima svijet ostaje. Novine su, s godinama, požutjele. U takvoj boji i svježija izdanja traže spas. Tko zna koliko može trajati neobuzdana trka za novcem, za položajem, za moći; možda se opet pojavi potreba za nekom „jutarnjom misom“ da moderni čovjek u novinama može naći samoga sebe, izgubljenog u društvu koje sve više gubi osjećaje mjere i potrebu solidarnosti i pravednosti.
Mediji se sve teže nose s etičkim ispitima: kako biti pošten i (ne) reći sve! Dva velika pisca, oba nobelovca, A. Camus i F. Mauriac, vodeći dvostruki život, književni i novinarski, ostavili su vjerodostojna svjedočanstva o tome da novinarska ljubavnica može biti napornija od zakonite književne družice (i obrnuto), a da se ne mora varati ni jedna ni druga.
Za njih je to bio život s istinom. „Novinarstvo je stalna patnja“, sublimirao je svoje iskustvo pisac „Pobunjenog čovjeka“. Nije sumnjao da „borba za ovakvi zanat vrijedi muke“.
Uvjereni katolik Mauriac našao je svoj ulaz u čarobni prostor novinarstva: „Krist koji nije na križu nije Krist!“ U njihovoj etici služenja „zanatu“nije bilo dvojbe, čak i kad su se lomile sudbine ljudi, pa i njihovih kolega (po peru, ne i po stavu): istina i pravda, a ne osveta!
Njima se nije postavljalo pitanje, koje se sve više postavlja uz svaki kompromis: treba li novinarstvo ljudima slamati srce ili uništavati duh? Ni jedno ni drugo! Nejasna granična crta između etičnog i ne-etičnog ponašanja izaziva i izazivat će mnoge sukobe; ukupni sustav novinarstva došao je pod udar triju siromaštava: egzistencijalnog siromaštva, koje vlasnici još zaoštravaju kad polažu pravo na (sve) dobitke; etičko siromaštvo, koje na tržištu potiče različite tipove „prilagođavanja“ (vlastima ili vlasnicima) ; siromaštvo duha, na kraju, koje ima korijene u kulturi sredine, a ne samo u pojedincu.
Lako je postaviti poučak: tko trenutačno žrtvuje etičnost i etičke obveze, dugoročno gubi ugled, vjerojatno i novac; teže je predvidjeti tko će sve preživjeti surovu konkurenciju i zadržati nadu da mediji i novinarstvu nisu izgubili budućnost.
Etika, a ne zakon ili prisila su ključ njihove uspješnosti. U medijima se nastavlja predvidiva, a opet uzbudljiva dijalektika: radio potiskuje novine, televizija potiskuje radio (i novine), novi mediji potiskuju televiziju (i radio i novine); na kraju, svi ostaju na istome tržištu, svi traže svoj komad kruha i od istoga građanina koji ih (ne) plaća, svi računaju da s (povremenim ili privremenim) ustupcima neće (trajno) prodati vragu dušu.
Teoretičari tržišta dokazuju i dalje da (dobra) konkurencija podiže kvalitetu; u medijima se konkurentska borba vodi za (o)srednji ukus pa se razina toliko spušta da postoje svi uvjeti da se napokon ostvari Sofoklova preporuka da je život najugodniji kad se ništa ne misli. Mogu li se mediji odreći glavne uloge u toj igri? Ili su predaleko otišli da se više ne mogu vratiti na Hegelovu „jutarnju misu“?
>> Okrutan je taj Matišić, baš kao život koji nam baca u lice
