'Mali smo narod u nestanku, a umislili smo si kozmički boj, ako mi ne spasimo svijet, tko će?'

Filozof i teolog, pročelnik Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru i otac dvoje djece Marko Vučetić nezavisni je zastupnik koji je u Sabor ušao na listi Mosta. Iako je dosad, prema saborskoj statistici, imao nešto više od 120 javljanja u Saboru, većina javnosti zamijetila ga je zbog rasprave kojom se založio za ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Budući da se proteklih mjeseci i u javnosti vode žučne rasprave o Konvenciji, kakve su bile reakcije na vašu raspravu?

Reakcije su dominantno pozitivne, javnost shvaća da je Istanbulska konvencija usmjerena prema suzbijanju nasilja i njegovu nestanku. Shvatimo napokon da je nasilje najsramniji čin, da je nasilnik samo prazno mjesto na kojemu bi trebao biti čovjek, ali ga nema, da je žrtva ono ljudsko i da je zbog tog ljudskog nasilnik prezire. Nasilje nad ženama i nasilje uopće globalni je problem, ne pretvarajmo ga u instrument isticanja ugroze suvereniteta, nacije i morala. Stvorila se masovna histerija, javili su se poneki metafizički pripovjedači kraja ljudskog, oni će usnuti umorni od vlastite priče i opet se probuditi kad bude trebalo producirati strahove.

Marko Vucetic - 11.04.2018. from Arin Nock on Vimeo.

U pripremi je i Zakon o pobačaju koji bi, ako ćemo suditi po angažmanu pojedinih grupacija protiv Konvencije, također mogao podijeliti javnost. Ministar zdravstva najavio je da će u pripremi sudjelovati i Crkva, čemu su se mnogi već usprotivili. Što očekujete od države u pripremi tog zakona?

Država ima obvezu poštivanja Ustava, a Ustavni sud odredio je granice unutar kojih je moguć Zakon o pravu na pobačaj, sve izvan toga nije zakon, nego nemogućnost zakona. Ne vidim nikakav problem da Crkva sudjeluje u javnoj raspravi u kojoj mogu svi sudjelovati, ali ona nije predlagatelj ni supredlagatelj. Zakon o pravu na pobačaj uprizorit će nam još jednu scenu nerazumijevanja što je pobačaj, a što pravo na pobačaj.

Čini se da svjetonazorske teme jedine mogu jače mobilizirati hrvatsku javnost, ali i uporno je dijeliti. Zašto je tako?

Zato što smo mali narod u nestanku, ali nekom čudnom zakonitošću umislili smo da se upravo na našem prostoru, upravo u našem vremenu i upravo s nama odigrava presudan kozmički boj. Ako mi ne spasimo svijet, tko će? Nadam se da ćemo jednom uvidjeti da nam naša malobrojnost i neznatna važnost na globalnoj sceni nudi privilegij, a to je da uživamo u slobodi i da se razvijamo. Do tada ćemo uvježbavati naizmjeničnu mesijansku i antagonizirajuću aktivnost među samima sobom.

Možete li objasniti svoj stav da su desni populisti jedini etnobiznismeni?

Desni populisti vole baš svoj narod i baš svoju zemlju, a ljubav prema narodu pokazuju tako što mu daju mitsku ulogu i mitske neprijatelje. Desni populisti ostrašćuju svoj narod i za to primaju plaću. Takvi imaju problem s nacionalnim manjinama, takvi imaju problem sa svime što remeti sveti poredak prirodnog slijeda: nacionalna država – moj narod – moja plaća.

Tvrdite da su demografske mjere u pravilu kulisa ispred koje se liju suze zbog onih kojih nema, a iza te kulise buja nebriga za one kojih ima?

Da, tzv. demografske mjere su ili uputa u koju se zemlju trebamo odseliti, budući da nam se detaljno navode zemlje koje provode najbolje demografske mjere, pa zašto čekati da u Hrvatskoj bude ono što negdje već jest, ili su, naprotiv, politička kulisa ispred koje marširaju prividno zabrinuti političari zbog toga što narod nestaje. Koliko i kako skrbimo o narodu, pokazujemo ponajprije svojim odnosom prema onima koji su sada pripadnici tog naroda. Nije najveći problem u tome što odumiremo, veći je problem što odumiremo u pravnoj nesigurnosti, niskim plaćama i mirovinama, siromaštvu, nedostupnim zdravstvenim uslugama…

Što kao sveučilišni profesor očekujete od kurikularne reforme i kako gledate na kontinuirane probleme u njezinoj realizaciji?

Kriza obrazovanja najpogubnija je kriza jer svi, na ovaj ili onaj način, postajemo njezine žrtve. Treba priznati da naš obrazovni sustav nije sasvim loš, loše politike mogu ga učiniti i gorim. Naši bivši učenici i studenti rade po cijelom svijetu – dakle, znaju i mogu. Kurikularna je reforma potrebna, ali ona ne smije biti sredstvo uskrsnuća nadmoćnog političkog subjekta, ne smije biti instrument kojim se mjeri snaga pojedine političke opcije, a to sada upravo jest. Umjesto da započnemo s kurikularnom reformom, mi smo započeli s reformom političkog dogovora o tome to će dobiti politički protektorat nad reformom.

U Sabor ste ušli kao nezavisni zastupnik na listi Mosta. Što vas je motiviralo na ulazak u politiku i koje vas teme posebno zanimaju?

U politiku sam ušao zbog mogućnosti da sudjelujem u kreiranju politike koja se nalazi između građanskog aktivizma i političke stranke. Most je tada bio subpolitička i substranačka struktura, više to nije. Moje su teme sve teme koje se tiču poštivanja ljudskih prava, obrazovanja, znanosti, kulture, sprečavanja sukoba interesa. Naš mikrosvijet svijet je maksimalne provokacije zbog toga što umjesto socijalne države imamo državu koja uspješno producira socijalne slučajeve.

Smatrate da su stranke protuhumane? Kako onda funkcionirate u Klubu zastupnika jedne stranke?

Kada kažem da su stranke protuhumane, ponajprije mislim na svoj odnos prema strankama, ne i na odnos stranačkog članstva prema stranci, oni, nesumnjivo, smatraju da im je stranka humana i sveta. Čovjek ima razum koji mu daje egzistencijalni sadržaj i volju kojom odlučuje. Stranka, naprotiv, imitira tu bitnu ljudsku strukturu tako da stranački program imitira, pa onda i poništava razum, a odluke stranačkih tijela imitiraju, pa onda i poništavaju volju. Da je ovo bolna istina, jasno nam je iz rijetkog, ali ipak znakovitog zaziva članstva da u nekim slučajevima glasuju po savjesti – dakle, izgubljenoj ili stranci predanoj kategoriji. Most je stranka, ali Klub Mosta nije samo klub stranke, u njemu koegzistiraju stranački i nezavisni zastupnici. Kad sam već prethodno spomenuo imitiranje, u našem odnosu vješto imitiram proces sekularizacije. Odvojeni smo, ja ne zalazim u stranačku svetost, a oni nemaju pristup autonomiji moje profanosti.

Vjerujete da bi svi zastupnici, poput vas koji primate plaću s fakulteta, trebali volontirati u Saboru. Spada li to u populizam protiv kojeg često istupate na društvenim mrežama – jer i zastupnici moraju plaćati račune, a većinu poslova nakon dobivanja mandata zapravo ne smiju raditi?

Nije populizam, nego popularizacija volontiranja i politika koje nisu grčevita borba za političko radno mjesto. Zastupnici bi u pravilu, osim u rijetkim izuzecima kada uistinu postoji sukob interesa, trebali volontirati. Ne zalažem se da volontiranje postane obvezujuće, ali ako, kao u mojem slučaju, postoji mogućnost da ostanete na izvanpolitičkom radnom mjestu, smatram da prihvaćanjem te mogućnosti, zbog dosluha s realnim životom i realnim životnim ulogama, pokazujemo gdje pripadamo i kamo stremi naše djelovanje – je li to politika zbog realnog života i za realni život ili je to politika kao prijevara i izigravanje obećanog. Mnogi u pretpolitičkom životu svašta obećavaju, a onda, iako mogu izabrati volontiranje, izaberu profesionalno obnašanje zastupničke dužnosti i prokazuju se već na prvom koraku. To nisu čak ni populisti, nego nesretni vojnici poraženi vlastitim oružjem.

Zašto se nakon ovog mandata ne mislite više kandidirati?

Demokracija je vladavina naroda, treba dati mogućnost da i drugi budu birani i izabrani, a ne da jedni imaju pravo birati, a drugi smatraju da je njihovo pravo da ih se bira. To je parodija demokracije u kojoj odbijam sudjelovati.