Nastavi li se niz 'retardiranih' premijera, 
za 5 ili 10 godina Hrvatska će biti protektorat

Kao što ne razumije ljude i njihove nevolje niti s njima suosjeća, tako Zoran Milanović ne razumije ni Hrvatsku i njezine nevolje, niti s njome suosjeća. Vidjelo se to po tko zna koji put ovih dana u Gunji gdje mu se jedna žena požalila kako joj neki stroj sporo isušuje vodu u kući, kako mora spavati na podu kod susjede, a možda se tek ujesen vrati doma. Premijer ju je “utješio” rekavši kako mu to nije nepoznato jer mu je i samom u stanu bila pukla vodovodna cijev pa je isušivanje dugo trajalo.

To poistovjećivanje kvara u svom stanu s poplavom koja je imala razmjere nacionalne katastrofe, to izjednačavanje jedne svoje nezgode s razarajućom bijedom u kojoj žive poplavljeni Slavonci, to nezapamćeno postavljanje sebe u središte pozornost gdje bi trebala biti briga za stradale iziritiralo je i mnoge esdepeovce. Neki su se od njih na takozvanim društvenim mrežama ohrabrili napisati kako “takav propuh u glavi još nisu vidjeli” ili se nisu mogli suzdržati od uvreda pa su mu u ogorčenju spominjali “glavu retardiranu”. Na žalost, već dugo znamo da imamo premijera kojemu ljudi, Hrvatska i svijet nešto znače tek ako su u nekoj poticajnoj relaciji prema njegovoj taštini, tek ako hrane njegov ego. Prema nevoljnoj ženi iz Gunje on nije bio nepošten nego samo iskren. On ne zna ni odglumiti državničku brigu za svoje stradale podanike, pa će im, slikovito govoreći, vidjevši kako krvare, reći poput djeteta od šest, sedam godina - ništa, ništa, znam kako je, i ja sam se porezao.

Kakvo god bilo stanje u zemlji, on od nje traži da ona bude okrenuta prema njemu a iz prirodne zakinutosti ne shvaća da on stalno treba biti okrenut prema njezinim brigama i njima obuzet. Jednostavno - on nikad nije “naučio” što je narod, točnije, što je zajednica, premda je vrlo dobro naučio kako dijelom te zajednice manipulirati i upregnuti ga u svoje karijerističke naume. Njegovi osjećaji za drugoga, za ljude, za domovinu, za državu, beznadno su zakržljali, ali se i te kako razvilo samoljublje, nagon za kažnjavanjem onih koji ga ne pothranjuju i darežljivost prema onima koji mu šire krila. Milanović ima neke općenite karakteristike tirana, despota, autokrata, diktatora... ali mnogi od njih bili su značajni državnici, to jest samodršci koji jesu stavljali znak jednakosti između sebe i države, ali je taj znak bio i te kako sadržajan.

Njihova je samovolja imala neko pokriće. Između Milanovića i Hrvatske znaka jednakosti uopće nema pa nema ni pokrića za njegov teror nad državom i nad vlastitom strankom. Poslije Sanadera, Jadranke Kosor i Milanovića vrlo važna pitanja za psihologe, politologe i druge stručnjake glase: kako to da se u vrh vlasti u Hrvatskoj prokrijumčare osobe koje više nikad ne bismo izabrali? Kakva je to trenutačna slabost hrvatskih birača pa ne mogu prepoznati varalice, samodršce i antidržavnike? Francuzi su na referendumu srušili de Gaullea, ali kad je de Gaulle umro, u Francuskoj je bila nezapamćena žalost. Afera Watergate srušila je Nixona, mediji i tko još sve silno su ga omrazili u javnosti, ali kad je Nixon umro, žal za njim u Americi bila je neizmjerna. Tko će u Hrvatskoj žaliti za Sanaderom ili Milanovićem?

Je li Hrvatska tako reći prirodno nesretna zemlja pa po zakonima te prirodne nesreće voli da je vode pokvareni i nesposobni ljudi i takve bira? Je li ta nesreća ista u svim bivšim komunističkim zemljama? Što je to i u strankama, i u narodu, i u javnosti izazovno za moralno izrazito zakinute ljude da se nametnu i da dođu do vrha? Teško je odgovoriti na ta pitanja, ali je jednostavno predvidjeti: ako Milanović ostane na čelu Vlade i poslije idućih izbora, ili ako na to čelo dođe netko drugi zdesna ili slijeva tko će sa Sanaderom, Jadrankom Kosor i Milanovićem činiti kontinuitet, Hrvatska će najkasnije za deset a možda već i za pet godina biti sigurno nečiji protektorat. Pa će i o pomoći stradalima u Gunji brinuti netko drugi a ne “retardirani” hrvatski premijer kojemu je puknula cijev.