Bili su najbolji Večernjakovi autori, fotografi, čitatelje su uveseljavali karikaturama, kritizirali u Embargu, stvarali povijest hrvatskog novinarstva, bili vezani kao pupčanom vrpcom ili su to još uvijek za Večernji list. O njihovim anegdotama, nagradama, načinu rada, stilu pisanja razgovarali smo s kolegama koji su s njima dijelili istu ljubav prema novinarstvu, iščitavali njihove tekstove u 55-godišnjoj arhivi Večernjaka ili jednostavno promatrali njihov način rada. Oni su legende Večernjeg lista.
Pavao Cajzek
Nakon 26-godišnje karijere u Večernjem listu, Pavao Cajzek i danas je sinonim za fotoreportera Večernjaka! Uvijek u potrazi za savršenom fotografijom ostao je zapamćen kao iznimno pedantan – nije odustajao dok ne bi dobio najbolju fotografiju.Pavao Cajzek za sebe je govorio da nije ni kroničar ni svjedok vremena, već novinar-fotoreporter koji je nastojao pošteno raditi svoj posao.U Zagrebu je 1950. godine završio jednogodišnju novinarsku školu, a 1954. i srednju ekonomsku, a profesionalno se novinarstvom počeo baviti u Narodnom jedinstvu, glasilu zagrebačke Narodne fronte, a odatle je 1. veljače 1951. prešao u Narodni list. Godine 1959. počeo je raditi u Večernjem listu, kojem je ostao vjeran do umirovljenja, 30. lipnja 1985. godine.Ta “tajna veza” s “Večernjakom” trajala je i u njegovim umirovljeničkim godinama pa Cajzek svoje je iskustvo prenosio mladima predajući predmet Osnove novinske fotografije u zagrebačkom Obrazovnom centru za kulturu i umjetnost, kao i u Vjesnikovu Centru za izobrazbu novinarskih kadrova.Mnogi njegovi kolege potvrditi su kako je dokaz njegove skromnosti i to što u 35 godina aktivnog profesionalnog bavljenja fotografijom nije imao nijednu samostalnu izložbu premda su mu slike bile uvrštene u brojne skupne izložbe.Tek 1994. godine, u sklopu proslave 900. obljetnice grada Zagreba, postavljena mu je samostalna izložba “Priča o Zagrebu, snimio Pavao Cajzek”.Njegove fotografije danas su vrijedan dokument o prošlosti grada Zagreba, ali i nadasve zanimljiv podsjetnik na ne tako davnu prošlost i vrijeme u kojem je Cajzek pisao i stvarao.
Mladen Stražimir Straža
Na sam spomen imena Mladena Stražimira Straše, rođenog Kustošijaneca, dodaje se – doajen crne kronike. Naime, godinama je s mjesta događaja, na koje je ponekad stizao prije policije ili Hitne pomoći, izvještavao o svim crnokronikaškim zbivanjima u gradu te se prometnuo u istaknutog kroničara zagrebačkih događaja. No Straža nije bio samo auto, nego i jedan od utemeljitelja Večernjaka.Svoj gotovo pedesetogodišnji novinarski staž započeo je 1955. godine u sportskoj rubrici Narodnog lista kao student Pravnog fakulteta, a u svojoj je novinarskoj karijeri izvještavao iz prvog Zaljevskog rata te čitatelje obavještavao i o sudskim epilozima s većine onovremenih velikih sudskih postupaka. Ipak većina kolega još dobro pamti njegovu reportažu o kući prostitucije u Trnjanskoj. Straža je, naime, saznao da neka žena, uz sobu, nudi i komade, pronašao stan, proveo tamo noć. Sutradan je sve napisao u novinama, ali nije napisao koji je to točno stan. Pred zgradu su nakon objave teksta pohrlili građani misleći da u cijeloj zgradi žene nude usluge, no na istoj adresi bilo je i običnih stanara. Oni su, ljutito zbog teksta, s palicama pristigli u Večernjak i htjeli pretući Stražu, koji je pobjegao na stražnji izlaz zgrade.
Ico Voljevica
Grga – nosati debeljko – zabadao je nos gdje god je stigao, a njegove dogodovštine prepričavale su se gotovo cijelog dana. Ta je karikatura “rođena” u Kerempuhu, a onda se poslije svakodnevno objavljivala na zadnjoj stranici Večernjaka. Svojim dogodovštinama Grga je čitatelje razveselio gotovo sedam tisuća puta, što je ubrzo upisano kao svojevrstan fenomen u tadašnjem novinarstvu. Crtao ga je Ico Voljevica, jedan od vodećih jugoslavenskih karikaturista s velikom međunarodnom reputacijom: pregnantno, jasnim potezima. Tako je Grga karakteristično stiliziran, veoma prihvatljiv i čitak za svakoga – baš zato je postao zaštitni znak Večernjaka. Grga je svojim dogodovštinama i izjavama ujedno jasno ocrtavao karakter Voljevice – alergičan na parazite u društvenom organizmu, na nemar, neodgovornost, na špekulante, na prazne brbljavce, sumnjive bogataše u konačnici na glupost. Grga je branio čovjeka i njegovo dostojanstvo i čak i onda kada su njegove poruke društveno oštre, nikada nisu zlurade, vulgarne ili destruktivne. U punih 38 godina izlaženja ove prepoznatljive Večernjakove karikature autoru Ici Voljevici Grga je donio Grand prix na svjetskim festivalima karikature u Montrealu 1974. godine, tri nagrade Hrvatskog novinarskog društva i brojna druga priznanja.
Zdenka Korošec
Svoje prve novinarske korake započela je u Večernjem vjesniku, a dugovječni novinarski staž zapečatila u Večernjem listu.Pišući najprije o društvenim i privrednim temama, Korošec se prometnula u novinarku koja je komentirala događaje u zdravstvu, medicini, zdravstvenom i mirovinskom osiguranju te postala jedna od onih za koje se jasno znalo –da zdravstvo drži u “malom prstu”.No bez obzira na to, Zdenka Korošec uvijek se rado sjećala svoji prvih novinarskih zadataka.– Sjećam se kad su me poslali na ugao Mandaličine i ulice Nad lipom, gdje je bila straćara koja se sva tresla od trošnosti. U tom trenutku izašla je na balkon žena od 120 kilograma i sve se urušilo – tako je Korošec opisivala svoje prve novinarske dogodovštine na zadacima koje je obavljala. Usto, dobro je pamtila i svoj tekst o uspjehu zagrebačkih onkologa u liječenju raka dojke, koji bi izdvajala kao najdraži.Odlikovana je Ordenom rada sa srebrnim vijencem, a primila je i više priznanja Zbora liječnika Hrvatske i Medicinske akademije Hrvatske.
Boris Osim
Biti u Embargu – crvenom okviru sa 35 redaka teksta – značilo je biti javno, ali argumentirano prozvanim. Za taj mali okvir koji su iščitavali baš svi do 1990. godine govorilo se – “star je koliko i Večernji list”. Embargo su pisala četiri autora, a najdulje je taj okvir ispisivao Boris Osim, točno 15 godina i 11 mjeseci. Često bi kolegama govorio kako je ispisivanje Embarga krvav posao, ali da je to ujedno jedini posao koji je htio raditi u novinarstvu. Njegov je stav bio jasan svim urednicima – ta se najčitanija rubrika u kojoj se protivilo zabranama nikada nije smjela cenzurirati. Kolika je bila popularnost svih tih godina Embarga, bila je jasna prijetnja koja se na ulicama često mogla čuti: “Dat ću vas u Embargo!” Boris Osim zbog Embarga šest je puta bio tužen na sudu, ali nijednom osuđen.
Ive Mihovilović
Mjesečno je ispisivao šezdeset novinskih kartica, baš nikada nije otputovao izvan zemlje i nije dolazio u redakciju, a ipak je bio najdugovječniji vanjskopolitički komentator u povijesti Večernjeg lista. Prvi freelancer, profesionalac nenadmašne radne energije, začetnik modernog novinarstva... tako će danas kolege opisati Mihovilovića čija je rubrika Spectator bila osobito popularna u Večernjaku. Svakodnevno ju je objavljivao od 23. svibnja 1961. do svibnja 1987. godine, a iščitavajući njegove kolumne jasno je da je Ive Mihovilović bio pravi vizionar. – Novinar mora biti dovoljno znatiželjan da bi mogao zadovoljiti znatiželju onih kojima se svakodnevno obraća, ali da one kojima se svakodnevno ne obraća ne tretira kao neznalice – govorio bi novinar Mihovilović. Svoje prve novinarske korake počinje 1924. godine u Istarskoj riječi u Trstu, jedinom hrvatskom tjedniku u fašističkoj Italiji, a kasnijih je godina pisao i knjige čija se tematika uvijek vezala za Trst i Italiju. Ive Mihovilović bio je među kolegama novinarima poznat kao autor koji je svoje kolumne uvijek pisao noću, a arhivu svojih podataka stvarao izrezujući članke žiletom. Njegova kolumna Spectator zapravo je pseudonim nastao još u Vjesniku jer je posve neprimjereno bilo potpisivati ga na toliko tekstova koliko ih je u jednom broju objavljivao.
Bogoljub Lacmanović
– Jeste li sada, pošto je Nikolaj Buharin rehabilitiran, zadovoljni?– Samo polovično, to je tek sudska rehabilitacija, a ja tražim i čekam njegovu partijsku, političku rehabilitaciju – odgovorila je Ana Larina, udovica Nikolaja Buharina kojeg je nakon montiranog sudskog procesa Staljin strijeljao 1938. godine, Večernjakovu novinaru Bogoljubu Lacmanoviću u ekskluzivnom intervjuu objavljenom 1988. godine. Bilo je to desetak kilometara od Kremlja, središta Moskve, kada je tadašnji Večernjakov dopisnik Lacmanović u redakciju poslao sadržaj koji je i godinama poslije primjer odlično vođena razgovora.Do svog dolaska u Večernji list Bogoljub Lacmanović bio je glavni i odgovorni urednik lista Komuna te stalni suradnik Radio Zagreba, nakon čega se seli u Moskvu odakle je najprije dopisnik, a po svojem povratku i urednik u Vanjskopolitičkoj rubrici Večernjeg lista.Svoje izvještaje Večernjaku upotpunjavao je sebi svojstvenim osebujnim opisnim stilom, u njima je posebno secirao sugovornike dajući čitateljima jasnu percepciju i osobe i prostora u kojemu su vođeni razgovori, stoga ne čudi da je Večernjakov Bogoljub Lacmanović dobitnik Zlatnog pera. Osim članaka Lacmanović je napisao i dvije knjige – “Brak bez prstena” i “Od zločina do kazne”.
Milan Ivkošić
Čitatelji ili ga vole ili ga jednostavno ne mogu smisliti – treće opcije za poznatog Večernjakova kolumnista i komentatora nema. No malo tko, osim njegovih kolega, zna da se iza ispisanih kolumni i percepcije javnosti koja ga doživljava kao sklonog etiketiranju zapravo krije veliki mentor mnogim mladim naraštajima koji su svoje prve novinarske korake ostvarivali u Večernjem listu, učeći ih tajnama novinarskog posla. U Večernji list stigao je 1978. godine kao redaktor. Godinu poslije pa sve do 1986. godine Milan Ivkošić pisao je kolumne o književnosti u Startu i Svijetu, a zatim o radiju i jeziku u Studiju. Početkom devedesetih godina počinje pisati Zanovijetanja, koja je iz Globusa u Večernji list preselio 1992. godine, dok je 2004. godine čitatelje ili uveseljavao ili ljutio u Tjednoj inventuri koja se objavljivala u Večernjakovu nedjeljnom izdanju, a za koju je redovito, iz dana u dan, prije nego li ju je morao predati urednicima, s užitkom bilježio sve ono što ga je tog dana izazvalo, nasmijalo ili razbjesnilo. Zato će za Milana Ivkošića brojni večernjakovci reći da je on, bespogovorno, kolumnist koji definira javno mišljenje i čovjek bez trunke cenzure.
Vito Andrić
Je li noćas pukla koja vodovodna cijev u Zagrebu, koji je semafor pokvaren u gradu, koliko točno kasne vlakovi na kolodvoru – detalji su, naravno uz druga gradska zbivanja, na kojima je inzistirao Vitomir Andrić – urednik gradske rubrike Večernjeg lista. Na uredničko mjesto te rubrike došao je 1983. godine nakon što je najprije kao honorarni, a onda i stalni suradnik i sam ispisivao tekstove za spomenutu rubriku. Stoga ne čudi što je Vitomir Andrić i danas među kolegama sinonim za gradsku rubriku koja je u vrijeme bivšeg režima imala izniman utjecaj, a njezini autori bili izričito važni i čitani. I on je, baš kao i prethodni urednici iste rubrike, mlade kolege koji su tek pristizali u redakciju dočekivao s tek nekoliko riječi: “Hijavata, što ima u gradu?” ili “Piliću, koliko se danas prometnih nesreća dogodilo?”. Naravno da je odgovor očekivao – odmah. Kao urednik od svojih je novinara očekivao neposredan kontakt s građanima, a gradska rubrika brzo među čitateljima poprima sinonim “Dežurni Večernjak”, za koji se znalo da će za svoje čitatelje napraviti sve što može.
