Čini se da naša Vlada nije sposobna osmisliti solidan obrazovni sustav za našu djecu, kao što nije sposobna stvoriti ni uvjete koji bi potaknuli ekonomski rast nužan da nam djeca jednog dana imaju i sigurna radna mjesta. Ako Vlada ne može osigurati edukacijski procvat, ne može osigurati ni ekonomski procvat, zašto se onda misli da će uspjeti osigurati procvat nataliteta?
Odluka o (eventualnom) broju djece osobna je odluka, ali tu nije riječ o hladnom ekonomskom izračunu potencijalnih troškova i prednosti. Većina ljudi želi ostaviti potomstvo, no nitko ne rađa djecu zbog poticaja, barem nitko normalan. Poticaji ionako nikada neće pokriti ukupne troškove postavljanja djeteta na noge. Ako netko i pristane imati djecu isključivo zbog ekonomske koristi, moramo se zapitati jesu li takvi ljudi dovoljno zreli i nesebični da budu dobri roditelji. Djeca su izraz ljubavi, a ne ekonomska odluka upitne isplativosti. Naše roditelje nije bilo strah imati troje (ili više) djece na stražnjem sjedalu napola zahrđalog fiće, a danas se svi bune i pri pomisli na toliko djece na stražnjem sjedalu luksuznog terenca. Prethodne su generacije bile siromašnije i imale su manje ekonomskih prilika, a svejedno su zasnivale obitelji kako im je odgovaralo – bez straha i bez poticaja. Danas se svi predstavljaju kao stručnjaci za odgoj djece. Moja supruga čak ima knjigu o odgoju djece koju je napisala Amy Farrah Fowler iz Teorije velikog praska (Mayim Bialik). Svakodnevno nam ispiru mozgove i uvjeravaju nas da smo nesposobni roditelji. Ako vam tijekom cijelog života sa svih strana govore da je nemoguće trčati pet kilometara u komadu, vjerojatno ćete i sami početi tako razmišljati. Tako je i s djecom. Suvremeno društvo predstavlja djecu kao ogroman teret, a velike obitelji promatra se kao cirkuska čuda. Zašto nas onda iznenađuje što toliko ljudi oklijeva kad razmišljaju o djeci? To neće promijeniti veći poticaji, nego preslagivanje naših osobnih prioriteta.
Hrvatski javni dug iznosi 300 milijardi kuna. Imamo jednu od najmanje konkurentnih ekonomija u EU. Procjene troškova za te poticaje za djecu blizu su 10 milijardi kuna. Čak i ako se zvijezde poklope i takve mjere uspiju povećati natalitet – što se neće dogoditi – ionako nemamo dovoljno novca za takve mjere. Financiranje takvog plana samo bi dodatno povećalo naš javni dug, naše kamate na buduća zaduženja te bi stavilo dodatan teret na našu konkurentnost i samu ekonomsku budućnost ljudi od kojih očekujemo da pridonesu natalitetu. Ekonomska sigurnost proizlazi iz mogućnosti izbora radnog mjesta, što je moguće samo u dinamičnim ekonomijama koje cvatu samo kad nema drakonskih zakona, inspekcija i poreza. Izbor radnih mjesta neće značiti da će mladi ljudi preko noći poželjeti djecu, ali će im dati realnu opciju ostvarivanja budućnosti i stvaranja obitelji u Hrvatskoj, umjesto da pridonose nekoj drugoj, stabilnijoj ekonomiji EU. U konačnici odluka o broju djece ovisi o osobnim prioritetima svakog pojedinca, a na to ne može utjecati nijedna Vlada.