Nažalost, priznajem – inicijativa Pu’ko nam je film doživjela je potpuni poraz

Nagrađivani hrvatski redatelj Antonio Nuić ponovno će u Puli jurišati na Zlatnu arenu, ovaj put s filmom “Mali”.

Završili ste novi film, no nekako ne nalazimo previše informacija o njemu?

Nema ih puno, bili smo brzi i efikasni, a imali smo i jednu čudnu, ograničavajuću okolnost. “Mali” je priča o prijelazu jednog dječaka iz dječaštva u pubertet. Naš glumac

Vito Dijak upravo je bio u tim godinama tako da smo ga prošle godine ljeto uhvatili u toj fazi – već dva mjeseca poslije izrastao je i krenuo u srednju školu. Koncentrirali smo se da brzo snimimo, u montaži i postprodukciji smo se baš upregnuli pa smo prije dva mjeseca zgotovili film.

Što bi film bio po žanru, skriva li se u njemu još neka priča?

Film je u biti o odgoju. Okosnicu filma čine jedan otac i njegov sin. Taj otac malo je nekonvencionalniji, imao je problema sa zakonom, vratio se iz zatvora, supruga mu je na samrti, a on zna da će mu njezini roditelji pokušati oduzeti skrbništvo jer ga ne smatraju podobnim ocem. Film prati njegovu borbu za skrbništvo, naravno po pravilima koja on smatra poštenima. Ako ga treba žanrovski odrediti, to je kriminalistička socijalna drama, krimi drama iz starih videoteka.

Čini se kako je problem odrastanja sve više u fokusu filma, ali i društva.

Spojio sam dvije svoje interesne sfere – jedno su ti likovi s kojima živim još od fakulteta, Franjo Dijak, Rakan Rushaidat, Hrvoje Kečkeš i Bojan Navojec, pa mi svako toliko padne na pamet pitanje što bi sada s njima moglo biti. Ako smo ga vidjeli u filmu “Seks, piće, krvoproliće”, onda idemo sada vidjeti kako je to dijete odraslo u tom kontekstu, tko mu je otac, tko mu je majka. A i konačno su u našem društvu krenule teme odgoja, odnosa prema djeci. Iskreno mislim da smo djecu poprilično zapustili. Ne radi se tu samo o tome što bi djeca trebala učiti u školi već i o činjenici da nam djeca već dugi niz godina prvo počinju govoriti engleski, a tek onda hrvatski. HTV je posljednjih 25 godina zanemario program za djecu i mlade, to je u potpunosti devastirano. Imam za to primjere: mojoj nećakinji prve su riječi one što ih čuje s Baby TV-a. Zanemarili smo to da mladima treba domaća kultura kao identifikacijski okvir, pa onda ako nema domaće kulture, mladi prigrle prvo što im se nudi. Devedesetih godina popkulturni prostor bio je zasićen novokomponiranom tamburaškom i klapskom glazbom koje su prezentirane kao neki autentično hrvatski glazbeni izričaj. Generacije koje su u kolijevci slušale pjesme o nekoj Teni i njezinu bivšem dečku koji na dan njena vjenčanja sjedi u birtiji, loče i cmizdri, sad slušaju “punk” varijantu te glazbe, turbofolk. TV Pink i Grand i kako se već ne zovu uspjeli su proizvesti sadržaj koji interesira mlade, a HRT nije. Ovaj se film bavi nebavljenjem djetetom, izostankom bavljenja njime na neki pametan način.

Prošlo je godinu i pol dana od događanja oko HAVC-a. Je li se što promijenilo od tada?

Nije se ništa promijenilo. Koliko je meni poznato, nacrt novog Zakona o audiovizualnoj djelatnosti predstavljen je, raspravljat će se nešto o njemu u Puli, no čini mi se kako se radi samo o kozmetičkim izmjenama koje ne pomažu ni na koji način obavljanju filmske struke u Hrvatskoj. Ono što ljudi ne znaju jest da mi imamo apsolutno neprimjereno zakonodavstvo, ono ne priznaje niti jednu specifičnost te djelatnosti. Normalno da je onda jako teško raditi u tom sustavu i tome ne pomaže rasulo u HAVC-u. A pojavljuju se dobre stvari poput europske Direktive o medijskim uslugama koja de facto omogućuje nacionalnim zakonodavcima da naplaćuju priloge za domaću kinematografiju od svih onih koji od audiovizualnih djelatnosti ostvaruju dobit na teritoriju RH, bez obzira na to imaju li ovdje sjedište. Drugim riječima, Netflix bi mogao dati nešto novca, imaju nekoliko tisuća pretplatnika u Hrvatskoj. Ta direktiva treba stupiti na snagu od jeseni, a ja ne vidim njezine tragove u zakonodavstvu niti namjere da se kinematografija na taj način stabilizira.

Daniel Rafaelić činio se kao jedno spretno rješenje prihvatljivo svima?

Daniel Rafaelić vrstan je stručnjak s područja filma i to je činjenica. Međutim, ono što mi stalno nastojimo objasniti političarima, a njima to nikako ne ide u glavu, jest da ne trebamo čovjeka koji jako voli i poznaje film, nego čovjeka koji jako poznaje način na koji se filmovi rade i stvaraju u današnje doba. Kritičar pogleda gotovi proizvod i njegov svijet filma je svijet gotovih filmova. A svijet onih koji stvaraju filmove je svijet u kojem ima najmanje sjedenja i gledanja filma, ali ima logistike, računovodstva, građevine, prevoženja, baratanja skupom i sofisticiranom tehnikom, planiranja, organiziranja, povlačenja novca iz europskih fondova (u ovoj zemlji su to prvi počeli raditi filmaši), lobiranja po velikim svjetskim filmskim festivalima kao mjestima promocije i prodaje filma… Treba ti osoba koja može biti aktivna na tom polju. Ne kažem da se tome netko ne može naučiti i priučiti za svrhu obavljanja neke funkcije, no nije izgledno da će se takva osoba uskoro naći. Mi smo s ljudskim resursima slabi u svakoj djelatnosti. Pa u ovoj državi fali konobara, a turizam nam je sve!

Postavljalo se i pitanje gledanosti, problem je bio što je HAVC financirao filmove koji se u hrvatskim kinima nisu baš gledali.

Trebali bismo poznavati neke zakonske temelje. Naš se film financira jer je procijenjeno da je to film teške i nekomercijalne naravi. Takvi se filmovi po zakonu mogu financirati. Niti jedna država u svijetu ne financira filmove koji će biti superkomercijalni i to se upisuje kao uvjet za financiranje. Financirati takav film bilo bi apsurdno – ako je nešto samo po sebi komercijalno, onda se ta djelatnost potiče raznim poreznim rasterećenjima i drugim mjerama koje joj osiguravaju napredak. Ovu Novu godinu dočekao sam u društvu u kojem je bilo i dvoje kolega s Islanda. Tad sam čuo islandski način razmišljanja, kolegica je rekla: “Mi možemo ili biti mala nacija ili gledati brojeve. Ako gledamo brojeve, brzo možemo zaključiti da nam se ništa ne isplati proizvoditi, pogotovo ne kulturu, ali ako želimo biti mala nacija, moramo proizvoditi, pogotovo kulturu. Kinematografija ni u jednoj europskoj državi ne funkcionira kao komercijalna djelatnost. Francuska u kinematografiju ulaže oko milijardu i sto milijuna eura godišnje sa zagarantiranim povećanjem svake godine koje je oko jedan posto. Dakle, velika kulturna sila, da bi imala relevantnu kinematografiju, u nju ulaže milijardu i sto milijuna eura.

Koliki je onda proračun HAVC-a?

Ministarstvo kulture u HAVC uplati oko 4 milijuna eura i nešto manje od toga dođe po drugim zakonskim osnovama, recimo dakle ugrubo 8 milijuna eura. Francuska ima 17 puta više stanovnika, a u kinematografiju ulaže 137 puta više od nas. Danska ima malo više stanovnika od nas, u kinematografiju ulaže deset puta više, u Njemačkoj svaka pokrajina ima filmski fond s višestrukim budžetom HAVC-a, Švedska, Norveška, Nizozemska, Austrija, Švicarska, Belgija, Finska, sve razvijene zemlje Europe, sve zemlje koje nam trebaju biti uzor model, sve ulažu ozbiljna sredstva u kinematografiju. Naša cijela kinematografija je dva budžeta prosječnog europskog filma, dakle svi filmovi, igrani, dokumentarni, eksperimentalni, animirani, kratki, dugi, koprodukcije, svi filmski festivali, sva filmska događanja, publikacije, sve to bude napravljeno budžetom dva prosječna europska igrana filma. Kinematografija možda nije temelj nacionalne kulture, ali je temelj nacionalne pop-kulture, ona je vezivno tkivo nacije. Na filmu je stvorena Amerika, on je bio vezivno tkivo koje je povezalo sve te ljude koji nisu znali govoriti isti jezik, koji su došli sa svih strana svijeta. Dok su gledali Charlieja Chaplina nije im trebao prijevod jer su sve shvaćali. Filmom su, uostalom, i osvojili svijet. Kinematografija može puno pomoći i u sagledavanju prošlosti i budućnosti i svega onoga što nas muči. Filmovi zbog toga postoje, da umjesto nas prožive ono što nije uputno sam proživljavati. Filmovi jako puno sudjeluju u percepciji stranaca o zemlji u koju dolaze jer su zgodan i direktan način komuniciranja. Filmove svi gledaju, oni su velika poluga u građenju nacionalnog imidža u svijetu. I u nas je godinama sustav uvjeravan koji je pravi način proizvodnje filma, televizije, audiovizualnih sadržaja, što je to sustav povrata poreza da bismo se čudom čudili “Igri prijestolja”, a da bi se nakon godina rada tih ljudi iz HAVC-a to srušilo. A tek su počeli. Audiovizualne djelatnosti u Hrvatskoj zapošljavaju dvije tisuće ljudi, a ima potencijala za minimalno pet. Mi znamo kako, ali nitko ne želi slušati.

Koji je konačan zaključak, je li inicijativa Puk’o nam je film pobijedila ili je izgubila?

Potpuno je izgubila, to je potpuni poraz, nemamo mi što muljati. Godinu i pol nakon toga imamo natječaje na kojima se dijeli manje novca nego što se ikada dijelilo. Hrvatski film 90-ih godina, koji je bio izvor mržnje hrvatske publike prema hrvatskim filmašima, bio je puno bogatiji nego što je to danas. Tada su produkcije dobivale milijun maraka, danas bi milijun maraka bio dva milijuna eura u filmskim uslugama. Mi danas dobivamo 400.000, u boljim vremenima bilo je 500-600 tisuća. Samo padamo, sve ide nagore. Neće kinematografija umrijeti zbog toga, previše je u njoj entuzijasta, ali je prava šteta što djelatnost koja ima velike potencijale ne razvijamo.

Postoji li mogućnost da domaći film izvuče strana produkcija?

Strane produkcije nisu, neće i ne mogu biti zainteresirane za proizvodnju jako puno bitnih filmskih tema i formi, bitnih za hrvatsku kulturu. Slušate na sav glas kako su se počele kupovati naše serije i filmovi. Da, zato što po toj direktivi svi moraju imati 30 posto europskog programa iako je prvotni zahtjev bio 50 posto, no jako lobiranje je to zaustavilo na 30. Vrlo će se ciljano i planski gledati da to ispune. Proizvodnja u ovim krajevima samo je dijelom interesantna jer mi nemamo ono što imaju Prag i Budimpešta, a to je filmski studio o kojem mi govorimo već 15 godina. Samo u Pragu ima 20 tisuća filmskih radnika koji žive samo od toga što Amerikanci dolaze snimati. Budimpešta se isto diže, a nova je destinacija Estonija, svi su vidjeli koliki je to posao. Ako postavimo infrastrukturu, onda možemo biti bolji i od Budimpešte i od Praga, ako nam se pruži neki okvir funkcioniranja. Snimanje je kod nas kao i turizam, dajemo im more i sunce. Imamo fenomenalne filmske radnike, ali nemamo ih dovoljno. Neka ljudi samo pogledaju odjavnu špicu kakvog blockbustera, na kojoj stoji i koliko je ljudi sudjelovalo u proizvodnji i distribuciji. Na zadnjem filmu koji sam gledao bilo je 17 tisuća ljudi. Toliko je nekada imao, ne znam, Đuro Đaković. Film je masovna djelatnost i može zaposliti puno različitih struka, trebaju mu vozači, građevinari, kuhari, slikari, glazbenici... a to je djelatnost za koju je ova država stvorena. Nitko nema toliko lokacijske raznolikosti na tako malom prostoru.