Novi partner Večernjakove Rezolucije Zemlja odnedavno je i Hrvatska gorska služba spašavanja, ujedno i partner svih ljubitelja zemlje, otoka, brda, planina... A baš mi planinari, "priučeni" i zaljubljeni napose u mitski hrvatski Velebit, uvijek znamo da možemo računati na njihovu pomoć i za ne daj Bože situacije.
Josip Brozičević, pročelnik gospićkog HGSS-a, jedan je od onih koji su stalno tu, i onda kad zaljubljenost u planinu nadjača i tako nužan oprez na Velebitu. Nažalost, i ove je sezone bilo neopreznosti na snijegu pa i otklizavanja u vrtače. Snježne radosti, nažalost ponekad i ludosti, na izmaku su, ali slijedi sezona šlapa i turističkih lutanja. O svemu tome razgovarali smo Josipom Brozičevićem, pročelnikom HGSS-a Gospić.
I sam ponekad planinarim i poznajem ljude koji su pročitali vaša upozorenja i otišli pripremljeni na Velebit. Često upozoravate na opasnosti, s kakvim ste se sve opasnostima susretali?
– Opasnosti u planini prisutne su uvijek, a dijelimo ih na objektivne i subjektivne. Objektivne ne ovise o nama pa ih teško možemo izbjeći, dok se subjektivne dogode zbog naših pogrešnih procjena, neodgovarajuće opreme, opće nepripremljenosti. One se, dakle, mogu izbjeći. Objektivne su: loše vremenske prilike (olujno nevrijeme, snježna mećava, tuča, jak vjetar, magla, hladnoća, toplinski udar, odroni, lavine, mrak i slične prirodne pojave, zatim divlje životinje, zmije, insekti i sl.) Subjektivne opasnosti nastaju zbog "ljudskog faktora": pogrešnih procjena, lošeg planiranja, neinformiranosti, nedovoljne fizičke pripremljenosti, neodgovarajuće ili neispravne opreme i neznanja korištenja njome, nezdravih ambicija, podcjenjivanja stanja na terenu te precjenjivanja vlastitih sposobnosti. I zato se one mogu predvidjeti i gotovo sasvim izbjeći. Unatoč svim tim opasnostima, u planini možemo boraviti potpuno normalno i bez straha, ali uvijek svjesni svih opasnosti, čineći sve potrebne mjere i radnje u cilju zaštite da bismo izbjegli određenu opasnost i spriječili nesreću. Mi smo se kao gorski spasioci susreli gotovo sa svim objektivnim opasnostima, što u svom slobodnom boravku u planini, što u akcijama spašavanja. Uz iskustvo, odgovarajuća znanja i opremu te opasnosti za nas nisu imale veći učinak niti su nas dovele u težu situaciju ili izazvale nesreću. Ali nezgodnih i nelagodnih situacija svakako je bilo. Neke od najčešćih objektivnih opasnosti s kojima smo se susretali bile su olujni vjetar, snježna mećava, magla, velika udaljenost i teško pristupačan teren.
U mnogim intervencijama u opasnosti se nađu i sami članovi HGSS-a, pogotovo u snježnim uvjetima. Kako se osjeća HGSS-ovac nakon cjelodnevnog spašavanja po snijegu, kiši...
– Kad je spašen ljudski život, spasilac se uvijek osjeća sretno, ispunjeno i motivirano. To je poseban osjećaj općeg zadovoljstva. Fizički umor i iscrpljenost, pa i bol i sav onaj podneseni teret definitivno su u drugom planu jer naš je cilj ispunjen – spasili smo čovjeka.
Zimska uživanja u planini uskoro će zamijeniti sezona u kojoj se turisti znaju izgubiti na Velebitu bez nužne obuće, u šlapama, bez mobitela... Možete li nam opisati neka od najzanimljivijih iskustava?
– Akcija spašavanja imamo tijekom cijele godine, nema pravila kada ih je više ili manje, ali ukupno gledajući sve ih je više. Akcije su sve teže, a uzrok nesreće sve češće je ljudski faktor. Subjektivna opasnost pretvorila se u nesreću, a oni kojima pomoć zatreba uglavnom su nepripremljeni rekreativci, izletnici ili turisti. Često je to dehidracija, u urbanom području bezopasna pojava, ali na udaljenom i teško pristupačnom terenu može izazvati velike probleme pa i završiti sa smrtnim posljedicama. Svjedoci smo toga i na našim drugim planinama, a naročito u Dalmaciji zbog vrlo visokih temperatura i cjelodnevne izloženosti suncu. Zatim, često dolazi do uganuća ili prijeloma skočnog zgloba, uglavnom zbog neadekvatne obuće. Zbog neinformiranosti ili nepoznavanja područja dolazi do lutanja i dezorijentacije, a zbog fizičke nepripremljenosti do potpune iznemoglosti, iscrpljenosti i nemogućnosti kretanja. U zimskom periodu također zbog neadekvatne opreme dolazi do otklizavanja, težih prijeloma, pothlađivanja... Zanimljivo je bilo ljetos na Premužićevoj stazi nedaleko od Rossijeva skloništa kada smo dobili poziv da pomognemo jer je planinarka dehidrirala i malaksala te da ne može nastaviti hodati. Upitao sam je li planinarka sama ili je još netko s njom. Odgovor je bio: "Ima nas 14!" Na trenutak sam zastao misleći da se netko šali. Kažem: "Pa dajte ženi vode da popije!" Odgovor je bio: "Pa znate, mi smo svi ostali bez vode!" I tako... Bude i duhovitih situacija, težih, lakših, brzih, dugotrajnih, ali svaka je na svoj način posebna.
Možda se danas takvim slučajevima ljudi smiju, premda ih je vaša reakcija spasila od pogibelji...
– Ponekad nam se nakon spašavanja unesrećene osobe jave, neki nas i posjete kako bi se podružili i prokomentirali cijelu tu situaciju te zahvalili nama i Bogu što su među živima. Dosta ih kaže da sada slave dva rođendana.
Kako se planinari odnose prema Velebitu? Većina ih je oprezna, svjesna nužnosti balansa između adrenalina i opreza, ali i odgovorna prema zemlji, prirodi... Ali, ne ostave svi iza sebe čisto planinarsko sklonište?
– Generalno je na planinama sve više ljudi pa time i više "neplaninara". Samo po sebi to i nije problem kad govorimo o zaštiti okoliša, ali problem je nesavjesno, nedolično i neodgovorno ponašanje pojedinaca. Ono se ne uči, već je to stvar osobne kulture, odgoja i načina ponašanja. Rekao bih da su naše planine, pa tako i Velebit, relativno čiste i da nema većeg onečišćenja. I to veseli. Rizik od onečišćenja uvijek je prisutan, a s povećanjem posjetitelja on je i veći. Zato krenimo svatko od sebe i napravimo sve da ne budemo ti koji onečišćuju.
U pandemiji je narastao broj planinara, kafiće je zamijenio Velebit. Koliko ljudi godišnje prođe njime?
– Gledamo li planinski dio, rekao bih nekoliko desetaka tisuća ljudi. I da, broj se u epidemiji povećao, što je dobro, prije svega zbog zdravlja. Čovjek se u prirodi opušta, oslobađa se sreća, a fizička aktivnost izbacuje štetno iz tijela. Mi to kao HGSS potičemo, ali treba biti odgovoran i voditi računa o vlastitoj sigurnosti i sigurnosti onih oko sebe, poštivati pravila i preporuke te sa zdravim ambicijama, odgovarajućom opremom i realnim planom uživati u prirodi.
Koje su lokacije najposjećenije? Premužićeva staza, Vaganski, Sveto brdo...
– Pa NP Sjeverni Velebit, Premužićeva staza sigurno, sve češće i u zimskim uvjetima, što je fizički i tehnički vrlo zahtjevno. I najmanja pogreška može biti kobna. Zatim srednji Velebit, alpinistička zona Dabarski kukovi, uvala Zavratnica, Baške Oštarije, Velebitski planinarski put, Visočica i sve dalje prema jugu do NP Paklenica, njezin vršni dio i svjetski poznato penjalište u kanjonu Velike Paklenice i druge lokacije, jer Velebit je zaista prekrasan, bogat biološkom raznolikošću i endemskim vrstama. Koliko prekrasan i privlačan, toliko zna biti surov i ćudljiv. Zato uvijek pristupajmo s velikom dozom poštovanja i učinimo sve što je do nas kako se ne bismo doveli bespotrebno u opasnost ili, ne daj Bože, ugrozili si život.
I naposljetku, tko su HGSS-ovci?
– Ljudi koji prije svega vole i žive planinu. Mi ćemo doći baš onda i baš tamo kada i kamo nitko drugi ne može jer nema potrebne vještine. Planina je naš drugi dom, tu smo počeli kao planinari, hodali, penjali se, učili, vježbali tijekom godina i stekli sva potrebna znanja i sposobnosti s kojima već 72 godine uspješno spašavamo baš sve kojima zatreba naša pomoć. No pružamo pomoć i spašavamo i na urbanom području, u prirodnim katastrofama, ekstremnim vremenskim prilikama, poplavama i svim situacijama u kojima naša znanja i sposobnosti mogu spasiti ljudski život ili umanjiti štetu. Dosad nismo imali pogrešan korak, a i dalje ćemo se truditi, vježbati, opremati i usavršavati kako bismo taj uspješan staž nastavili i u budućnosti.