NDH je 10. travnja proglasio mason Slavko Kvaternik, ali 40 masona završilo je u Jasenovcu...

Sve se promijenilo. Pa i naziv ulice. S nekadašnjeg zagrebačkog Mošinskog 22 u današnju Nazorovu 24 sa stanarima posve drukčijeg životnog stila. Ali ostale su u predvorju zgrade još dugo nakon toga, načete zubom vremena, te crno-bijele pločice. Nekima dokaz neukusa, drugima retro stila – samo rijetkima i probranima sjećanje na masonski zagrebački hram sagrađen na toj adresi. Dapače, planovi o njegovoj izgradnji počeli su se kovati u Ilici kod urara Bulvana, a zdanje je dovršeno 1911. godine, mnogo ranije no što će masoni s ovih područja biti zabranjeni i protjerani, a prilično kasno nakon što su masoni u ovim krajevima već počeli djelovati i formirati svoje lože.

Protjerivani su i u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, nije drukčije moglo ni u Nezavisnoj državi Hrvatskoj pod Pavelićevim vodstvom, gdje je protjerivanje i saznanje o masonima vodilo put Jasenovca i logora Stare Gradiške. No do tih su dana slobodni zidari, kojima je pred očima uvijek u prvom planu bio materijalni interes, a tome svjedoče brojni zapisi kao i vjerovanje da nakon „velikih krvarenja“ dolazi njihovo vrijeme u kojem će apsolutno zagospodariti situacijom, već iza sebe imali ispisanu povijest Prvog svjetskog rata. U Hrvatskoj su neosporno stajali uz Peštu i radili uz Mađare, pod čijom se zaštitom nalazila prva loža masona osnovana i formirana u Zagrebu. Kada koristi od mađarske masonske braće nije bilo u onoj mjeri u kojoj se očekivala, okrenuli su se beogradskoj braći. Uspjelo im je formirati i jugoslavenski odbor u Londonu i tamo instalirati svoje...

Između dva rata u Hrvatskoj je djelovalo petstotinjak masona u devet loža od Osijeka, Zagreba, Karlovca do Splita i Dubrovnika. Prva Loža “Ivan grof Drašković” utemeljena je 1919. godine, a posljednja, Loža “Bratstvo” 1940. godine u Zagrebu. Godinu prije nego li će Pavelić slobodne zidare, Židove i Srbe, kao nepoćudne elemente, odlučiti iskorijeniti. Naime, odavno otkrivena masonska tajna jest da slobodni zidari zagovaraju, štuju i vjeruju u velikog graditelja svih svjetova, većeg i moćnijeg od Boga ili bilo koje druge religije, pa s takvim uvjerenjima nespojivima s Katoličkom Crkvom, nisu u javnosti mogli biti prihvaćeni. Građanstvo ih nije s odobrenjem dočekalo nakon što su neke masonske tajne otkrivene, kao ni činjenicu da se u masonskim ložama Zagreba slavilo i gostilo s cehom koji ne bi mogle podmiriti ni imućne obitelji i to delicijama koje u Zagrebu nisu do tada ni kušane.

Na ruku im nisu išla ni zagovaranja o slobodnoj školi, misli, ukidanju celibata, pa su se narušeni odnosi još dodatno ugrozili.

Prije nego što će njemačke trupe u travnju 1941. godine formalno umarširati u Zagreb, u zgradu Radio Zagreba u Vlaškoj 116 umarširao je bivši austrougarski časnik Slavko Kvaternik i proglasio NDH.

Iako čvrsto uz Pavelića, Kvaternik je bio slobodni zidar. Uz njega je bilo još nekoliko nižepozicioniranih dužnosnika koji su ga okruživali.

Za Kvaternika se tvrdi da se masonima priključio krajem Prvog svjetskog rata i to u budimpeštansku Ložu “Kossuth Lajos”, a poslije se nagađalo da se priključio masonskoj loži “Vrhovac”.

To je ujedno i razlog zbog kojeg će se u zapisima voditi da su pod vodstvom Pavelića, a zahvaljujući Kvaterniku, iako uhićeni, masoni donekle imali “zaštitu”. To što je NDH bila nova država nije spriječilo Nijemce da sastave potjernice s imenima: Andrija Štampar, Ivan Meštrović, Hinko Krizman, Stanko Švrljuga... To su samo neka od imena koja su bila ispisana na tome popisu i prvi uhićeni masoni. Istog mjeseca kada je zaživjela NDH, Nijemci su u Sarajevu ubili nekadašnjeg bana i masona Stanoja Mihalića, optužujući ga da je radio za britansku obavještajnu službu. Krajem te 1941. godine u Zagrebu, u noći s 10. na 11. studeni, po Pavelićevu naređenju kreću masovna uhićenja masona.

U Staru su Gradišku i Jasenovac među prvima otpremljeni dr. Josip Badalić, dr. Grga Novak, dr. Ante Barac, dr. Franjo Tućan, dr. Marko Kostrenčić, dr. Mirko Deanović, dr. Branko Dragišić, dr. Ivo Ivančević, dr. Ljudevit Špaljt, Juraj Horvat, dr. Fran Zavrnik,dr. Nikola Fink, dr. Slavko Cimerman, dr. Vlatko Katičić, dr. Ivo Belin, dr. Ante Kandijaš, dr. Marko Ružić, Zvonimir Maravić, Vlado Žepić, Branimir Iveković, Mate Jurković, dr. Stanko Švrljuga, Milan Glazer, dr. Ante Mudrinić, Božidar Prikril, dr. Zvonimir Bratanić, Vladimir Očić, Jakov Vivoda, dr. Natko Katičić, dr. Janko Koščević, dr. Jozo Poduje, Ferdinand Šega, Krešimir Baranović, Mirko Brejer, Dušan Plavšić, Radoslav Horvat i Krešimir Brovet, dr. Manko Galjardi, grof Josip Bombelles. Trojica su u logoru likvidirana, dvojica su umrla ubrzo poslije izlaska iz Stare Gradiške, a prema zapisima koje je objavio Branko Šömen, više od trideset slobodnih zidara priključilo se partizanima – prvi među njima bio je poznati atletičar Janko Praunsperger, član zagrebačke Lože “Pravednost”.

Oni koji su se priključili partizanima surađivali su kao liječnici, a mnogi su poginuli u bitkama na Sutjesci i Neretvi.

Iako je iz Stare Gradiške uhićene masone poglavnik Pavelić odlučio pustiti u proljeće 1942. godine i to, kako svjedoče drugi zapisi, zahvaljujući intervenciji masona i frankovačko-ustaškog dužnosnika Leonarda Grivičića, neizvjesnost boravka u logoru smrti masoni su odlučili kratiti bilježeći si vlastita međusobna predavanja. Antun Barac te je 1941. godine u prosincu održao predavanje na temu “Moji pogledi na hrvatsku književnost”, Mirko Deanović održao je izlaganje o Danteovom “Paklu”, aludirajući tako na uvjete koji su vladali u jasenovačkom logoru.

“Mislim da smo, uglavnom, dobro prošli, ali za to možemo biti zahvalni Pavelićevu doglavniku Slavku Kvaterniku. On je progledao kroz prste mnogima, a osobito prilikom odlaska Meštrovića i još nekih masona u Švicarsku. Nijemci su početkom rata hapsili braću jer su smatrali da smo mi, slobodni zidari, u službi engleske špijunaže, pa kad su se uvjerili da nismo, pustili su nas na slobodu”, tako je prema povjerljivim zapisima po svom izlasku iz logora kazao Stanko Švrljuga, jedan od prvih uhićenih.

U partizanima i logorima bila su i trojica braće Herlinger – Dragutin, Ivo i Gjuro. Liječnik Dragutin bio je član Židovske lože “Zagreb”, a za rata je s drugim židovskim liječnicima u Bosni, liječio endemski sifilis. U studenome 1943. radio je u centralnoj bolnici Vrhovnog štaba. Potkraj 1943. bio je ranjen u borbi na Sutjesci, gdje je ubrzo i preminuo. Brat Ivo, član osječke Lože “Budnost”, preživio je bitku na Neretvi. Dobio je čin pukovnika. Poslije rata preselio se u Sarajevo. Treći brat Gjuro, član Lože “Budnost” od 1932. godine, poslan je kao ratni zarobljenik u njemačke logore. Poslije rata vratio se u Zagreb, gdje je do mirovine radio u Okružnom sudu.

A ona zgrada s početka priče, u današnjoj Nazorovoj, s crno-bijelim pločicama u hodniku današnje stambene zgrade, a nekadašnjeg zagrebačkog hrama masona, devastirana je upravo u vrijeme kada su u onoj kobnoj noći organizirana masovna uhićenja masona. Uništena je cijela prostorija, ali uništena su i brojna umjetnička djela koja su uobičajeno ukrašavala masonske lože – u kojima se pri estetskom uređenju nije štedjelo. Naprotiv.

Ostale su upravo te crno-bijele pločice. I dok je dio masona pušten iz logora, dio je nažalost prešao na – kako to masoni vole kazati – drugu stranu. Priča o jedinom masonu koji je stajao uz bok Anti Paveliću završila je tragično. Kao i životi drugih masona.

“Svaki je Hrvat svjestan da je demokracija prvi uvjet njegova mira, sreće i slobode. Sve što sam radio, radio sam u najboljoj vjeri da to činim za dobro naroda i domovine. Duboko sam uvjeren da će hrvatski narod, kad opet dođe do svoje slobode, stvoriti na svom području najsigurniju tvrđavu mira i napretka. Bog dao da to uskoro bude! Neka hrvatski narod iz ove najveće katastrofe svih vjekova iziđe sačuvan! Neka nikada ne dopusti neprijatelju da njime zavlada”, dio je to Kvaternikova oproštajnog pisma. Naime, uhitili su ga Amerikanci i 6. lipnja 1947. osudili na smrt. Ni danas se ne zna gdje je osuda na smrt izvršena, ni gdje je Kvaternikovo tijelo.