Ne može se galamiti protiv posezanja za hrvatskim teritorijem, a nijekati NOB

Na izjave o „talijanskoj Istri“ i „talijanskoj Dalmaciji“ hrvatska je politika reagirala panično kao da ju je netko polio vrućom vodom; nije očekivala tako nizak udarac, kakav više ne koriste ni posljednji fašisti ni novokomponirani revizionisti. Valja razumjeti uzbuđene reakcije naše političke elite: nitko od osnivanja današnje hrvatske države nije s te sigurnije strane tako grubo zadro u njeno pravo kao talijanski političar Antonio Tajani, poznatiji kao predsjednik Europskoga parlamenta. Svakome je jasno da je Talijan samo bacao lokalne predizborne petarde, da probudi osjećaje, ili kako on sam objašnjava: pamćenje kod potomaka brojnih žrtava pobjedničke Titove vojske; nije mislio da će izazvati takve odjeke da će se poslije požara morati posipati pepelom, da mu ne bi izgorjela prestižna europska funkcija. Brzo je zato povukao zaostali iredentistički proizvod iz prodaje, da mu ne bi pala cijena. Neke su mu prskalice, ipak, eksplodirale u ruci i osvijetlile nerazumne, ili nerazumljive, planove da se i on malo zaigra s prošlošću, kao da se Italija sa svojim populistima preselila na Balkan; neke su pogodile hrvatske stranke i političare ravno u lice, najteže one koji su vjerovali da su s Tajanijem politički bliski, kad je i sam reklamirao njihove proizvode na posljednjemu izbornom velesajmu u Hrvatskoj. Sve bi nekako završilo poput žešće svađe u obitelji da Hrvatska neće morati objašnjavati da su Istra i Dalmacija hrvatske zato što ih je netko oslobodio od (talijanskoga) fašizma.

Vodeći hrvatski pučani dobili su novi dokaz da se moraju čuvati od vanjskih prijatelja; ionako su im glavni neprijatelji u zemlji trenutačno manji od makova zrna, ako ih njihov Vođa ne oživi prekomjernom samouvjerenošću, i ako mu u tome ne odmognu i drugi bruxelleski pučani, nesolidarnom i nepromišljenom politikom. Kao talijanski političar, Antonio Tajani nije smio na tako grub način dovoditi u pitanje dobre odnose sa susjednom zemljom bez obzira na to tko je na vlasti s jedne i s druge strane Jadrana; Italija i Hrvatska su prijatelji, ne samo susjedi. Kao europski političar, nije mogao sebi dopustiti da ugrožava vrijednosti na kojima počiva poslijeratni europski poredak, koji je po zapovjednoj odgovornosti dužan čuvati; Hrvatska je ušla u EU da ojača, a ne oslabi vlastitu sigurnost. Izgubio je Talijan puno od svoga ugleda umjerenog demokršćanina; izgubit će još više bude li se vadio kao amater koji se prvi put zatekao za kockarskim stolom, pa još ne zna da se ti gubici ne podmiruju ispovijedima.

Talijan će se dalje morati sam spašavati kako zna i umije nakon što je prvu rundu (ne)prijateljskog obračuna izdržao na nogama. Njegov uskogrudni, nacionalistički profil iz Basovizze (Bazovice) nije spojiv s visokim političkim zahtjevima njegova radnoga mjesta iz Bruxellesa. Od nečega će morati odustati: ne može se u svojoj zemlji utrkivati s desničarskim militantima, a u Europi izigravati uglađenog gospodina koji prije toga na granici skida nacionalističku odoru i oblači uštirkana europska odijela. Hrvatski su političari u labavoj koprodukciji sa Slovencima (koji su i u Jugoslavije oštrije reagirali na takve i slične podražaje) ostvarili minimalni plan – dobili su ispriku poslije nemuštoga „žaljenja“, što zajedno više izgleda kao prisilno povlačenje s graničnih pozicija; za maksimalni plan – ostavku ili smjenu s položaja predsjednika Europskoga parlamenta, dvije male države nisu dovoljno jake ni kad se iznimno ujedine oko zajedničkog doživljaja uvrede, ili ugroze, da uvjere druge europske partnere da se u pitanju granica u Europi griješi i mišlju, a ne samo djelom.

Hrvatska će politika nekako izgladiti europsku stranu spora; teže će joj biti da pred hrvatskom javnošću objasni sve dimenzije problema koji je predsjednik Europskoga parlamenta otvorio svojim nepromišljenim – ili čak promišljenim – pogledima na Istru i Dalmaciju. Ne htijući to, Talijan je, naime, svojim hrvatskim kolegama postavio pitanje koje prosječni hrvatski političar s desnice skriva kao zmija noge: tko je Istru i Dalmaciju vratio Hrvatskoj (ako nisu talijanske)? Može li se u Hrvatskoj slaviti više one političke formacije koje su na početku rata častile Mussolinija najljepšim dijelovima „južne Hrvatske“, da dobiju od njega blagoslov za osnivanje njihove „neovisne“ države ili one političke (i vojne) snage koje su u ratu oslobodile te krajeve i vratile ih u sastav Republike Hrvatske (što je bilo presudno kad su se ‘91. priznavale nove države i njihove granice)?

Manipulacije fojbama

Ako se s Tajanijem na mala vrata vraćaju ideje „povijesnoga revizionizma“, kako je njegov istup u fazi ljutnje okvalificirala predsjednica Republike, onda bi se na velika vrata trebale vratiti proskribirane vrijednosti hrvatskoga antifašizma. Tito je vladao diktatorski, ali je u ratu spašavao ono što je Ante Pavelić upropaštavao. Ne može se galamiti protiv stranog posezanja za hrvatskim državnim teritorijem, talijanskog, velikosrpskog, možda jednom i mađarskog, a bacati u ropotarnicu cijelu oslobodilačku borbu i borce koji su omogućili Hrvatskoj da preživi strašni rat! Ako se želi zaštititi od vanjskoga revizionizma, koje službene hrvatske ličnosti, s naknadnom pameti, nazivaju još i iredentizmom, Hrvatska ne može produžavati ni podržavati vlastiti revizionizam. U europskoj semantici ne postoji pozitivni i negativni revizionizam: svaki je revizionizam štetan i opasan, jer mijenja etablirani pravni i civilizacijski poredak na našemu kontinentu. To što je u polovici Europe i na osnovi rezultata rata uspostavljen totalitarni sustav ne govori da bi s nacistima, da su pobijedili, bilo bolje.

Antifašizam je zapadnu polovicu Europe u ratu oslobodio jednoga totalitarizma; na osnovi rezultata te borbe, i vrijednosti koje su tako obranjene, 45 godina kasnije oslobođena je i druga polovica od drugoga totalitarizma. Može li se, poslije svega, reći da je antifašizam, pa i u Hrvatskoj, gdje je bio najbrojniji razmjerno broju stanovništva, samo „floskula“? Zašto bi hrvatski antifašizam bio manje vrijedan ili slabije vrednovan od francuskoga? I tamo je pokret otpora u „makiji“ u znatnoj mjeri bio u rukama francuske KP (general de Gaulle je njime manevrirao iz Londona), i u hrvatskom je oslobodilačkom pokretu djelovala Brigada braće Radić, bilo je u njemu i nekomunista, i svećenika, i mnogo nehrvata, najviše Srba. Problem je počeo završetkom rata, kad su pobjednici stali surovo obračunati s protivnicima, kad je ugušen svaki pluralizam, kad je zavedeno jednoumlje i totalitarna vlast. Antifašizam je zloupotrijebljen za uspostavu komunističkoga apsolutizma; čak ni takva povijesna manipulacija s antifašizmom ne može oduzeti antifašističkoj borbi zasluge što su, recimo, Istra i Dalmacija u sastavu današnje Hrvatske, i što se Antonio Tajani mora toliko ispričavati da je u govorničkom žaru smetnuo da nisu talijanske.

Da je bilo po poglavniku Paveliću, Dalmacija bi poslije talijanskih fašista i njemačkih nacista imala vjerojatno neke druge gospodare (a ni s Istrom nije sigurno gdje bi završila da je partizani, i s podrškom časnoga Bože Milanovića, ili zaboravljenog Svetozara Rittiga, nisu najprije vojnički, a onda i politički, pripojili Hrvatskoj). S porazom jedne „hrvatske“ države nije bilo nikakvih uvjeta da Hrvati na kraju rata dobiju priliku da formiraju drugu državu; kao federalna jedinica unutar druge Jugoslavije, ona je pola stoljeća oscilirala između federalizma i centralizma, kretala se od nacionalizma do unitarizma, trpjela velikosrpsku dominaciju i istodobno razvijala vlastite potencijale unutar rigidnoga jednostranačkog sustava, uživala neke zaštitne institute ravnopravnosti, ali i osjećaj da Jugoslaviji više daje nego što od nje dobiva. Kad je s Hrvatskim proljećem buknulo prvo nezadovoljstvo Hrvata, kad su otvorenije izražene demokratske i nacionalne aspiracije, pokret je brutalno slomljen, ali je spašena ideja o hrvatskoj državnosti unutar Jugoslavije: u Ustavu iz 1974. republike su priznate kao državne jedinice u federalnoj državi, s pravom na odcjepljenje. Kad su Hrvati 90-ih godina, nakon pada komunizma i nakon rušenja poretka iz Jalte, istakli sasvim otvoreno plan o vlastitoj državi, reakcije Beograda bile bi vjerojatno još žešće da republike nisu uživale ustavno pravo na odcjepljenje; agresiju na Hrvatska i na BiH tretirali bi kao građanski rat, pa bi treća vojna sila u Europi oružjem slamala „secesionizam“ u Jugoslaviji.

Kako sebi daju pravo na osjetljivost, zbog svih stradanja koje su pretrpjeli, Hrvati moraju i drugima priznati pravo da budu osjetljivi. I Talijanima, koji su dovoljno veliki i mudri da su se znali bolje zaštititi u velikim ratovima, ali i nedovoljno snažni da ne bi i oni bili ranjivi. Fojbe su za njih trauma koja se može povećavati budu li ih otvarali samo s jedne strane. Kad su talijanske vlasti prije 15 godina počele sa sjećanjem na stradanja Talijana kod povlačenja i progona iz tadašnje Jugoslavije, RAI je prikazao vlastitu dokumentarnu emisiju, toliko jednostranu da je mogla djelovati osvetnički; državna televizija nije emitirala i BBC-ov dokumentarni feljton o zločinima talijanskih fašista nad Hrvatima, da kompletira istinu iz oba ugla (što je učinio tadašnji HTV, s profesionalnim i moralnim uvjerenjem da su u ratu već stradavale tolike istine).

Fojbe stoje kao opterećenje na savjesti hrvatskih i slovenskih partizana; moglo se „talijansko pitanje“ u Istri riješiti bez progona i bez brutalnih zločina; kad je do njih došlo, žrtve zaslužuju poštovanje i pamćenje, kao i svake druge žrtve, ustrijeljene bez suđenja ili bačene žive u jame. Nad takvim kolektivnim grobovima riječi uvijek jače odzvanjaju; govornici bi to morali znati, ne da štite ubojice, nego da ne raspiruju novu mržnju. Ne mogu talijanski iredentisti, a pogotovo oni koji to svjedoče u sebi i poslije se ne kaju, širiti Italiju svugdje gdje su kosti Talijana. Ni živi ni mrtvi, ni svi Talijani, kao ni svi Hrvati ili Srbi, nikad neće živjeti u jednoj državi. Veliki Umberto Eco dao je sjajne upute kako se prenose povijesni paketi a da se ne razbiju kod prvog neopreznijeg tumbanja. „U našoj zemlji”, pisao je on, da smiri euforiju nakon pada komunizma, “postoje danas oni koji govore da je mit o otporu bio komunistička laž. Istina je da su komunisti eksploatirali otpor kao da je njihovo vlasništvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu. Ja se sjećam i partizana različitih boja“.

Pobjede nema bez pobjednika

Rat je davno završio, zna se tko je u njemu pobijedio, a tko je poražen; ako se netko tek sada vraća s ratišta, treba mu, za početak, skinuti uniformu, da ne nastavlja uzaludno ratovanje. Hrvati su, u međuvremenu, vodili još jedan rat, za vlastitu državu, i u njemu pobijedili; i njega treba završiti, ne tako da se jedan rat suprotstavlja drugome. U prvome ratu, Hrvati su zaokružili svoj teritorij, da danas nitko ne može za Istru i za Dalmaciju reći da nisu hrvatske; u drugome ratu, na tom su teritoriju formirali svoju državu, da je svakome jasno što Hrvatskoj pripada. Kad je Franjo Tuđman svojom rukom pisao preambulu prvog hrvatskog ustava, nije se kolebao da među najvažnijim izvorima državnoga i povijesnog prava od stoljeća sedmog visoko rangira partizanski ZAVNOH; bilo je nerazumijevanja i u njegovoj okolini, ili osobito u njoj: neki su obnovu Hrvatske drukčije zamišljali. Ako nisu ranije progledali, Antonio Tajani otvara Hrvatima oči da – ako nisu slijepi pored zdravih očiju – konačno vide da se europski demokratski poredak, i hrvatsko mjesto u njemu, temelji na pobjedničkim vrijednostima antifašizma. Hitlera su frustrirani njemački birači u kriznome vremenu izabrali na vlast; demokracija je na tome završila, zapravo pala: nacizam nije imao mjesta za parlamentarizam, pluralizam je „rješavao“ u logorima, ljudska prava i slobode gazio je s pomoću plina. I Hrvatska je imala „svoju“ nacističku državu, s rasnim zakonima, logorima i terorom, da bi ju itko mogao osloboditi krivnje za zločine koje je počinila ni rehabilitirati njen nacistički poredak. Tko priziva „onu“ državu, ne radi za ovu.

Ipak, Hrvatskoj se, u zanosu nakon osnivanja vlastite države, s demokratskim i europskim pretenzijama, dogodilo da je s prljavom vodom komunizma bacala i zdravu djecu antifašizma. Svi se unisono zgražavaju, možda iz različitih pobuda, što je neki stranac osporio hrvatski karakter Dalmacije i Istre. Nikome nije nepoznato kako je južna pokrajina uopće došla pod talijansku vlast, ni kako su se fašistički vladari odnosili prema hrvatskome stanovništvu. Oni su terorom Hrvate tjerali u partizane. A u toj istoj Dalmaciji, u njenome najvećem gradu, gradske su vlasti ukinule trg žrtava fašizma, i s hotela „Park“ skinule spomen-ploču o kapitulaciji Italije! Povjesničar Dragan Markovina ističe da su to učinile HDZ-ovske vlasti, što nije samo njihov krimen jer je i SDP-ov poteštat bio toliko zaokupljen slavljem 10. travnja da nije stigao ispraviti takvu sramotu. I Splitu se tako događa da sramoti Splićane kad „mrzi školu i Srbe“, kad napada strane sportaše zato što su, možda, njihovi očevi napali nas. Ili kad u Zadru dječak nasilno djevojčici utiskuje slovo „U“, ili kad jedan bahati mladić u Virovitici čestita „srbićima“ pravoslavni Božić morbidnom porukom o tome što ustaša može učiniti četniku. Očekivalo se da će poslije Kusićeve komisije neke stvari u Hrvatskoj biti stavljeno na mjesto, da se zemlja izvuče iz lanaca svoje totalitarne prošlosti. Kako napadati Tajanija zato što je stavio ruke na Istru i na Dalmaciju, a na domaće ustašluke gledati kao na dječju igru“ ili „huliganski ispad“? Tko stane na pola puta, taj ne stiže na cilj. Kako možemo imati hrvatsku Istru i hrvatsku Dalmaciju ako u njima nema spomena o hrvatskim osloboditeljima? Kako bi se znalo da dvojezična Istra i Dalmacija nisu talijanske ako bi se brisali tragovi talijanske prisutnosti? Nema pobjede bez pobjednika!

Talijan je zakoračio na hrvatsko tlo u najgorem trenutku za hrvatske vlasti, jer ih je ulovio u strašnome licemjeru: morali su napadati jednoga stranoga političara, koga ni prijatelji do isprike nisu mogli (o)braniti od njegovih revizionističkih eskapada, a pred očima im svakodnevno rastu ustaške prijetnje kao gljive poslije kiše; na njih politika uglavnom ne reagira adekvatno. Nije lako biti dosljedan, i osuditi jedan očigledni vanjski revizionizam, koji zaslužuje oštru osudu, a šutjeti pred tolikim dokazima domaćega revizionizma, na koje, u većini, nema pravih, a često i nikakvih političkih osuda. Da se Hrvati ne (u)plaše previše, neće Istra i Dalmacija postati talijanske samo zato što je to izletjelo jednom političaru iz poznatog Berlusconijeva legla, na privremenom radu u Bruxellesu. I da se previše ne ponadaju, neće se hrvatska politika ujediniti uskoro oko bitnijih pitanja budućnosti naroda i države. Jedna se glupost uvijek lakše probije nego sto pametnih stvari. Koliko hrvatskih gluposti ugrožava hrvatsku pamet? I strane države i institucije počele su upirati prstom na slaba mjesta hrvatske politike: Austrija već drugi put zabranjuje ustaško znakovlje, grb nakon pozdrava; Europski sud za ljudska prava nije htio ni razmatrati spada li „Za dom spremni“ u domenu slobode izražavanja; iz Amerike mediji i udruge opominju na oživljavanje revizionizma. Vide li drugi bolje što se u Hrvatskoj događa od Hrvata samih?

U našoj se zemlji nastavlja natjecanje između dvaju političkih pokojnika, fašizma i komunizma, o tome tko je nanio više ili manje zla narodu i državi. Nije sve natjecatelje lako uvjeriti da je budućnost Hrvatske u slobodnom i pluralnom društvu, u demokratskoj i pravnoj državi, modernom i prosperitetnom gospodarstvu. Rješenje nije, dakle, ni u obnovi fašizma, koji je Hrvatskoj nanio velika zla, prije nego što je doživio povijesni poraz na europskome planu, ni u komunizmu, koji je doživio globalni ideološki i politički neuspjeh, pošto je iznevjerio obećanja o slobodnim ljudima, pravednoj državi i solidarnome društvu. Budućnost Hrvatske nije u njenoj prošlosti. Ali, budućnost svake države izražava i njenu prošlost, lošu da se ne bi ponavljala, dobru, da bi se nastavljala i obogaćivala. Tko ne zna odakle dolazi, obično ne zna ni kamo ide.

Dva totalitarizma u stoljeću

Hrvatska ni do danas nije uspjela objasniti svoju prošlost, da bi znala koje će vrijednosti integrirati, a koje će slabosti odbaciti. Zemlja koja je u jednome stoljeću iskusila oba totalitarizma ne može se osloboditi do kraja njihova zagrljaja, najviše zato što jedan hoće objasniti drugim: ustaštvo i komunizam stalno se pravdaju jedan s drugim, kao da se povijest događa u nekoj epruveti, a ne u otvorenoj borbi. U nas se ili previše galami, ili se šuti. Lijepo kaže Jenni Alexis: „Šutnja nakon rata također je rat.“ Moglo bi se to reći i za galamu.

Traume prošlosti

Svaka bi država reagirala na provokacije o „talijanskoj“ Istri i Dalmaciji, možda i oštrije od hrvatskih vlasti. Postoje neke stvari, političke, povijesne, civilizacijske, gotovo metafizičke, koje se ne dovode u pitanje i ne oduzimaju drugoj državi. Koliko se Tajani zaigrao, da može parirati ekstremnijem Matteu Salviniju iz Sjeverne lige u dodvoravanju jednom ranjivom dijelu birača ne vodeći računa da riječi u politici znaju biti oštrije od sječiva. Navođenje na osvetu također može biti zločin, kao što je zločin svaka kazna koja je izvršena bez suda. Ljudi su u politici promjenjiva i potrošna roba. „Jučer sam vjerovao”, pisao je H. de Balzac, “da se živi da bi se voljelo, a danas shvaćam da se može umrijeti da bi se osvetilo.“ Poslije zločina teško je, s krunicom u ruci ili bez nje, razvijati ljubav; je li (ne)moguće suzbijati želju za osvetom? Ljudi u ovim podnebljima nose traume prošlosti više nego drugdje: u malim narodima svatko zna tko je kome ubio oca, sina ili brata, a ako i ne zna, uvjerit će se da zna. Tako se mržnja održava na životu; nema je tko „ubiti“, ni škole, ni stranke, ni crkve, ni sudovi nisu u stanju razmrsiti sve zločine. Ljudi u ovim krajevima pripadaju klanovima, zavičajnim, političkim, socijalnim, žive u svojim državama i pripadaju različitim nacijama i crkvama. Sukobi se redovito događaju u ime nekoga tko u njima ne sudjeluje izravno pa se posljedice prenose s koljena na koljeno. Postalo je lakše ubiti nego ljubiti.

VIDEO Domovinski rat - Prvi veliki poraz Ratka Mladića

Video: Studio23