Kolumna

Ne možete razgovarati 
s onim tko ne želi razgovarati

Foto: SOCIAL MEDIA/REUTERS/PIXSELL
Ne možete razgovarati 
s onim tko ne želi razgovarati
01.12.2018.
u 13:51
Johna Allena Chaua Sentinelci su isprva dočekivali sa znatiželjom i zanimanjem, ali su mu potom strelicom proboli Bibliju, a onda i njega
Pogledaj originalni članak

Vijest o ubojstvu 26-godišnjeg američkog misionara Johna Allena Chaua na Sjevernom Sentinelu, otočiću izgubljenom u Bengalskom zaljevu, zapanjila je svijet, ali za to nije bilo razloga.

Smrt je u opisu posla svakog misionara. Tri časne sestre i jednu laikinju iz SAD-a silovali su i ubili su po naredbi vladini vojnici 1980. u Salvadoru; američkog lingvista i misionara Cheta Bittermana ubili su gerilci 1981. u Kolumbiji; dva mormonska misionara bili su žrtve ljevičarskih revolucionara 1989. u La Pazu; isusovca Vicentea Cañasu, koji je štitio Indijance, ubili su rančeri 1987. u pokrajini Mato Grosso; salezijanac Sean Devereux ubijen je 1993. u Somaliji dok je radio za UNICEF; četiri redovnika Marista usmrćeni su 1996. u Kongu; hrvatski franjevac Vjeko Ćurić ubijen je 1998. u Kigaliju; dva južnokorejska prezbiterijanca pogubljena su 2007. u Kandaharu; ruskog pravoslavnog svećenika Danila Aleksejeviča Sisojeva likvidirao je 2009. kavkaski islamist.

FOTO: Posljednji suverenisti sa Sentinela:

Foto: screenshot/youtube
Sentinel

Dolazak kršćanskog misionara prijeloman je trenutak za svaki narod jer je to oduvijek značilo ulazak u pisanu civilizaciju, dakle u svjetsku kulturu. Njihova se imena pamte.

Augustin Kanterberijski uveo je u kulturu Englesku, Kolumban Škotsku, Bonifacije Njemačku, a Dionizije Francusku, gdje su mu zauzvrat odsjekli glavu.

Njihovi su kulturni doprinosi enormni. Wulfila je Gotima preveo Bibliju u 5. stoljeću, Velšanin Patrik preporodio je Irsku, a bizantski učenjaci Ćiril i Metod izumili su glagoljicu kojom se i danas dičimo.

No tisuće naroda rasutih po tropskim, pustinjskim i ledenim predjelima i dan-danas prvu pismenost stječe baš od misionara koji im donose i prvi dodir s modernim obrazovanjem i zdravstvom.


Sjeverni Sentinel je nevelik otok četvrtasta oblika, s pješčanima plažama i atolima, s planinom i šumama što skrivaju stanovnike. O njima znamo tek to da su crne rase, što bi značilo da su izravni potomci prvih seoba ljudi iz Afrike, te da je taj minijaturan narod ondje možda i 70.000 godina.

Što se ondje dogodilo za tih 70 milenija? Netko je stao na trn, netko se poskliznuo na jutarnju rosu, nekog su zatukli zbog ljubomore ili borbe za vlast. Pletu košare, prže ribu, lukovima i strelicama love životinje i skupljaju rakove. Čini se da imaju vatru, ali nije sigurno da je znaju paliti. Žive u kamenom dobu, ali pokupe metalne naplavine s plaža.

Ekspedicija National Geographica ostavila im je 1974. aluminijske lonce koji su im se dopali. Ne zna se koliko ih ima, ali čini se da ih je sve manje. Preživjeli su razoran tsunami 2004, ali ne znamo s kakvim gubicima. Ne poznaju metalurgiju i poljoprivredu. Na tom su otoku svi jednaki, elite se nikad nisu izdvojile, nisu zapisali svoje doživljaje – ukratko, nisu ušli u povijest. 
I ne namjeravaju. Stoga nećemo saznati ništa o njihovu jeziku i običajima, nećemo saznati čak ni njihovo ime.

Nije im loša strategija. Izvorni stanovnici sa susjednih otoka znatno su se prorijedili otkad im je došla takozvana civilizacija. Britanski pomorski časnik M. V. Portman iskrcao se na Sjeverni Sentinel 1880. s naoružanim vojnicima i oteo dvoje odraslih i četvero djece – no odrasli su odmah umrli, a s djecom se nije uspio sporazumjeti pa ih je vratio.

Sjeverni Sentinelci nemaju razloga misliti da im se na plaže iskrcavaju prijatelji, stoga su odlučili kišom strelica očuvati svoj način života. Ne žele da im tuđinci pokvare običaje i jezik. Možda im donose opasne bolesti, možda su ubojice i silovatelji. Ne žele hotele i marine, ne žele konobariti i prostituirati se. Kad bi imali željezo, podigli bi ograde. Kad bi imali žilet-žicu, rasprostrli bi je po bajnim plažama. 


Na Sentinelu nema sentimenta. Filmskoj ekipi National Geographica nastrijelili su režisera nakon čega su se došljaci razbježali, praćeni smijehom otočana. Na otok se 1981. nasukao brodić, što se domaćinima nije nimalo svidjelo, ali su ih spasioci uspjeli evakuirati. Nisu se izvukla dva indijska ribara 2006. koji su onamo neoprezno pošli loviti rakove; Sentinelci su strelicama zasuli čak i helikopter koji je pokušao izvući njihova tijela.

Chaua su ispočetka dočekivali sa znatiželjom i zanimanjem, ali su mu potom strelicom proboli Bibliju, a onda i njega. 


Europa je izmislila mit o plemenitom divljaku koji živi slobodno, neiskvaren civilizacijom. I danas mediji pišu kako na Sjevernom Sentinelu ljudi žive sretno i zadovoljno. Ne vjerujem. Žive kratko i teško, i to u stalnom strahu. Njihovo je društvo paranoično i nasilno, a dugotrajna izolacija učinila je da su patuljasta rasta i vjerojatno podložni raznim nasljednim bolestima. Ne smiju nikamo ići jer nemaju nikakav imunitet.

Miješanje je opasno, ali donosi mnoge koristi, što fanatici čiste rase ne priznaju. Ponosni su da stoje na predziđu svojeg crvotočnog totema koji nikoga ne zanima. Sve dok jednog dana netko ne stupi na obalu i ne bude zasut kišom strelica.

Taj će se potom otputiti u unutrašnjost gdje će naći polusrušene kolibe i jednog krezubog starca od 40 godina, zadnjeg preživjelog, koji će htjeti ispričati njihovu priču, ali je nitko neće razumjeti.


Ne možete razgovarati s onim tko ne želi razgovarati. Ne možete spasiti onoga tko ne želi biti spašen. A tu je i najveća ironija od svega: Chau je pošao na taj daleki otok jer je želio osvojiti zadnje Sotonino uporište. Netko tko je rođen u Americi nije morao poduzeti tako daleki put.

VIDEO: Sentinelci- posljednji narod koji živi u kamenom dobu

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

DU
Deleted user
02:55 02.12.2018.

Zadnje Sotonino uporište? I to je tvrdnja iz "sretne Božje" civilizacije koja je kroz povijest pobila možda više ljidi nego što ih danas postoji? U kojoj caruje nepravda i iskorištavanje, koja je izmislila koncentracione logore i atomske bombe? Ajde, molim vas.