Možda mislite da sam lud, no ja mislim da je vrijedno približiti Isusa tim ljudima. Molim vas, ne ljutite se na njih ako me ubiju. Umjesto toga, živite svoj život i slušajte Isusov poziv, a mi se ponovno vidimo na drugoj strani. Ovo nije besmislena stvar – vječni životi domorodaca su u pitanju i jedva čekam da ih vidim oko Božjeg trona kako ga na svojem vlastitom jeziku štuju baš kao što piše u Otkrivenju – prije svoje tragične smrti pisao je svojim roditeljima 26-godišnji američki misionar John Allen Chau kojeg je ubilo pleme domorodaca na zabačenom otoku u Indijskom oceanu. Misionara Johna ubili su Sentinelci, najizoliraniji narod na svijetu koji nikoga ne pušta na svoj otok, već ih gađaju lukovima i strijelama.
Njihovo pleme još je davno spomenuo Marko Polo koji ih je upoznao na svom putovanju oko 1296. te je za njih kazao da je to “najdivlja i najopasnija ljudska rasa koja ima oči, uši i zubi poput zvijeri”.
John Allen Chau ubijen je nakon što se iskrcao na otok Sjeverni Sentinel kojemu posjeti nisu dozvoljeni. Lokalnim ribarima platio je da ga iskrcaju u blizini otoka, nakon čega je sam kajakom doveslao do obale. S prvog izleta uspio se vratiti, no drugi dan bio je koban.
Prvi put kad je stupio na otok, ubrzo su prema njemu počeli trčati domoroci naoružani lukovima i strijelama. Chau je povikao: “Moje ime je John, ja vas volim i Isus vas voli.” Ponudio im je i neke poklone poput nogometne lopte i ribe, no domoroci su ga počeli gađati strijelama te pogodili knjigu koju je držao u ruci. Oštetili su mu i kajak pa se Chau jedva vratio na ribarski brod koji ga je čekao na dogovorenom mjestu. Noć je proveo pišući o svojem iskustvu i te zapise predao ribarima. Drugi dan ponovno je otišao na otok i više se nije vratio.
Chauovi zapisi, nastali između 14. i 16. studenog, opisuju što se točno dogodilo te piše kako se u početku uspaničio kad su ga domoroci počeli gađati strijelama.
“Trčali su prema meni s lukovima i strijelama. Uzeo sam ribu i bacio je prema njima, no oni su nastavili napadati. Počeo sam bježati i zaveslao prema ribarskom brodu. Bilo me je strah, no još sam više bio razočaran”, napisao je Chau otkrivši da ga je strijelom pogodilo dijete.
“Strijelom me je pogodilo desetogodišnje dijete, možda tinejdžer. Uglavnom, bio je puno niži od ostalih Sentinelaca. Pogodio je direktno u Bibliju koju sam držao u ruci.”
Nakon ubojstva indijska policija je objavila da je zločin pripisan “nepoznatim domorocima” i da protiv njih ne može biti podignuta optužnica jer je pristajanje na njihov otok ionako zabranjeno kako bi se očuvao njihov način života. Međutim, uhićeno je sedam ribara koji u Chaua prevezli na otok iako su znali da se to ne smije.
Potječu iz Afrike
Sentinelci, koji su ubili misionara, jedan su od najprimitivnijih naroda na svijetu, žive na otoku Sjeverni Sentinel u Bengalskom zaljevu u Indijskom oceanu. Na tom otoku površine 72 kvadratna kilometra živi narod koji još uvijek ne poznaje poljoprivredu, koji ne zna zapaliti vatru i koji, gledano po tehnološkom napretku, još uvijek živi u kamenom dobu.
Sentinelci još uvijek nisu imali uspješan kontakt s civilizacijom, uglavnom jer se više nitko i ne usuđuje posjetiti njihov otok s obzirom na to da svakog stranca zaspu kišom kamenja i strijela. Vjeruje se da oni potječu izravno od prvih ljudi koji su napustili Afriku te da na Andamanima (skupina otoka u Bengalskom zaljevu) vjerojatno žive oko 60.000 godina.
Činjenica da je njihov jezik toliko različit čak i od drugih naroda Andamana upućuje na to da nisu imali kontakta s drugim ljudima već tisućama godina. Ukupan broj stanovnika Sjevernog Sentinela gotovo je nemoguće točno utvrditi, a prema nekim procjenama, Sentinelaca ima minimalno 40, a maksimalno 500, ali kao prosjek se uzima 250. U 2001. godini, prema popisu stanovništva Indije, na otoku je zabilježeno 39 osoba, 21 muškarac i 18 žena, međutim ovo istraživanje provedeno je s udaljenosti i gotovo sigurno broj nije točan.
Pripadnici tog plemena niska su rasta, prosječne visine oko 160 cm. Imaju tamnu kožu i jako kovrčavu kosu. Ukrašavaju se raznim ornamentima i crvenom bojom, a znaju nositi svinjske lubanje. Žene nose ogrlice i narukvice od konopca. Muškarci također nose ogrlice, ali one su deblje i šire. Uglavnom su uvijek goli, osim kad love, a tada se prekriju lišćem ili nekim drugim prirodnim vlaknima. Bave se lovom i skupljanjem plodova.
Oruđe prave od kostiju, kamena i drveta. Njihovo naoružanje sastoji se koplja i ravnih lukova koji su poprilično precizni, a koriste i najmanje tri vrste strijela, za lov na kopnu i u vodi. Imaju ribarske mreže, kao i primitivne kanue koje koriste za ribolov i sakupljanje školjaka iz lagune, ali ne i za pučinske izlete. Što se tiče hrane, jedu uglavnom ribu, kokos, svinje, a vjerojatno i ostalu divljač koju ulove u gustim šumama otoka.
Žive u jednostavnim kolibama. Unatoč tome što ne poznaju metalurgiju, ipak cijene metalne predmete. Znanstvenici su primijetili da su prikupljali metal nađen na obali, uključujući i aluminijsku posudu koju im je ostavio jedan istraživač, i od njega izrađivali oruđe i oružje. Sentinelci još uvijek ne poznaju koncept poljoprivrede i svu hranu love ili skupljaju. Istraživanja su pokazala da oni još uvijek ne znaju zapaliti ni vatru, a vatru koju pronađu, nastalu prirodnim katastrofama, kao što su zapaljena trava ili šumski požari koje uzrokuju munje ili spontano sagorijevanje organskih depozita, kontroliraju i dugo održavaju kao žar. S obzirom na to da su tijela ubijenih ostavljali na plaži, stručnjaci smatraju da Sentinelci nisu kanibali. Oni su izuzetno opasno i negostoljubivo pleme. Svakoga tko im se pokušao približiti gađali su strijelama. Strijelama nisu gađali samo ljude nego i helikoptere ili bilo kakve njima nepoznate objekte.
Indijske vlasti od 1967. godine pokušavale su s njima uspostaviti kontakt. Ekspedicije je predvodio antropolog T. N. Pandit. Znanstvenici su domorocima na obali ostavljali darove poput kokosovih oraha, s nadom da će Sentinelci tako postati miroljubivi i manje se bojati stranaca, no projekt je ugašen devedesetih godina prošlog stoljeća jer je nekoliko susreta s domorocima završilo tragično te je stradalo nekoliko ljudi.
Preživjeli tsunami
2006. godine Sentinelci su ubili dva ribara koja su lovili preblizu njihova područja. Indijske vlasti zbog toga su zabranile svaki kontakt sa Sentinelcima. Ne smije im se prići na udaljenost manju od 4,8 kilometara. Taj zakon nije donesen samo zbog domorodaca nego i zbog potencijalnih radoznalih posjetitelja. Naime, iskustvo je pokazalo da su oni izuzetno opasni i negostoljubivi te da kontakt s njima može biti opasan za život. Međutim, zakon štiti i pleme. Naime, Sentinelci zbog svoje izoliranosti nisu bili izloženi mnogim za nas uobičajenim virusima te im obična gripa ili ospice mogu ozbiljno naškoditi, a možda čak i izbrisati cijelo pleme s lica zemlje.
Ono što je zanimljivo, nakon velikog tsunamija koji je u prosincu 2004. godine pogodio regiju vlasti su provjerile stanje na otoku kako bi utvrdile je li itko od Sentinelaca preživio vjerujući da su svi poginuli. Međutim, nakon kratkog izviđanja utvrđeno je da se otočani bave svojim poslom kao i obično, kao da tsunamija nikada nije ni bilo.
>> Pogledajte tko su bili misteriozni ljudi - zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
Ti ljudi žive u skladu s prirodom, kako ih je Bog otac stvorio...ostavite ljude na miru