Tko su ti vražji Hrvati i otkud im snaga da nas tako osramote pred cijelim svijetom? – napisao je izvjesni William iz Londona na svome Facebook profilu u noći velike hrvatske pobjede nad Engleskom u polufinalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. U njegovu statusu punom ogorčenja, ali i iznenađenja simbolično je sažet tipičan engleski pogled na nogometnu stvarnost, ali i odnos snaga u Europi. Engleska je domovina nogometa i tko je ta mala državica s ruba Europe, koju su već otpisali kao nepotrebnu smetnju na putu do finala, da kvari dojam i ruši njihove snove, kad su već Englezi pretplaćeni na uspjeh i trofeje!? Tipičan odnos velikih zapadnih moćnika prema novim europskim državama, koji osjećamo još od početka devedesetih godina, ne samo u sportu već i u politici. Zato su mnogi ulazak u finale preko leđa bahate Engleske u Hrvatskoj doživjeli kao slatku osvetu. Međutim, čini mi se da je daleko važnije od naslađivanja ponešto naučiti iz ovih sportskih uspjeha. Prije svega da nema razloga bojati se većih, moćnijih i arogantnijih i imati kompleks manje vrijednosti. A Hrvatska taj kompleks nažalost baštini još iz bivše države. Često se podcjenjujemo i svoje omalovažavamo, a tuđe uzdižemo. Divimo se tuđim junacima i uzorima, a na svoje smo ljubomorni. Pokazujemo strah i poltronstvo prema autoritetima. Uzimamo zdravo za gotovo sve što nam nalože Berlin, Bruxelles ili London, umjesto da gradimo vlastitu samosvijest i vodimo se nacionalnim interesima.
Ovaj spektakularni uspjeh ulaska u finale najpopularnijeg sportskog natjecanja na svijetu možemo doživjeti kao svojevrsnu pozitivnu terapiju, prije svega povratka vjere u sebe i svoje potencijale, oslobađanja od kompleksa manje vrijednosti i vraćanja pozitivne energije u hrvatsko društvo. A bez toga nema ni gospodarskog napretka ni društvenih promjena u zemlji. Druge su države poput Njemačke 2006. („Ti si Njemačka!“) osmišljavale i provodile kampanje jačanja nacionalnog ponosa kako bi utjecale na samosvijest društva, pokrenule promjene mentaliteta i pridonijele gospodarskom napretku, a Hrvatska je, eto, dobila najmoćniju kampanju koja je zahvatila sve slojeve našeg društva, bez puno ulaganja.
Nema tih marketinških alata i kreativnih strategija, a ni budžeta koji su nam mogli donijeti toliko emocija, ljubavi, ponosa, zajedništva te vjere u sebe i svoju zemlju kao što je to učinio nogomet. To više što su očekivanja i od ove generacije vatrenih i od izbornika Dalića bila relativno skromna iako smo svi potajno vjerovali u uspjeh, ali se nismo usudili to glasno tvrditi, bojeći se razočaranja. Hrvatima ionako malo treba od euforije do razočaranja, od toga da nekoga podižu u svemirske visine i da njime obrišu pod. Ali su nam zato darovali najljepšu sportsku priču u hrvatskoj povijesti, koja će se pamtiti i naraštajima prepričavati, kao što nam je do sada posebno mjesto u sjećanju imalo prvenstvo u Francuskoj 1998. Vatreni i njihov izbornik također su nam pokazali što znači upornost, rad i disciplina te iskreno domoljublje. A prije svega poniznost i odgovornost, koje nam itekako trebaju, posebice u politici.
Zato je ova hrvatska sportska bajka oduševila cijeli svijet. Uostalom, ovo je bila suvremena sportska priča o Davidu i Golijatu. Sjetimo se samo okršaja Hrvatske i Argentine, pa Rusije i na koncu Engleske... Bili smo inspiracija gledateljima diljem svijeta jer smo se usudili i nadigrali te moćne nacije. Sad mirno možemo stati na megdan i Francuzima, koji su pomalo zbunjeni. Nisu baš očekivali Hrvate u finalu, ne mogu do kraja dokučiti naš stil igre jer smo nepredvidivi. Ali nas, za razliku od Engleza, više poštuju. Francuzi poznaju hrvatsku srčanost i hrabrost još otkako smo se borili na njihovoj strani u vrijeme kralja Luja IV. Uostalom, francuski kralj je oduševljen hrvatskim vojnicima utemeljio čuvenu pukovniju Royal Cravates, a dvor je od nas preuzeo i kravatu.
Borbenost, hrabrost i upornost, koju smo kovali u stoljetnoj borbi s Turcima, koja je inspirirala njihove kraljeve, francuski mediji danas prepoznaju u igri naše nogometne momčadi. A mnogi te osobine projiciraju i na cijelo hrvatsko društvo. Još uoči utakmice s Engleskom francuski su mediji tražili što više zanimljivosti o Hrvatima kako bi nas što bolje, kao potencijalne protivnike u finalu, predstavili svojim čitateljima i gledateljima. A tek sad kad imaju definitivan povod, svi svjetski mediji raspisali su se o Hrvatskoj. Procjenjuje se da će do finala u inozemnim medijima biti objavljeno više sadržaja o Hrvatskoj nego cijelu našu suvremenu povijest. Natjerali smo cijeli svijet da konačno počne učiti o Hrvatskoj!
A koliko raste zanimanje za Hrvatsku svjedoči i Google koji nabolje može evidentirati koliko raste potražnja iz sata u sat za sadržajima o Hrvatskoj na svim meridijanima i paralelama. To je promocija koja nema cijenu i trend koji se ne može umjetno pokrenuti. Ono što sad mogu naše institucije jest da se priključe tom valu i svijetu ponude što više zanimljivih sadržaja o Hrvatskoj na što više svjetskih jezika te da pozornost koju smo dobili iskoristimo za turizam, gospodarstvo, pa i politiku. Nažalost, i dalje svjedočimo izjavama sveznalica koji kažu kako pretjerujemo jer tobože „igrači dobro igraju i za to će biti dobro plaćeni, a mi od toga nemamo nikakve koristi“, kako sve ovo nije dobro za društvo jer „se širi nacionalizam i klerikalizacija društva“ (jer izbornik i većina nogometaša pokazuju kako su iskreni vjernici) ili „euforija će proći, a čim završi prvenstvo, mi ćemo opet biti jadni i suočit ćemo se sa svim problemima koji opterećuju ovu zemlju“. Istina je da uspjeh vatrenih neće odmah riješiti naše političke i gospodarske probleme. Ali tvrditi da je sve ovo koncept „kruha i igara“ pokazuje zlonamjernost i nerazumijevanje suvremenih društvenih trendova. Pokrenut je proces koji se neće tako lako moći zaustaviti.
Taj optimizam i energija morat će se odraziti i na druge sfere života u Hrvatskoj, a vrlo lako mogu uroditi promjenama pa i pravim tektonskim poremećajima. Dolazi vrijeme koje traži rezultate, izvrsnost, rad, predanost, profesionalizam i zajedništvo. Posebno možemo biti ponosni na domoljublje koje ne isključuje druge i koje je lišeno incidenata dežurnih provokatora. A tvrditi da je svaki oblik iskazivanja ljubavi prema svojoj zemlji nacionalizam izraz je očaja. Baš kao i povezivanje bilo kakvog oblika nacionalizma s našim vatrenima jer, kako je svojedobno rekao naš legendarni boksač Mate Parlov, kako svjetski prvak može biti nacionalist!? A naši vatreni su odavno kozmopoliti, čiji je uspjeh globalno konkurentan. Pritom su ostali vjerni i odani svojoj zemlji, što je recept za svakoga tko želi uspjeti u globaliziranom svijetu. Nogometaši su pridonijeli imidžu Hrvatske kao male zemlje dobrih ljudi velikog srca i to unatoč svim podmetanjima, uglavnom doma!
Hrvatska rastura. Kome smeta, neka pati, šta ću mu ja. Kad neki hoće bit jugo luzeri u trenutku kad je najljepše na svijetu biti Hrvat... :)