Ne vjerujte lažnim vijestima da nam dolazi pakao, to ne može biti istina, jer pakao je već ovdje

Dima Šutak jedan je od oko milijun ukrajinskih radnika u Poljskoj. Stroj u nekom pogonu zgnječio mu je i spržio šaku koja je morala biti amputirana. Vozeći ga liječniku, od Dime je poslodavac tražio da slaže da mu se nesreća dogodila kod kuće.

Samo četvrtina radnika koji su iz Ukrajine došli k svojim zapadnim susjedima u Poljskoj radi legalno. Ostali rade neprijavljeni, na crno, najčešće teške fizičke poslove za minimalnu nadnicu, između deset i dvanaest sati dnevno, u lošim i teškim uvjetima. Ukrajinci u Poljskoj rade najniže plaćene poslove koje ne žele obavljati Poljaci, a čak 80 posto obavlja poslove koji su ispod njihove kvalifikacije, a i za koje nisu obučeni, što povećava rizik od ozljeda i nesreća poput one koja se dogodila Dimi.

Daleko od kuće i od obitelji, zaposleni kod poslodavaca koji krše zakon, bez zdravstvenog osiguranja, mizerno plaćeni i nerado viđeni među poljskim kolegama, i dalje zarađuju više nego kod kuće. Sve dosad navedeno prepisujem s Facebooka profesorice Đurđice Čilić, doktorice znanosti, docentice na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ona je ove priče i podatke prenijela iz poljskih pisanih medija i iz izvještaja raznih poljskih institucija.

Što učiniti s ilegalnim radnikom koji se ozlijedi ili razboli na poslu? Slobodno tržište takve stvari ne regulira. Crna burza funkcionira prema zakonu ponude i potražnje. U ovom slučaju imamo milijune osiromašenih ljudi s istočne strane granice, u Ukrajini, spremnih da malo zapadnije, u Poljskoj koja je članica Europske unije, poboljšaju životne prilike sebi i svojim obiteljima tako što će prihvatiti bilo kakav posao pod bilo kojim, pa i nikakvim uvjetima.

Što je motivacija, razlog i opravdanje poduzetnicima i poslodavcima u europskoj, kršćanskoj, katoličkoj Poljskoj da ih tako nezaštićene izrabljuju? Samo jedno i jedino: profit do kojeg se dolazi tako da se uz što manje ulaganja ostvari što veća dobit. I to u najkraćem roku.

To je formula novog robovlasničkog društva i svijeta koje odbijamo nazvati tim imenom, čuvajući valjda takvim samozavaravanjem posljednje trunke ostataka vlastitog dostojanstva. I savjesti. Ne nalaze takve vijesti put iz poljskih do hrvatskih medija, čak ni kad ih netko prevede i prenese na društvenim mrežama. Zato prenosim još priča sa “zida” profesorice Čilić koje odgovaraju na ono pitanje što učiniti s ilegalnim stranim radnikom koji se ozlijedi ili razboli na poslu. O tome govori primjer jedne ukrajinske radnice koja je na poslu doživjela udar. Radnicu u polusvjesnom ili nesvjesnom stanju njezina je nadređena kolegica odvela u blizinu bolnice, tamo je položila na klupu i potom hitnoj službi prijavila da tu leži pijana žena kojoj očito treba pomoć.

A osobito grozomoran, te zbog mjesta, okolnosti i ishoda zlokoban slučaj dogodio se ovih dana u blizini Poznańa, u tvornici lijesova. Tamo je iznenada, usred radnog vremena, u tvorničkoj hali gdje su radnici izloženi previsokim temperaturama i zagušljivom, piljevinom ispunjenom zraku, naglo pozlilo Vasilu Čornaju, ocu troje djece koji je iz zapadne Ukrajine prije četiri mjeseca došao raditi u Poljsku. Prepisujem od riječi do riječi vijest kako ju je s poljskog prevela i prepričala profesorica Čilić.

Vasilu je naglo postalo slabo, izgubio je svijest i dobio grčeve. Šefica odjela njegovim je kolegama rekla da završe s poslom i odu kući. Nije pozvala liječničku pomoć. Nije htjela riskirati da se razotkrije da su i Vasil i većina njegovih kolega u firmi zaposleni ilegalno. Vasila više nitko nije vidio. Nešto kasnije u šumi udaljenoj 130 km od mjesta nesreće, njegovo je tijelo s beživotnim rukama u radničkim rukavicama našao šumar.

Na kraju te priče, onako lijepo, ljudski i uzvišeno naivno, kako može samo netko tko svoj svjetonazor, plemenitost i ljudskost gradi na književnosti, profesorica Čilić piše kako ta bešćutna Vasilova šefica nosi ime Gražina, ime koje je u Poljskoj u svojoj istoimenoj poemi proslavio poljsko-litavski romantičarski pjesnik Adam Mickiewicz. Njegova Gražina, što znači Lijepa, junakinja je koja sve svoje osobno, pojedinačno stavlja u službu zajedničkog, višeg cilja. Dok Gražina našeg doba bira između spašavanja života jednog radnika i neometane zarade firme koja eksploatira na desetke i stotine Vasila.

Tako misli profesorica Čilić. Hvala joj velika na ovim opomenama koje moramo shvatiti ozbiljno dok čitamo najave o predstojećem velikom uvozu inozemne radne snage u Hrvatsku. Naravno, ovi drastični primjeri, čim se za njih saznalo, ne ostaju nekažnjeni. Ali posljedica su stanja svijesti i savjesti društva, vladajućeg sistema i sustava vrijednosti. Gledam neki dan na našoj javnoj televiziji emisiju o tome prijeti li Hrvatskoj usred turističke sezone nova izbjeglička kriza.

U prilogu je pokazan kamp Vučjak u Bosni i Hercegovini, blizu hrvatske granice. Prelazi se olako preko činjenice da su migranti, kao da nisu ljudi, tamo doslovno bačeni na smetlište, pod šatore bez ikakve infrastrukture. Kamp je snimljen za suhog i sunčanog vremena, a treba ga zamisliti kao blatnu kaljužu nakon ljetnih oluja.

Pa ipak je važnije pitanje strah ljudi u Gorskom kotaru od migranata, o kojima, srećom, dvojica lokalnih političara govore u prvom redu kao o nesretnim ljudima kojima treba pomoć. Usput saznajemo da je Hrvatska iz fondova Europske unije povukla milijardu (!) kuna za tehnička sredstva nadzora granice.

Prvi put čujem za uređaj koji u teretnim vozilima otkriva ljude krijumčarene kao stoku tako što detektira otkucaje njihovih srca. Draža mi je plemenita naivnost profesorice Čilić kojom ću zamisliti da takve detektore okrenemo sami prema sebi da vidimo kuca li još išta ljudsko u našim grudima. I zato ne vjerujte lažnim vijestima i naslovima meteoroloških izvještaja koji vrište da nam dolazi pakao.

On je već ovdje i svi ga pomalo gradimo svakim trenutkom bešćutnosti.