'Ne želim poništenje svoje presude iz komunizma'

Poništenje presude kojom je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac 11. listopada 1946. godine osuđen na kaznu zatvora od 16 godina i gubitak političkih i građanskih prava ima veliko simboličko značenje jer je skinuta stigma s istaknutog pripadnika katoličke hijerarhije, ali u isto vrijeme otvara pitanje kako se društvo treba postaviti prema ostalim komunističkim presudama. Teško je i pomisliti da imaju legitimitet sudovi koji su slali građane u zatvor samo zbog benignih viceva. Što je tek s velikim procesima poznatim hrvatskim proljećarima Vladi Gotovcu, Draženu Budiši, Marku Veselici i Franji Tuđmanu koji su osuđeni na dugogodišnje robije samo zato što su se protivili Titovu režimu.

Što smo radili četvrt stoljeća

Dražen Budiša žestoko se protivi poništenju Stepinčeva procesa. Smatra da je odluka koju je donio sudac Turudić posve nepotrebna.

– Od povijesne drame pravimo sudsku farsu – ističe Budiša dodajući da ta odluka nije bila potrebna ni Stepincu ni Hrvatskoj. Ističe da je bio i protiv zakona koji je omogućio ovakvu reviziju, a koji je na prijedlog Vladimira Šeksa jednoglasno donesen u Saboru.

Proces protiv Stepinca bio je legitimacija i komunističkog režima i bivše države, ali je bio legitimacija Stepinca i njegove veličine. Stoga ima kulturno-povijesnu vrijednost.

– Ovom prigodom poručujem svojim nasljednicima da nikada ne pokreću obnovu sudskog procesa na kojem sam osuđen na četiri godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava. Idemo dokazivati u kvazisudskom postupku kojim se ništa ne istražuje ono što je samo po sebi razumljivo – ističe Budiša pitajući se što smo radili u posljednjih četvrt stoljeća kad moramo sudskim putem dokazivati kakav je bio komunistički režim.

Kada se svojedobno počelo govoriti da je Katolička crkva zainteresirana za pokretanje revizije procesa protiv Stepinca, Budiša je nazvao kardinala Josipa Bozanića i rekao mu je da se tome protivi te apelirao na Crkvu da odustane od pokretanja poništenja procesa. Budiša ističe da je Stepinac ovim postupkom na neki način izdvojen od svojih istomišljenika i suboraca koji su se borili protiv komunističkog režima.

– Kao demokratski orijentiranom građaninu meni je poništenje presuda komunističkih sudova posve besmisleno. U stanovitom smislu to znači relativiziranje komunističkog sudstva i režima – zaključuje Budiša. Međutim, povjesničar Ivo Lučić smatra da je poništenjem presude protiv Stepinca otvoren put da se i neka druga politička suđenja proglase nevažećim. Navodi primjer svog prijatelja koji je kao stariji maloljetnik osuđen na četiri godine i nekoliko mjeseci.

Je li pala i presuda Lisaku?

Kada je njegov prijatelj nakon demokratskih promjena upitao suca zašto ga je osudio na četiri godine i tih nekoliko mjeseci, sudac mu je odgovorio da ništa ne zna o tome. Ne samo da je iz Udbe došao nalog da ga osude nego je Udba odredila i kaznu. Povjesničar Hrvoje Klasić, pak, upozorava da je poništenjem presude Stepincu otvorena Pandorina kutija. Pita se je li pala i presuda protiv Eriha Lisaka, bliskog suradnika Ante Pavelića kojemu je suđeno u skupnom procesu kad i Stepincu.

> > Povijesna ekskluziva - Dugo skrivani dokumenti Gestapa i Ozne o kardinalu Stepincu