Evo stvarno ne znam. Još uvijek obrađujem one famozne penale protiv Danske kamoli da pojmim da je Hrvatska u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Zapravo, još uvijek vrtim u glavi tu snimku savršenog Modrićevog ubačaja i Rebićevog trka prema Schmeichelu. Ma ima to Ante sigurno, to je to, ide gol! Čekaj, kako to ne zabija! Jao, sad pucat' penal, bolje da je Rebić to zabio... Ajmo Luka, zabij to! NEEEEE! Kako to sad promašit'! Pa neće valjda opet biti scenarij Turske 2008.! Tisuće oko mene fanatično skaču i navijaju na krcatom Trgu u Zagrebu. Rođak iz Amerike skače zajedno sa mnom i uvjeren je da prolazimo, ali i on teško proživljava svaki penal.
Ma kakve sve tri pobjede u skupini, detroniziranje slavnog Messija i Argentine. Ma samo za one penale s Dancima može se snimiti film, cjelovečernji! Poput onog legendarnog teksta Borisa Dežulovića o Goranovom finalu 2001. na Wimbledonu. Znate, one odlomke kada između poena opiše cijele slike Ivaniševićevog trnovitog puta do zaslužene najdraže titule. Tako se između onih nestvarnih Subašićevih obrana može u flash backu ispričati cijela priča odrastanja i sazrijevanja Dalićevih junaka. I Rakitićeva ljubavna priča i ljubav prema Hrvatskoj, Modrićevo čuvanje ovci ili Subašićeva katarza s vječnim prijateljem Ćustićem. Svih 22 igrača i Zlatko Dalić. Pa i nesretni Nikola Kalinić. Svi oni dobivaju veliku minutažu u svjetskoj pažnji.
Peter Jackson bi napravio 3 filma o toj večeri u Nižnjem Novgorodu... Evo, stvarno ne znam kako, ali čarobnjak Subašić je očito bio i jest barem jedan level jači od čarobnjaka Schmeichela juniora i Hrvatska se otisnula na obale nogometne povijesti.
Za četvrtfinale s Rusijom smo bili mirniji, pa valjda to moramo proći. Kako smo se prevarili, očito je budućim scenaristima i redateljima trebalo dovoljno materijala da mogu napraviti i TV seriju nakon hit filmske trilogije o Dalićevim čarobnjacima, izdanje 2018. U svakom slučaju mora da već jesmo potpisali neke ugovore s holivudskim studijima jer i Rusi su na kraju samo poslužili za novu epizodu drame. I oni su naučili da se sa Subašićevom Hrvatskom ne ide na pucanje penala. Jednostavno si to ne želite u noćnim morama u sljedećim mjesecima.
S Engleskom se vratila nervoza, svi su pričali kako su Englezi brzi i moćni, mladi, neopterećeni i gladni uspjeha. No, nemaju oni pojma koliko su tek Hrvati gladni sreće. Ovih dana u Hrvatskoj vlada kolektivni optimizam. A sportaši ruše zidove između država i doživljavamo najpozitivnije odnose među susjedima. Mora da smo u alternativnoj stvarnosti, neka potraje!
Koliko je praznovjerje prisutno u sportu, moglo se očitovati i u tome što se i s Englezima opet krenulo s golom manjka. Jasno je da nisu samo navijači praznovjerni pa da gledaju sve utakmice u istim majicama. Usput u cijelom svijetu vlada nestašica hrvatskih dresova (čak i u Zagrebu), potražnja je jednostavno toliko velika! I igrači imaju svoje rituale, ali opet i ti famozni Englezi manje su Hrvate držali u šahu, nego Danci. Puno brže ovoga su puta Modrić i ekipa preuzeli sredinu terena, ukrali loptu i puno bolje prijetili. A onda je iznemogli ratnik Mandžukić odlučio da je došao njegov trenutak da se nacrta na holivudskoj ulici slavnih. I u trenutku je svojim golom inspirirao slavna novinarska pera diljem svijeta da mu danima poslije pišu hvalospjeve.
Kad je Drago Ćosić zavapio da je kraj i da je Hrvatska u finalu Svjetskog prvenstva dobro sam promislio o toj informaciji. I zaključio da alternativna stvarnost i dalje traje. I da uopće nije loše da ovaj put ostajemo na toj strani. Evo ne znam, jesu sve ulice i trgovi se zapalili i Hrvati su dostojno proslavili ulazak u povijesni, najpovjesniji finale, ali meni su emocije još negdje u kuferu. Kasne. Nestvarna mi je ta informacija. Tek kada pročitam sve te silne čestitke iz svih kuteva svijeta. Kad Samoanci na Novom Zelandu pjevaju hrvatske pjesme, a Bangladeš se deklarira da ubuduće 12 bodova na Eurosongu neće više dodjeljivati Brazilu, nego Hrvatskoj, skužiš da se nešto veliko događa. Stvarno, najstvarnije.
Imam društva koja su zaluđena sportom, ali i ona koje sport uopće ne zanima. Ali, kada i ova druga ekipa poludi pa navija (i u chatovima stručno komentira stanje na terenu!) kao da su bili na svakoj utakmici repke od 1998., skužiš da je nastupilo neko novo optimističnije doba. Nešto kao kad je Aragorn uveo Međuzemlje u novu eru...
Te večeri u Nižnjem Novgorodu da smo slučajno ispali, nikad ne bismo znali koliko je mogla ova generacija. Znate one fraze "ma da smo samo prošli te Dance, otvarao nam se ždrijeb, sigurno bismo otišli daleko. Tko zna možda i do finala..." Nikad nismo dobili tu priliku, da vidimo taj alternativni film, ni u Engleskoj 1996. ni 2008. u Austriji, ili 2016. u Francuskoj... Sada smo je dobili. Uživaj Hrvatska!
Uživaj svijete!
Ne znam za vas, ali ja sam još na onim penalima s Danci ma i domoljubnim kanalima na zabranjenom jasenovackom skupu uz muziku idola nacije Marka Perkovića Thompsona.