Ne znamo ni gdje nam država 'stanuje'

U cijeloj ovoj trakavici oko (s)laganja i preslagivanja vlasti, koja je iz sudionika dosad uglavnom izvlačila ono najgore, moglo bi, djelovanjem providnosti, lukavstva Uma ili crvene niti, ispasti i neko neslućeno dugoročno dobro. Konzervativni um sklon je vjerovati da je svaka promjena, ako nije racionalno utemeljena i opravdana, sigurno loša, bilo da se radi o mijenjanju zakona, pravila, običaja, recepata, datuma dana državnosti ili sjedišta temeljnih državnih institucija. Sjetimo se, na banalnoj razini svakodnevice, kako se ukidalo pa opet vraćalo 0,5 promila alkohola dozvoljenih vozačima, vožnju s upaljenim svjetlima, pušenje u restoranima i kafićima. Naglim promjenama pa još bržim vraćanjem na staro samo se pojačavao dojam neozbiljnosti i arbitrarnosti tih odredbi, a ne smislenosti i univerzalnosti zakona i pravila koja bi se trebalo donositi s ciljem općeg dobra. Koliko god reformistički duh danas bio “in”, iskustvo dugog niza generacija uči kako je loše olako i prečesto mijenjati stvari, posebno oko državnih institucija.

O tome možda najbolje svjedoči i primjer pogubnog poigravanja s datumom obilježavanja Dana državnosti. Do 2001. godine Dan državnosti obilježavao se 30. svibnja, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. Nesporno je da stoje argumenti da je 25. lipnja, dan kada je 1991. godine Sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, važniji od 30. svibnja i, da se o tome demokratski odlučivalo 1992. ili 1993., glasovao bih za 25. lipnja kao Dan državnosti. No problem je što se do 2001. datum 30. svibnja kao Dan državnosti bio uobičajio. Naknadna promjena stvorila je konfuziju koja traje do danas, kada većina ljudi nije sigurna kada obilježavamo Dan državnosti. Nekada se znalo za 30. svibnja jer je “ušlo u uho”, udomaćilo se, a danas 25. lipnja ispitani građani često brkaju s Danom neovisnosti, 8. listopada.

Osim što joj je nesiguran rođendan, ne znamo ni gdje nam država “stanuje”, tj. gdje su trajno smještene njene institucije. U sređenim državama s vremenom građevina i institucija smještena u njoj u svijesti građana postanu toliko spojene da rezultiraju samorazumljivom metonimijom, kako kad se kaže “Bijela kuća je odlučila to i to” i svi odmah znaju o čemu je riječ.

Sada se i u Hrvatskoj konačno pružila prilika da se otvori suvisla rasprava i da se, ako bude sreće i dobronamjernosti, svi bitni politički akteri slože i trajno riješi pitanje primjerenog smještaja temeljnih državnih institucija, tko zna, možda i za sljedećih sto godina.

Nakon početnog obećanja predsjednice da će preseliti ured s Pantovčaka u jeftiniju rezidenciju, primjereniju potrebi predsjedničkog ureda u parlamentarnom sustavu, za razliku od svojih prethodnika, izgleda da doista namjerava ispuniti obećanje. Predsjednička rezidencija u kratko vrijeme suvremene hrvatske državnosti promijenila je tri lokacije. Prvo je bila u Visokoj ulici na Gornjem gradu, pa u Banskim dvorima, pa se nakon raketiranja u listopadu 1991. Ured predsjednika seli u rezidenciju u Vilu Zagorje na Pantovčaku 241, sagrađenu za Broza 1963.-64., a Banski dvori ostaju sjedište Vlade.

Već nekoliko tjedana traju špekulacije i čudne medijske igre, točnije spinovi oko selidbe Ureda predsjednice. Nakon sporadičnog spominjanja povratka na jednu od prijašnje dvije lokacije, drugovi iz medija odjednom su zaključili da bi idealno mjesto za smještaj Ureda predsjednice bila Opatička 10 na Gornjem gradu, odakle bi trebalo najprije šupirati Hrvatski institut za povijest, koji je kao Institut za historiju radničkog pokreta utemeljio Franjo Tuđman i koji se tamo nalazi već 55 godina. Nejasno je zašto HTV vodi tu kampanju i sugerira kamo se Predsjednica treba seliti i zašto se novinarka javne televizije javlja iz Opatičke, kao da je to već napola riješeno, a ustvari je bez ikakve osnove. To njuškanje po Gornjem gradu u maniri komunističkih komisija za konfiskaciju imovine i strategija deložacije mrskog neprijatelja krajnje su providni.

Vjerojatno je i to potaknulo Karamarka da iznese konkretan prijedlog, očito usuglašen s predsjednicom, jer ga je njen ured promptno pozdravio, da se Ured predsjednice vrati u Banske dvore koji su bili sjedište predsjednika Tuđmana do raketiranja u jesen 1991. Tamo je sada Vlada, točnije njena vrhuška, za koju Karamarko spominje kao moguću lokaciju zgradu Kockice, nekadašnje središte glavnih institucija Socijalističke Republike Hrvatske. Već kruže (polu)šale kako bi selidba Vlade u Kockicu bila povratak pravim ideološkim i inim korijenima većeg dijela današnje hrvatske elite.

Već i ptice na zagrebačkim granama znaju za problem neiskorištenog Gornjeg grada, kojem je teško pristupiti autom, a na kojem su nakrcane različite institucije koje bi puno lakše funkcionirale npr. uz Savu, bliže glavnim prometnicama i aerodromu, čime bi se povijesno središte oslobodilo za druge sadržaje. Gornji grad nelogično je zauzet državnim i gradskim institucijama umjesto desecima restorana, kavana, galerija, kazališta, čime bi profunkcionirao kao srce turističke ponude Zagreba. Protuargument za veliku selidbu povijesna je i simbolička važnost, prije svega, zgrada na Markovu trgu. Kompromisno rješenje bilo bi da na Gornjem gradu ostanu Sabor i novi/stari Ured predsjednika, primjeren ovlastima, a Vlada da seli u prometno i logistički funkcionalniji prostor u novom dijelu grada. Ministarstva su ionako razbacana po Zagrebu, a u spomenutoj Kockici trenutačno su dva, prometa i turizma.

Ideja je i da se Pantovčak selidbom Ureda predsjednice oslobodi i “komercijalizira”. Kako? Da Billu Gatesu, Ronaldu ili nekome od domaćih tajkuna prodamo ili iznajmimo vilu s prekrasnom šumom? Ili da se taj golemi prostor isparcelizira i proda/iznajmi većem broju manjih riba?

Računicu trebaju obaviti stručnjaci. Rošada bi bila – predsjednica s Pantovčaka u Banske dvore, Vlada iz Banskih dvora u Kockicu, dva ministarstava, prometa i turizma, iz Kockice u drugi prostor, čija bi se kupnja, gradnja ili najam pokrili novcem od “komercijalizacije” Pantovčaka, s tim da bi još znatno više “preteklo”. Ne zvuči loše, ali o svemu treba još jednom dobro promisliti, proračunati i prodiskutirati. Ako se već opet ide u selidbu, treba razmišljati da to rješenje bude za barem sljedećih sto godina pa da konačno trajno znamo gdje nam stoluje predsjednik, gdje Vlada, gdje Sabor. U Italiji zgrade u kojima su smještene institucije ostaju iste i nakon promjene karaktera države. Kvirinalska palača metonimija je za predsjednika republike, koji je smješten u tu rimsku palaču u kojoj je od stvaranja države do pada monarhije bila kraljeva rezidencija. I djeca znaju da Palazzo Chigi znači vladu, a Palazzo Montecitorio parlament. Možemo li zamisliti naslovnicu Večernjeg iz 2112. godine: “Napetosti na relaciji Kockica – Banski dvori”?

Bila bi zgodna ironija sudbine da za mandata Vlade s dosad najslabijim startnim izgledima da potraje dobijemo neka trajna rješenja, poput smještaja temeljnih državnih institucija, koje će nadživjeti sve nas. Ne bi bilo loše, u idealnom scenariju, postići konsenzus i definirati potrebe države i po drugim pitanjima pa odrediti koliko nam ministarstava treba i koja su to ministarstva i da to tako bude barem desetak godina, a ne da se i to iz mandata u mandat stalno mijenja, kao i broj potpredsjednika vlade, zamjenika premijera, a o nižim razinama državne uprave da i ne govorimo.

Kako očekivati red i stabilnost na drugim područjima kad ga nemamo oko institucija koje čine okosnicu države i ustavnopravnog poretka? Zato najavljenu selidbu treba pozdraviti, ali s time da se o svemu dobro promisli i proračuna, da ne bude za desetak godina opet ‘vamo ću, tamo ću…

>> Karamarko: Ured predsjednice u Banske dvore, Vlada u Kockicu. Ured predsjednice: Apsolutno prihvatljiva ideja

>> Faze žalovanja i meč 'Grmoja - Ostoja'