Treba li se gej parovima omogućiti udomljavanje i posvajanje djece, pitanje je sad. U stvari to uopće nije pitanje kojim bismo se u ovom trenutku trebali baviti, ali su ga lažni liberali i ništa puno autentičniji konzervativci bacili među nas kao kost gladnim psima ne bi li na uzburkanim strastima pokupili političke bodove.
I jedna i druga strana u ovoj raspravi trebaju biti svjesne da pokušavaju profitirati na posebno ranjivoj djeci bez roditeljske skrbi. Djeci koja trunu po domovima dok se vode filozofske rasprave koje sustav neće učiniti ništa boljim, nego samo još tromijim i neučinkovitijim zbog ogromnog pritiska s kojim se veliki broj socijalnih radnika i udomitelja neće znati nositi.
Fokus treba vratiti na rješenja koja će unaprijediti socijalni sustav, ali to ne znači da se ljude sumnjivih namjera treba pustiti da se iz ovoga izvuku neokrznuti.
Udomitelja je sve manje i u prosjeku su sve stariji pa je svaka inicijativa koja će kod ljudi pobuditi rezervu prema udomiteljstvu ogroman korak u krivom smjeru. Što je više kontroverze oko ovog pitanja, to je veća šansa da ova djeca nikad neće osjetiti toplinu obiteljskog doma i naučiti važne životne lekcije koje će im pomoći da i sama jednog dana postanu obiteljski ljudi.
Obitelj je temelj društva i u našem je kolektivnom interesu to da djeca iz nefunkcionalnih obitelji sutra zasnivaju stabilne obiteljske zajednice u kojima će s vlastitom djecom prosperirati. Da bi to bila u mogućnosti, moraju se riješiti traume koju su uzrokovali njihovi roditelji, a često i sam sustav, te razviti povjerenje u druge ljude. Za to im treba obiteljska atmosfera koju im se trenutno ne osigurava.
Predlagatelji spornog amandmana i njihovi podupiratelji reći će da baš iz tog razloga predlažu širenje baze potencijalnih udomitelja na gej parove, ali za nekoga kome su na prvome mjestu interesi djece previše pričaju o “ povratku u Srednji vijek” te pravima i diskriminaciji. Odraslih.
Kome je stalo do djece bez roditeljske skrbi, ne instrumentalizira ih u svojoj političkoj borbi. Također, za ljude koji toliko inzistiraju na prihvaćanju različitosti, pritom misleći i na homoseksualnost, prilično se upiru dokazati istovjetnost između heteroseksualnih i homoseksualnih parova. Trebali bi se odlučiti jesu li isti ili različiti.
Primjer životnog partnerstva osoba istoga spola potvrđuje različitost. Brojna relevantna istraživanja provedena u liberalnim zapadnim društvima u kojima je izjašnjavanje apsolutno slobodno pokazala su da gejeva prosječno u populaciji ima između dva i tri posto. Ne postoji razlog zbog kojega bismo posumnjali da je u Hrvatskoj ta brojka drukčija, što znači da među nama živi oko sto tisuća homoseksualaca.
Od te brojke, njih manje od pet stotina živi u životnoj zajednici koju bez ikakvih birokratskih zavrzlama ili stigmatizacije mogu sklopiti od 2014. Želja za zasnivanjem zajednice evidentno je značajno manja nego kod heteroseksualaca. Zašto? Zato što su gejevi doista drukčiji i takvima ih treba prihvatiti i ne osuđivati njihov način života.
Pitanje je koliko se djeca uklapaju u taj način života i bi li se s pravom na udomljenje i posvojenje za gej parove dogodilo isto što i sa sklapanjem životnog partnerstva. Čovjek bi nakon višegodišnje političke borbe očekivao redove kod matičara kao za crni kruh u socijalističkoj Jugoslaviji, a stvarno je stanje prilično drukčije.
Ta disproporcija između zbilje i bajke koju nam već dvadesetak godina pričaju ljevičari, liberali i LGBT aktivisti pokazuje da se iza svega, nažalost, kriju puno dublji politički motivi. Cilj progresivaca nije osigurati gejevima način života koji oni ne žele, nego relativizirati tradicionalne društvene strukture koje onemogućavaju napredovanje revolucije.
Država ne štiti tradicionalnu, tzv. nuklearnu obitelj, zato što želi institucionalno diskriminirati drukčije tipove zajednica, nego zato što ona jedina jamči potomstvo, a time i budućnost toj istoj državi. Riječ je o temeljnom kolektivnom interesu – opstanku. Ako LGBT zajednica doista želi biti u potpunosti prihvaćena kao dio našeg hrvatskog kolektiva, o čemu često slušamo od progresivnih političara i aktivista, trebala bi uvažiti taj interes.
To bi vjerojatno bilo lako ostvarivo da se tu zajednicu namjerno ne dovodi u odnos konflikta s većinskim dijelom društva zato što krajnji cilj progresivaca nije osigurati LGBT-ovcima skladan suživot s ostalima, nego preko njihovih leđa nastaviti demontažu tradicionalnih društvenih struktura.
Nakon gubitka stare radničke biračke baze, ljevica je našla nove žrtve. Sljedeća su na redu djeca bez roditeljske skrbi koju se želi učiniti dijelom novog velikog društvenog eksperimenta.
Znajući kako završavaju ljevičarski eksperimenti, krajnje je vrijeme da kažemo “ne” žrtvovanju djece, ali i gejeva, na oltaru progresa.
Pogledajte Povorku ponosa
Nitko nema pravo uskratiti djetetu pravo na oca i majku