Gotovo svake godine ponavlja se isti obrazac – pri proslavi Dana pobjede spomene se sjajna vojna operacija Oluja, potom se konstatira da je gospodarska situacija u Kninu i ostatku Hrvatske sumorna, pa se zavapi kako nam je danas potrebna "gospodarska Oluja". Veličanstvena, kratkotrajna, munjevita akcija koja će donijeti gospodarski prosperitet svima. Upozori se pri tome na silna prirodna bogatstva kojima je Hrvatska obdarena, od mora, planina, plodnih ravnica do šuma, rudnih bogatstava, pitke vode. O vrijednim i obrazovanim ljudima da i ne govorim. Doduše, kaže se dalje, ti ljudi, za razliku od 1995., danas nisu složni. Sudionici su ili tek svjedoci brojnih podjela u društvu. I logično se izvede zaključak da izostanak gospodarskog rasta može značiti samo jedno – neuspjeh (tekuće) politike. I istog trena, refleksno, počne se razmišljati o sljedećim izborima. Možda oni donesu neku promjenu...
Vrijeme Oluje
Javnosti se serviraju infantilne priče o egzotičnim stranim milijarderima koji razmatraju ulaganja u Hrvatsku, priče o svemoći fondova EU, koplja se lome oko državnih investicijskih projekata, bombardiraju nas najavama realizacije čak i onih projekata za koje se unaprijed zna da će biti zaustavljeni pukom najavom prosvjeda ili prikupljanja potpisa za... što god. Kao da je u konkretnim projektima preslaba državnog sektora jedini problem. Problem koji se tobože rješava dovođenjem nove ekipe koja će sve pošteno odraditi, i to još za manje plaće. Neće.
Pa kada već, s pravom, povlačimo paralele s ratnom Olujom, pokušajmo uočiti neke bitne razlike u odnosu na današnju situaciju. Tada su postojali – jasan cilj, ispravna prosudba ukupne situacije, čvrsta strategija, temeljita i dugotrajna priprema, odlučno vodstvo istinskih državnika, državnom politikom uobličeno i ojačano narodno zajedništvo te spremnost na žrtve svih oblika. I tek kao rezultat svega toga došao je munjevit i učinkovit završni udar koji zovemo Oluja.
Koji nam je danas jasan cilj? Kakva nam je prosudba stvarnog funkcioniranja svijeta kojeg smo majušni dio? Gdje nam je strategija (ne ona gospodarska, već opća)? Koliko se temeljito i dugotrajno pripremamo za njenu provedbu? Koliko nam je odlučno političko vodstvo i koji su mu stvarni kapaciteti za žrtvovanje, sebe samih, ne drugih? A zajedništvo ...
Što su ciljevi
Neka gospodarska Oluja uslijedit će tek kada, kao narod, nađemo ispravne odgovore na sva gornja pitanja. Je li cilj pobijediti suparnike na nekim izborima ili nešto više? Je li cilj "ulazak u EU" ili nešto još više? Je li cilj biti u javnosti prikazan kao malo bolji od lošeg političkog suparnika? Je li kao cilj dovoljno navesti nekoliko otrcanih fraza o boljem životu za sve građane, o većoj pravednosti, o ljudskim slobodama...? To nisu ciljevi. Pravi ciljevi moraju biti puno konkretniji. Npr., BDP po glavi stanovnika udvostručen u 12 godina. Uz stopu aktivnosti stanovništva na razini one u Finskoj. Stopa nezaposlenosti polovica od današnje.
Suočavanje sa svijetom u kojem živimo, s kojim se natječemo je sljedeći element. Neki rade više od nas, grade institucije koje ih kao naciju čine učinkovitijima, slobodu pojedinca shvaćaju ne samo kao pravo već i kao odgovornost istog pojedinca za vlastito blagostanje. Vrijednost stvaraju poduzetnici i radnici, ne političari koji se guraju u tuđe uspjehe, a vlastiti nerad pripisuju "onim drugima". Opet političarima. U modernom globaliziranom svijetu nemamo prostora za vlastita pravila igre. Ona su nam zadana, smatrali ih nepravednima, nazadnima, bešćutnima, neoliberalnima... Što prije ih spoznamo i prihvatimo, to bolje za nas.
Nacionalna razvojna strategija za ostvarenje visokih ciljeva u zadanom okruženju nije tek neki pompozno prihvaćen dokument. Prava nacionalna strategija razvitka mora doći prije svega "odozdo", kao temeljito diskutiran i analiziran skup vrijednosti koje nas ujedinjuju. Lakonski se pozvati na "europska pravila" koja smo tobože prihvatili nisu nadomjestak za hrvatsku strategiju, već njezin sastavni dio. Traži se dakle istinski državnički kapacitet spreman na vlastitu žrtvu radi buduće gospodarske Oluje.
E da, treba prestati filozofirati i početi raditi. A to znači ne kupovati glasove, već učiniti sve da se spasi ovo malo gospodarstva koje je ostalo, da se smanji trošak države, da se pojednostvni i pojeftini poslovanje, itd... Ako slijedeća vlada nastavi kao i ova, bankrot je neizbježan, mada, možda se desi i prije nego dođe nova vlast. Bez žestokih rezova u državnom i javnom sektoru i bez poreznog rasterećenja nema ništa, situacija će biti sve gora i gora... Danas je situacija takva da jedan djelatnik u privatnom sektora daje državi još najmanje jednom koliko zaradi, a kako su plaće u privatnom sektoru niže, potrebno je i više radnika da prehrani jednog uhljeba. Četvrtina svega što se proda ide državi, a netko onda kritizira Mamića i njegov postotak... Tako ne može u beskonačnost, ali ovaj status quo se može održavati još koju godinu uz katastrofalne posljedice za privredu i građane...