Kaže se da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ovih dana sigurno je i više od toga. Ako je nogomet sporedan, što je prvo, glavno? Recimo da se većina slaže da je to, otprilike, sve ono što u bitnome pridonosi boljem životu svih nas. Sukobljavanje sporednog i važnog u Brazilu mogli smo pratiti prije početka prvenstva. Prosvjedi su bili protiv trošenja državnog novca na organizaciju svjetskog nogometnog prvenstva, kao nepotrebne, preskupe i politički motivirane i manipulirane manifestacije zbog koje se zanemaruje zapošljavanje, obrazovanje i zdravlje onih najugroženijih... Nudi im se previše igara uz premalo kruha. A onda su organizatori takvih priredbi doživjeli šok. Onih 1:7. Usred Brazila, u polufinalu svjetskog prvenstva. Takvog debakla nije bilo ni u najcrnjem scenariju organizacije prvenstva. Poraz su možda i razmatrali, ali onih ponižavajućih 1:7 protiv Njemačke sigurno nisu... Tih 1:7 silno će koristiti Brazilu da se promijeni. Nabolje.
Trebali bismo i mi izvući besplatne pouke. Ima ih nekoliko. Prva i najvažnija jest da samo dugogodišnji naporan rad u dobro organiziranom konkurentskom sustavu, s pravilno postavljenim ciljevima i motivima, dovodi do pobjede 7:1. Gledano sa strane gubitnika, poraz 1:7 rezultat je improvizacije, nedovoljnog rada, oslanjanja na jednog ili dva „čudotvorca“ i sloma pod psihološkim pritiskom od javnosti izluđene nerealnim očekivanjima. Brazil se, što se nogometa tiče, probudio. Shvaćaju da više nisu najbolji i da rade pogrešno. Da, bili su nekad, ali su se uspavali na lovorikama. U toj mjeri da bez pomoći sudaca ne bi pobijedili ni nas. Ostali su u međuvremenu otišli daleko, predaleko.
Pređimo sa sporednih stvari na glavne, s nogometa i Brazila na „bolji život“ i Hrvatsku. Analogije su brojne. Možda će glavne probleme netko lakše shvatiti tek u usporedbi s nogometom. Uzmimo koncept oslanjanja na čudotvorce, bez volje da se bilo što promijeni u sustavu. Čudotvorci izvode čuda u bilo kojem sustavu. Kod nas se čuda očekuju od „(makro)ekonomskih stratega“. Čak i onda kada imaju loše ili uopće nemaju ekonomsko obrazovanje. S nekoliko genijalnih ideja proizašlih iz nekakve mentalne gimnastike čudotvorci nude spasonosna rješenja. Brljaju po budućim državnim investicijama, najrazličitijim poticajima, poreznim „reformama“, grandioznim državnim projektima. Glorificiraju moć države i zagovaraju državno (budimo iskreni – partijsko) vlasništvo nad „strateškim kompanijama“. Najavljuju i nova čuda – od nepresušnih EU fondova do svjetskih supersila koje se tobože tuku za neko naše podzemno rudno bogatstvo.
Čudotvorci „rješavaju“ previsok javni dug jednim genijalnim potezom, poput neke Neymarove pete. Socijalnu pravednost „postižu“ upornim laganjem o opljačkanom i zakopanom blagu „u pretvorbi i privatizaciji“, koje, eto, nije lako pronaći ni nakon 15 godina traganja. Ali, nema brige, neće ništa u zastaru. Promijenili smo Ustav! Čudotvorci, ne razumijevajući ni elementarne tautološki postavljene definicije društvenog računovodstva, očekuju kako mogu sami kreirati rast BDP-a napumpavanjem njegovih računovodstvenih komponenti. Poput famoznog G, javne potrošnje. Ili državnog I, investicija. Političarima općeg tipa potrebni su ekonomski čudotvorci. Oni gospodarski razvitak ili „bolji život za sve“ svode na jednostavno, tehničko pitanje. Pritisneš dugme za kamatne stope, pa za investicije, pa to svjetlovodom poteče do zavoda za zapošljavanje, pa se impuls proširi na dohotke, potrošnju, prihode od poreza. Nastaje, misle jadni, svekolika vrtnja, obrtaj, multiplikatorima vođena. Sve raste što treba rasti. Ne treba restrikcija, nema otpuštanja, nema smanjivanja plaća i socijalnih prava, upravo suprotno, u gospodarskom vihoru pokrenutom čudotvorčevim dugmetom rastu i plaće i mirovine.
Ne rastu. Nikada nisu i neće u takvom scenariju. Zaposlenost, plaće i mirovine rastu samo u njemačkom (nogometnom i ostalom) sustavu, podsjetimo se – „dugogodišnji naporan rad u dobro organiziranom konkurentskom sustavu, s pravilno postavljenim ciljevima i motivima“. Za lažne ekonomske čudotvorce tu nema mjesta. Nema ni ekonomskih menija. Ostaje samo jedno jelo – procedura prekomjernog deficita sa svim „užasnim rezanjima“. Otrežnjenje, buđenje, kako god hoćete. Naši su čudotvorci izgubili sa 1:7.
>> Tko god bio na vlasti provodit će jedan i samo jedan program
a to je drug škegro sam smislio..eto ja se još divim tim povjesnim mislima..