Ovih dana kuna će navršiti 20 godina. Red je osvrnuti se nakratko i pokušati izvući neke zaključke. Možda i koju pouku za budućnost, tim više što se i danas pojavljuju prastare ideje po kojima bi njeno “kontrolirano i dozirano slabljenje” tobože pomoglo rastu realnog BDP-a. Samo depreciraš kunu i izvoz raste, uvoz pada, sve ostalo se posloži samo od sebe. Kakve bolne reforme, kakvi nepopularni potezi – slaba kuna rješava naše ekonomske probleme brzo i besplatno. Poveća se, kažu, izvoz, poveća se zaposlenost, pa onda dohoci građana, pa potrošnja pa porezni prihodi, pa onda investicije – sve sama milina! Smeta valutna klauzula? Ukinuti! I to je to.
Eh, kad bi to stvarno funkcioniralo na opisani način, bilo bi divno. Ali, nažalost, ekonomija i društvo ne funkcioniraju tako, nikad nisu i nikada neće. Nebrojeno puta se objašnjavalo čimbenike gospodarskog rasta i razloge štetnosti netržišnog, intervencionističkog slabljenja domaće valute. Neću to ovdje ponavljati. Podsjetimo se tek nekih povijesnih činjenica. Nakon dvadeset godina možemo govoriti o značajnom iskustvu.
Prvo, najveći i najduži padovi BDP-a odvijali su se od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do 1994. Petnaest godina prije kune. U istom tom razdoblju domaća valuta (tada dinar ili hrvatski dinar) je kontinuirano slabila, periodičkim devalvacijama, po sve višim i višim stopama. Padali su realni dohoci (cijene su uvijek brže u toj neravnopravnoj utrci!), padala je zaposlenost, rasla nezaposlenost. Sve je kulminiralo hiperinflacijskim kaosom 1992 i 1993. Prosječna penzija je zbog toga pala na, preračunato, 50 eura, plaća na 80 eura. Mlađe generacije ne mogu ni shvatiti kakve su to bile okolnosti. Oni žive u dvadeset godina valutne stabilnosti, inflacija i hiperinflacija su im nepoznati koncepti. No, ponovimo – 15 godina devalvacija i 15 godina padanja proizvodnje. Petnaest godina krize. Petnaest! Može kriza trajati i toliko, pokazuje nam recentna povijest. Odnosno egzaktne brojke.
Drugo, nakon uvođenja Stabilizacijskog programa, u samo nekoliko mjeseci hrvatski dinar (još nema kune!) se stabilizira na tečaju od oko 3,600 za jednu njemačku marku, ili, preračunato u kune i eure, na tečaju od oko 7.2. U punih pet godina nakon uvođenja programa Hrvatska (još uvijek u ratu!) ostvaruje najveće stope gospodarskog rasta, koje danas možemo sanjati. “Jaka” kuna je dakle koincidirala sa najvišim stopama rasta BDP-a u novijoj hrvatskoj povijesti. Ah da, u međuvremenu je dobiven rat, obranjena i oslobođena zemlja, prognanici vraćeni u obnovljene domove … Vidite, napisao sam “koincidirala sa”. Nisam napisao “rezultirala”, samo zato što to metodološki nije korektno. Ali je zato još i više nekorektno i suludo tvrditi da bi slabija kuna generirala rast. Volio bih vidjeti simulacijski model objavljen u relevantnom međunarodnom znanstvenom časopisu koji bi takvo što pokazao. Do tada ću svako lamentiranje o “monetarnom poticanju rasta” kao ozbiljnoj opciji smatrati neodgovornim i diletantskim brbljanjem. Da ne upotrijebim težu riječ.
Treće, kuna je od svog prvog dana u režimu slobodno fluktuirajućeg tečaja. Ostavio joj je to hrvatski dinar, još od 19. studenog 1993, kada su fiksirane četiri četvorke otišle u povijest, nakon samo dva tjedna. Tada je po prvi put proradilo legalno devizno tržište. Ono određuje tečaj, a ne guverner, ministar, premijer ili predsjednik. Jedino tako je ispravno!
I zato je upravo danas potrebno podsjetiti na važnost nezavisnosti HNB-a. Danas kada se javljaju prastare loše ideje, zamotane u celofan “bolje koordinacije monetarne i fiskalne politike”, ili bez celofana, kao nekakav monetarni suverenizam i slične politikantske besmislice. Od tih naizgled nevinih ideja do komitetskog postavljanja guvernera, potom i direktora i u privatnim firmama samo je mali korak. A to, povijest nas uči, definitivno vodi u propast. Konačno, uništavanje kune ne može i nikada neće moći zamijeniti famozne reforme kojima se može postići zadovoljavajuća međunarodna konkurentnost koja će, opet jedino ona, omogućiti pristojne stope rasta realnog BDP-a. Reforme? Po stoti put – privatizacija, liberalizacija, mirovinski, zdravstveni, javna uprava, EDP … Vidjet ćemo za dvadeset godina.
Umjesto devalvacije, koja bi bila vjetar u leđa hrvatskom gospodarstvu, posebno u izvozu, (ali ne samo u izvozu, nego i na domaćem tržištu koje bi bilo konkurentnije u odnosu na uvozne proizvode), mi smo imali svojevremeno čak revalvaciju počevši od utvrđene 1993. godine četiri četvorke za 1 DEM, odnosno preračunato 8,60 kn za 1 EUR, tečaj koji nije nikad dostignut, pa zatim od 2002. pa do 2010. godine kada je kuna ojačala , odnosno revalvirala u odnosu na EUR za oko 6%, (od 7,8 na 7,2 kune za 1 EUR), i na taj način direktno pomogla uvoznom lobiju i gušila našu proizvodnju. Takva tečajna politika pridonijela je i olakom inozemnom zaduživanju i visokom, enormnom rastu bruto inozemnog duga s jedne strane, te slabe izvozne aktivnosti , s druge strane. Mađarski premijer Viktor Orban, svojevremeno je devalvirao forintu za oko 30%, samo u jednoj godini (2011.) za 13,5%, i na taj način povećao konkurentnost mađarskih proizvoda u izvozu, pa i na hrvatsko tržište. Kao primjer je i mađarsko suncokretovo ulje koje cijenom efektno konkurira hrvatskom ulju na hrvatskom tržištu.