Isti dan dvije su se važne demokracije suočile s problemom sastavljanja vlade. Na izborima u Izraelu u utorak dvije su glavne stranke završile praktički izjednačene, a kako su Izraelci već jednom ove godine birali parlament koji nije uspio formirati vladu, postoji opasnost da će možda i treći put morati izaći na birališta ako se ni ovaj put stranke ne uspiju dogovoriti. Istog dana i Španjolci su saznali da idu na izbore 10. studenog nakon što su također već jednom glasali u travnju. Glasovanje u studenom bit će četvrti put u četiri godine da Španjolci izlaze na birališta. Kao i u Izraelu, stranke su međusobno potpuno suprotstavljene, a rezultati izbora ne daju nikom pravo da proglasi pravu pobjedu pa se malo toga rješava novim izborima.
Dio je to fenomena diljem demokratskog svijeta: birači daju sve manje glasova najvećim strankama, traže nove saveze i predstavnike poput populista, zelenih ili piratskih stranaka, a u brojnim zemljama postoje točke zbog kojih mnoge stranke odbijaju suradnju s onima izvan njihova bloka. Najčešći su razlozi nacionalizam, izbjegavanje pripuštanja populista u izvršnu vlast ili pak optužbe stranaka za korupciju zbog čega postaju toksične na političkoj sceni pa teško pronalaze političke partnere.
Katalonsko pitanje problem
Prekjučer su Izraelci, prema nepotpunim rezultatima u trenutku zaključenja teksta, dvjema glavnim strankama dali gotovo isti broj mandata. Centristički savez Plavo i bijelo, čiji je lider bivši šef izraelske vojske Benny Gantz, dobio je 32 mandata, a desni Likud, pod vodstvom premijera Benjamina Netanyahua, osvojio je 31. Za većinu je potrebna 61 ruka.
Postoji više različitih solucija kako bi akteri mogli izaći iz te pat-pozicije, a jedna od njih jest stvaranje velike koalicije između Likuda i stranke Plavo i bijelo. Obojica su lidera po proglašenju rezultata rekla da žele predvoditi vladu, a Gantz je pozvao premijerovu stranku u vladajuću koaliciju pod jednim uvjetom: da se otarase Netanyahua. Ako plan o velikoj koaliciji ne uspije, svaki će od njih dvojice pokušati formirati vladu unutar svog bloka. No, kao i nakon prošlih izbora u travnju, ti su blokovi gotovo izjednačeni i stranke u njima praktički odbijaju sjesti za stol s nekim iz drugog bloka. Gantz ne želi suradnju s ultraortodoksnim Židovima, dok Netanyahu ne želi ni čuti za ljevicu, kamoli za arapsku Zajedničku listu koja je s 13-ak mandata izašla kao treća snaga na izborima.
Vrlo slična stvar dogodila se u Španjolskoj nakon izbora 28. travnja. Lijevi blok socijaldemokrata (PSOE) koje predvodi premijer Pedro Sánchez i krajnje lijevog Podemosa nije se mogao dogovoriti ni međusobno, a ni s nekom od stranaka desnog bloka: narodnjacima desnog centra, liberalnim i nacionalističkim Građanima ili od ljevice sasvim udaljenim krajnje desnim Voxom.
U Španjolskoj je pitanje nezavisnosti Katalonije glavna tema na kojoj padaju sve suradnje. Građani Sánchezu prigovaraju premekan odnos prema katalonskim separatistima i zbog toga nisu htjeli ući u vladu s njime. A premijer, da bi dokazao Španjolcima da nije popustljiv na ovom pitanju, nije pristao ni na vladu s Podemosom zbog njihova zalaganja za raspisivanje referenduma o nezavisnoj Kataloniji (doduše, čelnik stranke podržao bi ostanak Katalonije u Španjolskoj). Zbog svega ovog, prekjučer je odlučeno, 10. studenog Španjolci će ponovno na izbore.
I mnoge druge zemlje bore se s formiranjem vlade ili će ih taj zadatak tek čekati. U Njemačkoj je nakon prošlih parlamentarnih izbora formirana velika koalicija Kršćansko-demokratske unije (CDU) i Socijaldemokratske partije (SPD), kako bi se krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) ostavila izvan vlade. No neke su druge stranke centra čak i pripustile populiste u vladu: u Estoniji je tako stranka centra vladu formirala s krajnjom desnicom, dok se slična koalicija u Austriji raspala zbog korupcijskog skandala populističke stranke. Zbog toga su i toj zemlji raspisani prijevremeni izbori 29. rujna.
Velika koalicija je budućnost
A na probleme nije imuna ni Skandinavija. U Švedskoj su nakon izbora u rujnu 2018. formirana dva bloka, lijevi i desni, uz populističke Švedske demokrate s kojima nitko nije želio pregovarati, a nakon višemjesečnih pregovora vlada je formirana tako da su dvije stranke iz desnog prebjegle u lijevi blok. U Finskoj je pak na izborima u travnju biračko tijelo bilo toliko fragmentirano da su socijaldemokrati pobijedili sa samo 17,73 posto glasova.
– Vidi se u Europi da nove političke opcije ulaze u političku arenu i razbijaju klasične sustave. Trenutačno svjedočimo krizi stranačkog sustava koja je posebno jaka na ljevici, među socijaldemokratima, ali i na desnici, dok se najbolje drže liberalni demokrati zato što su intelektualno vitalniji od druge dvije skupine – smatra politički analitičar Davor Gjenero. Dugoročni pad utjecaja glavnih stranaka očigledan je diljem Europe: još 1998. njemačke su dvije glavne stranke osvojile 81 posto mandata, a 2017. tek 56 posto. U Finskoj su 1999. dobile polovicu mandata, a ove godine manje od 40 posto. Najveći je pad zabilježen u Španjolskoj. Od 2000. do 2019. udio mandata dviju glavnih stranaka pao je s 88 na 54 posto.
– Treba ozbiljno razmisliti o stranačkim sustavima, o unutarstranačkoj demokraciji, pogotovo vezano za selekcioniranje kandidata na izborima, na čemu stranke u Hrvatskoj gube ugled. A trebamo se vratiti i osnovnoj tezi koja nam kaže da je demokracija moguća samo kao posredna i da bez političkih stranaka nema demokracije. S druge strane, protusistemske stranke dovode u pitanje stare političke elite, a i sam stranački sustav – nastavlja Gjenero. Pitali smo ga smatra li da je realnije da će političari ovaj problem u budućnosti češće premostiti tako da sklapaju velike koalicije na centru ili da se u vladu zove populiste.
– Mislim da su velike koalicije realnije jer populisti su antisistemske i u osnovi antidemokratske snage i nisu spremni igrati po ustavnim pravilima – zaključuje ovaj politički analitičar.
Kolonijalni conisticki aparthejd vise ne moze niti glumiti normalnost.