Financijska izvješća Agrokora za roadshow po tržištima kapitala i financijskim prijestolnicama te izvješća revizorima, državnoj statistici, Ministarstvu financija ili HNB-u nisu bila ista, otkrio je za TV N1 nekadašnji Agrokorov potpredsjednik Čedo Žic. I odmah privukao golemu pozornost javnosti: gotovo da nije bilo internetskog portala koji nije prenio njegove riječi. Svi su ih shvatili jednako kao i Žicov sugovornik na N1: kao ukazivanje na “potencijalno kazneno djelo”. Ali, prije nego što na temelju svjedočanstva Čede Žica Agrokor proglasimo kriminalnom organizacijom, nekoliko bismo stvari morali znati, a o nekoliko bismo trebali voditi računa.
Čedo Žic je samostalni konzultant dobro poznat u hrvatskim financijskim i poslovnim krugovima. Karijeru je započeo u Ekonomskom institutu Zagreb, nakon toga je doktorirao u SAD-u i stjecao iskustvo na Wall Streetu. Radio je u Africi kao UN-ov ekonomist, a Agrokorov potpredsjednik bio je davno, sredinom 90-ih, i vrlo kratko. Veću pozornost javnosti privukao je 1989. ustavnom tužbom protiv kuponske privatizacije. Čedo Žic je, dakle, financijski stručnjak, no onda sigurno zna i da je posve uobičajeno da se svaka tvrtka, grad ili država na roadshowu na kojem želi prikupiti kapital nastoji “ušminkati” i predstaviti u što ljepšem svjetlu.
Ali, bilo bi djetinjasto i pomisliti da se krupni financijaši koji ovjeravaju ili kupuju obveznice, ili riskiraju stotine milijuna eura u kreditima, kod izrade svojih procjena rizičnosti dužnika oslanjaju samo na prezentacije s roadshowa. Naravno da oni više nego pomno prouče i svima lako dostupna službena izvješća državnim tijelima i da bi svaku, pa i najmanju podvalu odmah uočili i drastično kaznili. Bilo kakva “potencijalna kaznena djela” tu se teško mogu počiniti.
No, čak i ako prihvatimo da su Agrokorova izvješća kreditorima bila dvostruka, nepouzdana i visokorizična, svi oni koji su Agrokoru posuđivali novac obilato su naplaćivali i naknadu za taj rizik. Kad su kamate u svijetu padale prema nuli, Agrokor je plaćao osam ili devet posto. S tolikom premijom na rizik kreditori su mogli kupiti i policu osiguranja za slučaj Agrokorove ogluhe i tako se sigurno naplatiti sto posto. Zato nemojmo Agrokorove kreditore prebrzo proglašavati žrtvama. Naposljetku, čak i da je Agrokor svojim “ušminkanim” izvješćima “prevario” kreditore, sav je njihov novac unesen u Hrvatsku iz inozemstva i uložen ovdje u proizvodnju. No, čak i kad bi bio pronevjeren, ne bi bila pronevjerena akumulacija hrvatskih građana, nego nekih stranaca koji su se znali zaštititi od rizika. Zašto onda Agrokor proglašavamo lopovskim i kad to tim istim strancima ne pada ni na kraj pameti? Zar želimo vraćati i novac koji ni oni sami ne traže?
Da se to ne dogodi, tim koji se danas bori da spasi Agrokor od propasti morao bi tvrtku zaštititi i od reakcija na svjedočanstva poput Žicova i naći načina da javnosti predoči cjelovite i vjerodostojne informacije o koncernu i iz vremena koje je prethodilo izvanrednoj upravi.