Odgoj djece danas

Nenad Jakušić: Ako dijete pretjera, morate pokazati ljutnju ili dreknuti

Foto: Davor Visnjic/PIXSELL
Nenad Jakušić: Ako dijete pretjera, morate pokazati ljutnju ili dreknuti
18.10.2015.
u 19:52
Odgojna funkcija škole sve je neuvjerljivija, a tome kumuju i roditelji. Stalno dolaze roditelji koji ratuju protiv nastavnika i očekuju da mi budemo odvjetnici, kaže dječji psihijatar iz zagrebačke Klaićeve bolnice
Pogledaj originalni članak

Dječji psihijatar Nenad Jakušić dugogodišnji je voditelj Centra za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih zagrebačke Klaićeve bolnice. Malo tko je kao on toliko upućen u probleme djece i roditelja u suvremenom društvu koje postavlja složenije i drugačije zahtjeve pred roditelje.

:: Jesu li sve sretne obitelji slične, a svaka nesretna na svoj način?

Sretne obitelji meni ne dolaze, nego uglavnom nesretne i one koje nešto muči. Nesretne se prilično razlikuju, a siromaštvo uglavnom nema nužno veze s nesrećom obitelji. Ako se ljudi skromnih prihoda dobro slažu, obitelj dobro funkcionira. Glavna jezgra problema djece koja dolaze k nama je disfunkcionalnost u odnosima mame i tate, patologija u obitelji u kojoj se neslaganja, nezadovoljstvo i agresija prenose prema djeci. Kad jedan roditelj govori loše o drugom i, što ga više kritizira, dijete se trudi zaštititi napadnutog roditelja jer ih voli oboje. U obiteljima u kojima se roditelji tuku, ucjenjuju i prijete, djeca jako trpe, a takvi roditelji i, kad se razvedu, često se ne mogu dogovoriti o djeci, nego im djeca služe kao poštari, pa komuniciraju i svađaju se dalje preko njih.

:: Mnogi roditelji danas djeci omogućuju i što mogu i što ne mogu, a s druge strane, s njima provode sve manje vremena...

Mnoga su djeca razmažena, ponašaju se tako kao da moraju dobiti sve što su zamislili, inače plaču, histeriziraju, ucjenjuju. Stalno nešto zahtijevaju. A njihovi su roditelji zbunjeni i ne znaju kako riješiti problem, pa i dalje podmićuju djecu, kupuju im svašta i udovoljavaju prohtjevima jer se boje djetetove reakcije. Roditelji danas moraju sve više raditi da bi zaradili dovoljno za život obitelji. Imaju manje slobodnog vremena, koje je važno za razvijanje odnosa s djecom. Doma dolaze rastrgani i umorni od posla. Mala djeca prerano završavaju u jaslicama, što nije dobro za njihov psihodinamski razvoj jer je za djecu do tri i pol godine važno da imaju jednu pouzdanu osobu uz koju se vežu. Ako to ne može biti majka ili otac, ako nemamo kao u Nizozemskoj mogućnost da majke male djece rade pola radnog vremena, bolje je da s djecom bude dadilja ili baka, djed... U ranoj dobi dijete gradi temelj osobnosti i, kad su sagrađeni dobri temelji, budućnost djeteta bit će obećavajuća. Adolescentima od 7. i 8. razreda odgovara da su im roditelji manje doma jer ih nitko direktno ne kontrolira i ne soli im pamet. U toj dobi im, uz obveze koje će poštovati, treba i više slobode i povjerenja, ali pod uvjetom da je dotad s odgojem djeteta sve bilo u redu i da se nije ponašalo disfunkcionalno. Danas adolescenti često trpe pretjerane mobitelske kontrola roditelja, osobito majki.

:: Jesu li danas djeca više pod pritiskom ocjena nego prije i kome su ocjene važnije, djeci ili roditeljima?

Djeca jesu danas pod većim pritiskom ocjena nego prije jer za današnje i buduće poslove treba biti sve obrazovaniji. Dok su mala, do četvrtog razreda osnovne škole, ocjene su važnije roditeljima, odnosno senzibilnijoj djeci su važne koliko i roditelju jer ga nastoje dobrom ocjenom razveseliti. U srednjoj školi ocjene su podjednako važne roditeljima i djeci ako imaju ambiciju da upišu višu školu ili fakultet. U sedmom razredu neki učenici već ozbiljno razmišljaju koji će fakultet upisati i paničare zbog ocjena. Nastavnici su, pak, izloženi pritiscima djece i roditelja da skupe što bolje ocjene pa je već puno godina u nas inflacija odlikaša bez pokrića u osnovnim i srednjim školama. Zato je državna matura korisna.

:: Kako visoka očekivanja roditelja psihološki utječu na djecu i mlade?

Određena je razina stresa nužna da bi se psiha djece razvijala. Ako se ne moraju truditi, ako imaju previše slobodnog vremena, ako im je previše toga dopušteno, ako ih roditelji zanemaruju, sve to dovodi do zastoja u psihičkom razvoju. No, druga je priča s neurotičnom djecom koja imaju pretjerane strahove, njih očekivanja plaše. Za njih je uobičajena razina stresa prevelika pa ih često boli glava, leđa, trbuh. Kod njih se razvija neka vrsta školske fobije i ta su djeca više kod doktora nego u školi. Roditelji se zabrinu, misle da su ozbiljno bolesna, pa se rade različite pretrage koje budu uredne i na kraju ta djeca završe kod psihologa i psihijatra.

:: Svjedoci smo rastućih socijalnih nejednakosti. Bi li kute u školama riješile problem nejednakosti zbog kojih su neka djeca meta izrugivanja?

Da su sve kute u razredu jednake i da ih naručuje i održava sama škola, imale bi pozitivan učinak na smanjenje nejednakosti među djecom, ali ne bitan.

:: Zašto?

Ispod kute dijete može imati markiranu odjeću, tenisice, mobitel po kojima se otkriva socijalni status. Svako dijete zna pozadinu drugog djeteta, kakvog su mu statusa roditelji, čime se bave i znaju tko će se s kim družiti zbog toga. Kute bi nešto pomogle, ali ne bitno. Djeca koja se rugaju drugoj djeci zbog ovog ili onog potječu iz obitelji u kojima i roditelji imaju takve stavove. Odgojna funkcija škole, na žalost, sve je neuvjerljivija, a i roditelji u tome kumuju jer su skloni nekritički braniti dijete. Stalno nam dolaze roditelji koji ratuju protiv nastavnika i očekuju da budemo odvjetnici njima i djeci umjesto da smo svi u istom taboru i problem shvaćamo kao zajednički. Ako se društvo ne brine o učiteljima, nastavnicima, suradnicima i ne omogući ima dostojan status kroz plaće, edukacije, neće ih cijeniti ni učenici ni roditelji.

:: Jesu li više nego ikad djeca siromašnijih i slabije obrazovanih roditelja u lošijoj poziciji?

Djeca lošije obrazovanih roditelja u osnovnim školama postižu lošije rezultate zbog niza razloga. Jedan od razloga jest to da takvim obiteljima nije presudan školski uspjeh pa se ni djeca ni roditelji uspjehom puno ne zamaraju. U školi su nastavnici skloniji davati bolje ocjene djeci čiji su roditelji visokoobrazovani.

:: Vršnjačko je nasilje, nažalost, rašireno među djecom. Postoji li razlika u okrutnosti između djevojčica i dječaka?

Dečki su direktniju, brzo kod njih shvatite što se dogodilo. Obično je jedan „glavni", njemu se pridruže jedan do dva dječaka, nađu među dečkima u razredu pogodnu žrtvu pa je gnjave, tuku, rugaju joj se. Njihov način zlostavljanja lakše je otkriti nego kod djevojčica. Djevojčice su emocionalno zrelije i naprednije od dečki za godinu, dvije, a agresivnost u njih nije direktna kao kod dječaka. Znaju perfidno iskonstruirati situacije u kojima će žrtva trpjeti, a okolina teško otkrije da maltretiraju žrtvu. Sklone su se udruživati u manje grupice, izazivati drugu grupicu ili djevojčicu iz druge grupe. Toga je sve više. Posljedica je to i propusta roditelja i škole, pa prođe puno vremena dok ne prepoznaju da je riječ o bullyingu. Ženski bullying teže je vidljiv, uglavnom nema fizičkih ozljeda, pa katkad prođe i nekoliko godina dok okolina ne prepozna da je neka djevojčica maltretirana. Na žalost, u razredima i dalje postoji tiha većina učenika, promatrača zlostavljanja. Ni nastavnici se ne žele time zamarati pa problem minoriziraju.

:: Koji su danas najčešći odgojni propusti roditelja?

Roditelji većine djece koja dolaze k nama pretjeruju u autoritativnom odgoju ili su previše popustljivi i djeci ne postavljaju granice jer se boje vlastite agresivnosti. Dopuštaju djetetu da divlja, da se ponaša destruktivno, nepristojno. Dijete nema osjećaj dokle smije ići pa ide sve dalje u destrukciji. Roditelj služi kao pomoćni ego djetetu da ga zaustavi kad počne raditi nešto što ne smije i tada se osjeća sigurnije jer ima jake roditelje koji ga mogu zaštititi od njega samog. Ako dijete predškolske dobi pretjera, morate mu pokazati ljutnju i da ste nezadovoljni njegovim ponašanjem. Morate dreknuti da se preplaši jer, ako se ne boji roditelja, kad pretjera, osjeća se izgubljeno jer ga nema tko obuzdati. Školarcima za nedopušteno ponašanje treba oduzeti povlastice i pokazati ljutnju i razočaranje.

:: Jesu li mentalni problemi djece više posljedica disfunkcionalnog odgoja nego genetike?

Sigurno su više stvar disfunkcionalnog odgoja nego genetike. Ne možemo pomoći djeci a da se roditelji ne uključe u terapiju. Djeca, osobito koja nisu u pubertetu, najčešće imaju problema jer roditelji nešto krivo rade. Čak i djeca s problematičnom genetikom mogu puno postići uz adekvatan odgoj.

:: Za kraj, hoće li djeca izbjeglice imati traume zbog onoga što sada prolaze?

Ako su im roditelji uspjeli zadržati pozitivan stav, djeca neće imati trauma premda su danima bila na putu. No, ako su im roditelji živčani i u strahu, i djeca će imati problema. Moguće je da većina djeca izbjeglica neće imati problema jer im roditelji imaju viziju kamo idu, znaju da ih čeka bolji život, to ih pokreće i djeca to osjete, to čekanje boljeg svijeta. 

>> Svaka se istina može reći tako da ne povrijedi i ne ponizi 

>> 'Netolerancija dolazi iz obitelji. Kad majka kaže 'nećeš se ti igrati s tim Bosancem', sve je gotovo'

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 10

DU
Deleted user
21:18 18.10.2015.

Moja je majka znala vrijednost šamarčine i dobre kuhače u pravo vrijeme.

DU
Deleted user
20:42 18.10.2015.

Zbog čega bi grubost i oštre riječi bile svagdje dopuštene osim u odgoju djece? Djete traži granice do kojih može ići, a kada se granica prijeđe treba oštro reagirati, da li riječima, da li prostornom kaznom ili čak i fizičkom silom. Djetetu se može tisuću puta reći da ne dira vruću peć ili vodu, ali dok samo ne osjeti posljedice tog dodira od riječi nema koristi.

KS
Ksantipa
07:48 19.10.2015.

Protiv nastavnika uglavnom, ratuju oni roditelji koji ne brinu dovoljno o svojoj djeci. Kad dijete upadne u bilo kakve neprilike tad roditelji odu u školu i naprave kraval, ne bi li pokazali veliku "brigu" i moć. To djetetu daje snagu da ne uči, da u školi radi što mu se prohtije i da ne izrasta u dobrog, kompetentnog i poštenog čovjeka. Tako će isto odgajati i svoju djecu.U odgoju je najbolja suradnja, dogovor i uzajamno povjerenje, ali ne stalno popštanje i velika "ljubav" prema svom djetetu, jer neka djeca to koriste i postanu mali tirani, koji najviše ugnjetavaju roditelje, koji stalnim popuštanjem i odobravanjem baš svega svom djetetu su često žrtve, naročito u starosti.