Lennon je jednom prilikom, u sklopu kratkog, lirskog mudroslovlja rekao kako je život ono što nam se događa dok mi razmišljamo o drugim stvarima. U današnjim okvirima bismo mogli reći kako je stvarnost ono što nam se događa izvan okvira onog što vlasnici medija smatraju da je stvarnost. A “stvarnosno” smo izuzetno informirani o crticama iz života novokomponiranih selebritija koji pojmovno uključuju sve znane i neznane aktere područja zabave, pa makar se ta njihova “zabavnost” odnosila isključivo na ljubavne brodolome, silikonske umetke na različitim predjelima tijela, alkoholizirane ispade po javnim mjestima ili izljeve gluposti kad god im se pred gornjim dišnim putovima ukaže mikrofon. Informirani smo o svemu što nas može šokirati, ali nakratko, budući da je šok vremenski izuzetno limitirana kategorija.
Čovjek se brzo privikne na sve: i na gladnu ili mrtvu sirijsku djecu, i na terorističke napade u pojasu Gaze, i na topljenje ledenjaka, i na pluća svijeta u plamenu. Medijski gledano, nema tog rata koji se ne okonča brzo. U muku i potpunom ignoriranju. Isto je i s aferama koje su medijski primamljive samo u akutnom stanju, u trenutku hvatanja zločestih s prstima u pekmezu. Poslije možda doznamo presudu. Možda. Jer: stvarnost nam se servira poput sekvenci stroboskopske svjetlosti, bez tijeka, onkraj kontinuuma. Pa se pitamo kako smo, za boga miloga, dospjeli u ovo stanje, u sumračje kolektivne, zapravo zabrinjavajuće nakazne svijesti.
Usprkos činjenici da nam je društvo sazdano od više od devedeset posto deklarativnih pripadnika vjere koja nalaže ljubav “čak” i prema neprijatelju, svejedno većinski s ciničnim smiješkom preko zakrabuljena batinanja “pogrešne manjine” prelazimo uz komentar: “Ima i gorih sranja.” Pritom je teško dokučiti što se krije iza tog pojma “gora sranja”: opetovanje Kristalne noći ili svi državni dužnosnici dugih prstiju i obraza od đona, sva djeca svih utjecajnih koja skupocjenim automobilima nekažnjeno gaze sirotinju, svi nasilnici, svi ministri koji se u svojim vilama fotografijom prisjećaju traljava “vojskovođe” roda svoga koji je odlučio marionetski industrijski ubrzati “prirodnu selekciju”.
Ono što je, čini se, lako jest pronaći izlike, opravdanja toliko plitka da i dalje funkcioniraju poput čarolije. Ono što su “oni” nama radili ‘91. savršeno je opravdanje da, recimo, netko Dobrivoju Arsiću, 70-godišnjem srčanom bolesniku iz Viškova šakama ukaže “njegova Boga” i “jebe mu srpsku mater” ili batinama zatuče Radoja Petkovića, jer Radoje se usudio biti Srbinom. I to još u Viškovu. Zbog onog što su nam radili u Kninu sad po kninskoj okolici treba palicama za bejzbol mlatiti sve koji se usuđuju gledati utakmicu u kojoj igra Crvena Zvezda, a treba i srpske vaterpoliste bacati u more. Onako kako je valjda nekoć Židove trebalo pokrstiti, poubijati ili protjerati zato što su prije dvije tisuće i kusur godina razapeli Isusa. Ili potamaniti Rome zato što se neko dosjetio da su baš pripadnici njihova naroda iskovali čavle s pomoću kojih je Krist pribijen za križ.
A žalosne su i zapravo duboko gnusne te izlike kojima kolektivno pravdamo vlastiti gnjev i kiselu gorčinu koja nas prikiva za prošlost unakaženu jalovom mitologijom koja uvijek teži fizičke gubitnike kroz martirij uzdignuti na razinu moralnih pobjednika. Žalostan je istodobno gnusan taj bijes koji je u suštini samo krvava alatka za nastavak provođenja šuplje međususjedske nacionalne politike na ovim prostorima, za nastavak brojenja mrtvaca i huškanja. Mlačna reakcija vladajućih na batinaško “junaštvo” u Đevrskama i Uzdolju u ova predizborna vremena dvostruko je moćna: okuplja one koji smatraju kako se ljubav prema svome definira mržnjom prema “njihovome”, ali i ulijeva kerozin u letjelicu gospodara medija prekodunavske nam države koji funkcionira po apsolutno istom principu.
A dušobrižnici šute. Raskolom deset i pol stoljeća podijeljeni, ujedinjeni su u borbi protiv joge. S obje strane Dunava.
Nema poziva na ljubav i pomirbu. Samo opomena kako smo se dežmekasto omlitavili u samoljublju i komociji, pa ne želimo rađati djecu, nego uživamo, putujemo na daleke destinacije, kupujemo si skupe nastambe, skupe jurilice, skupu odjeću. Ovako nemilosrdno sebični. A dovoljno je napraviti samo desetero djece da bi se dobilo nezamislivih dvije tisuće kuna dječjeg doplatka. Ako nadležna služba zaključi da imate pravo na taj doplatak.
Dovoljno je tri tisuće kuna da se dijete pošalje u prvi razred, recimo, gimnazije. Što nije neki problem ako živite od minimalca. Djeca jedu i piju zrak. Samo ih ne treba odijevati u Lidlu ili kod Kineza. Djeca uspješnijih pojedinaca mogla bi ih izrugivati i potisnuti na margine. Ali, treba stisnuti zube, treba plodno i jako, energično ljubiti Domovinu. Treba se stisnuti u minimalno kvadrata, kusati parizer, krumpir i jeftiniji kruh kupljen netom prije zatvaranja pekare, pa povremeno popizditi, uzeti palicu u ruke, zakrabuljiti se i namlatiti “povijesnog krivca”. Jer uvijek si ili kriv ili prav.
Tako zahtijeva ovostoljetno carstvo svekolike razonode koja je zabavna čak i kad šokira, jer privlači našu pozornost vinske mušice s ADHD-om. Nema analize. Serviraju se samo gotovi proizvodi u vidu naputaka za život. S paranoičnim predznakom gutamo popise svega što nam prijeti, svega što nas tiho ili glasno ubija.
Poput kolesterola, ugljičnog monoksida ili jedne nacionalne manjine koja će nam, apsurdno, a opet tako prikladno potkrijepljeno “argumentima”, doći glave. Plodite se i množite, veli stroj za stvaranje stvarnosti, i ne zaboravljajte kako su vas ubijali, ne zaboravite sve zločinačke organizacije koje vas mrze, koje vas žele zatrti. Živite u paranoji. Imperativno.
Živite u “suptilnom” psihotičnom okruženju gdje vas istinski zastrašivači plaše zapravo bezopasnima: manjinama i intelektualcima koji podmuklo rade za tajne službe prije gotovo tri desetljeća usmrćene federativne države, piscima, redateljima i novinarima koji mučki lažu onako parazitski preplaćeni, a kako bi uništili ovaj mladi “raj na zemlji”. Ironija? Pa da.
Baš poput ironije u kojoj žive svi oni koji na društvenim mrežama gorko oplakuju amazonske prašume i grenlandske ledenjake, a kroz prozore bacaju smeće te ni pišati ne idu bez svojih limenih ljubimaca. Po principu: zagađuj lokalno, oplakuj globalno. Ili je obratno?
Previše koalicije s Miloradom zna udariti u glavu, onda nastaju ovakvi tekstovi.