Ni jugoslavenska Udba nije mogla špijunirati kao tehnologija danas

Već uskoro očekuje nas balkanizacija interneta. U budućnosti internet više neće biti globalna mreža. Neki će režimi uvesti nacionalne filtre, a zapravo cenzuru, čime će se nekoć globalni internet pretvorili u niz povezanih mreža pojedinih država. Takav bi internet mogle osnovati muslimanske države koje podržavaju šerijatski zakon. Iranska vlada već je 2011. pokrenula planove za izgradnju "halal" interneta. Vodit će se ili se već vode kibernetički ratovi. Države će preko interneta jedna drugoj činiti ono što bi u stvarnom svijetu bilo previše provokativno. Rubikon je već prijeđen kad je 2012. računalni crv Stuxnet ušao u iransko nuklearno postrojenje u Natanzu uzrokujući njegovo samouništenje. Potvrđeno je da je to bio američko-izraelski projekt. Krađa bankovnih podataka i profila na društvenim mrežama te njihovo otkupljivanje za stvarni novac bit će uobičajena. Web stranica organizacije Al-Qa'ida puna posebnih efekata ili somalska pobunjenička skupina Al-Shabaab na Twitteru već je postalo čudnovata nova stvarnost.

Ove su misli posuđene iz knjige "Novo digitalno doba" koju su napisali čelni ljudi moćnog Googlea. Autori, koji pokušavaju gotovo nemoguće – prognozirati kako će informatička revolucija, najveća tehnološka revolucija u povijesti, odraziti na svaki kutak svijeta – su Eric Schmidt, izvršni predsjednik koji je niz godina bio CEO Googlea, i Jared Cohen, direktor odjela za nove ideje, prije zaposlenik američkih državnih tajnica Condoleezze Rice i Hillary Clinton.

Knjiga je bestseler na listi The New York Timesa, a nedavno je objavljena i kod nas u izdanju Profila. O njoj su svoje mišljenje izrekli ljudi poput bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona i američkog diplomata Henryja Kissingera, ali i Julliana Assangea, koji nije blagonaklon prema djelu dvojca iz Silicijske doline.

Direktor informatičkog diva, danas 138. najbogatija osoba na svijetu, i mladi službenik američke vlade na ideju da napišu knjigu došli su u Iraku 2009., gdje su se i upoznali. Šećući se razrušenim Bagdadom, nedugo nakon pada Sadama Huseina, u gradu bez hrane, vode i struje, uočili su da svi posjeduju mobitele. Očito nisu tako zamišljali ljude u zemlji protiv koje su Sjedinjene Države ratovale. Kako pišu, Cohenu je to putovanje potvrdilo da vlade ne prepoznaju društvene mreže kao potencijalno moćno sredstvo diplomacije. Schmidt se pak uvjerio da tehnološka industrija ima mnogo više klijenata koje treba uslužiti nego što to itko shvaća. Zaokupila su ih pitanja: Tko će u budućnosti imati veću moć, građanin ili država? Hoće li zbog tehnologije biti lakše ili teže izvesti teroristički čin? Kakav je odnos privatnosti i sigurnosti?

Google Glasses vizija

"Balkanizacija interneta je ostvariva. Već je bilo pokušaja da se internet ograniči u pojedinim zemljama", smatra prof. dr. Vlatko Cvrtila, stručnjak za nacionalnu sigurnost i geopolitiku, dekan sveučilišta Vern, spominjući primjer Turske, o čijem pokušaju da uvede četveroslojni sustav cenzure, u kojem bi građani trebali odabrati željenu razinu "filtriranja", od "dječje" do "standardne", piše i američki dvojac. Navode kako je turska vlast, pod pritiskom javnosti, uvela samo dvije razine cenzure, ali da su skupine za slobodu medija utvrdile kako se vlast ne pridržava dogovorenog i blokira ne samo pornografski i nasilni sadržaj na internetu nego i obične informativne stranice. Kina je blokirala cijele platforme poput Facebooka, očistila internet od pojmova kao što su Falun Gong, zabranjene vjerske skupine povezane s opozicijom, blokirala vijest Bloomberga o bogatstvu bivšeg potpredsjednika Xi Jinpinga, izbrisala tragove posjeta Erica Schmidta 2011. godine. "Dijelu država sasvim sigurno ne odgovara sloboda globalnog interneta", slaže se Cvrtila s američkim autorima, ali ne očekuje poput njih da će se zemlje u budućnosti dijeliti po civilizacijskom ključu, na primjer tako da sunitske države osnuju svoj podinternet. "Podjela će se dogoditi, ali na liniji između autoritarnih i demokratskih režima", smatra on.

Neke druge linije, međutim, neće biti tako izričito povučene, a ipak će postojati i prijetiti slobodi informiranja i slobodi građana. Cenzuru u autokratskim društvima, na kojoj googleovci inzistiraju, barem je teže prikriti, za razliku od onoga što se događa u razvijenim demokratskim društvima pod krinkom borbe protiv terorizma, a o čemu američki autori nisu potrošili ni riječ.

Profesor Cvrtila ističe opasnost od zloporabe digitalnih tehnologija upravo u zapadnim demokratskim državama: "Ratom protiv terorizma intencija je bila zaštititi čovjeka, a zapravo se napravilo protektivnu državu, pogotovo u Sjedinjenim Državama." Ističe kako suvremena tehnologija omogućuje, pogotovo bogatim državama, apsolutni nadzor nad svime što radimo jer za nama na internetu ostaju tragovi koje je vrlo lako detektirati, a državi sve te informacije mogu biti korisne. "I ne samo državi. Banke, tvrtke, svi se oni mogu okoristiti informacijama, a da toga nismo ni svjesni. Dovoljno je imati loyalty card iz dućana da mogu upravljati vašom sljedećom kupnjom", kaže Cvrtila.

Međutim, američki dvojac puno više zabrinjava odnos države i građana u autokratskim zemljama nego u vlastitom dvorištu. Kroz cijelu knjigu zadržavaju tipičan američki pogled s krova svijeta puno se više baveći Iranom ili Kinom, koju očito doživljavaju kao prijetnju u globalnom selu u kojem se zone utjecaja dijele na neke nove načine, nego SAD-om. Pišu tako da se kineski telekomunikacijski div Huawei ubacio na iransko tržište nakon što se zbog političkih razloga povukao Ericsson. Upozoravaju kako je Kina već vrlo uspješno proširila svoj utjecaj u Africi. Primjerice, u nekadašnjoj socijalističkoj Tanzaniji postavila je 10.000 kilometara optičkih kabela, iskopala rudnike, sklopila sporazum o zajmu za gradnju plinovoda od milijardu dolara itd. Googleovi autori ističu, povezujući tako State Department i Silicijsku dolinu u isto vrzino kolo, da će doći vrijeme kad će se recimo Ericsson ili Cisco susresti s Huaweijem i kad će njihovi interesi biti u suprotnosti... te će "morati svoje napore uskladiti sa svojim vladama".

Juliane Assange, osnivač i glavni urednik Wikileaksa i autor knjige "Cypherpunks: Freedom and the Future of the Internet", na stranicama New York Timesa okarakterizirao je "Novo digitalno doba" kao "zapanjujuće jasan i provokativan nacrt tehnokratskog imperijalizma dvojice vodećih doktora-vještaca, Erica Schmidta i Jareda Cohena, koji grade novi idiom američke globalne moći u 21. stoljeću." Assange piše kako je knjiga pokušaj Googlea da pozicionira sam sebe u novoj američkoj geopolitičkoj viziji odgovorom na pitanje: Kamo Amerika treba ići?, ali ujedno i banalizirana verzija sutrašnjeg svijeta u kojemu je napredak pogonjen isključivo širenjem američke potrošačke tehnologije. Assange navodi kako knjiga zrcali institucionalne tabue i opsesije State Departmenta te da izbjegava kritizirati Izrael i Saudijsku Arabiju. Poznati aktivist upozorava na dvojake kriterije Googleovih šefova jer, dok u represivnim društvima, prema njihovu mišljenju, tehnologija označava kraj privatnosti, u otvorenim demokracijama ona je "dar". Assange je zapravo izrazito zabrinut: "...osuvremenili su i neprimjetno implementirali proročanstvo Georga Orwella. Želite li viziju budućnosti, zamislite Google Glasses pričvršćene na praznim ljudskim licima – zauvijek. Pod jednostavnim imperativom 'Upoznaj svog neprijatelja'."

Smetnuli s uma ljudsku prirodu

Još pod dojmom nedavnog posjeta Londonu, koji je sav pokriven umreženim kamerama, vjerojatno opremljenim i softverom za prepoznavanje lica, podjednako je pesimističan vojni analitičar portala obris.org Igor Tabak. "Očito je kako su 'Novo digitalno doba' pisali Amerikanci, i to takvi koji sjede u sobi punoj gadgeta", ocjenjuje Tabak pa podsjeća kako je na vrlom Zapadu, tijekom nereda u Londonu 2011. godine, britanska vlast suspendirala i internet i društvene mreže u uzbunjenim dijelovima grada. Također redom osporava teze googleovaca. "Privatnosti nema, jednako u demokracijama kao i u autokracijama, ovisi samo tko vas gleda. Gleda li vas netko veliki, privatnost ne samo da nemate na internetu nego je posebice nemate koristeći mobilne telefone. Čak i ako nemate GPS, moguće vas je locirati s preciznošću od metar i pol, uz GPS na 30 centimetara, što znači da se, sjedite li na sastanku, može utvrditi koja ste osoba. Drugim riječima, mogućnost praćenja u nekadašnjoj DR Njemačkoj i uz zloglasni Stasi bila je manja nego danas uz tehnologiju", kaže Tabak uz napomenu kako taj tko vas prati ne mora biti Google nego bilo tko s pristupom tehnološkoj osnovici komunikacijskih mreža i sustava. Možemo samo naslutiti kakvi bi bili špijunski dometi Stasija, ali recimo i Udbe, uz svu moguću današnju tehnologiju.

Tabak se ne slaže ni s tezom googleovaca da će revolucije, poput Arapskog proljeća, lakše i češće izbijati danas nego prije. "Jako je puno sukoba koji izbiju, a da nisu vidjeli Twitter. Osim toga, Twitter se može isključiti pritiskom na jedan gumb", kaže on objašnjavajući kako islamistima u Egiptu nije trebao Twitter da budu najjača oporbena sila te da, uz opći nadzor, teza o lakšem otpočinjanju revolucija nikako ne može stajati.

Tabakov se stav dijelom podudara s onim starog američkog diplomatskog lisca Henryja Kissingera, kojeg obilato citiraju Googleovi autori, a koji smatra kako će revolucije možda biti lakše početi, ali ne i završiti jer, da bi uspjele, trebaju ne samo jaku i organiziranu opoziciju nego i istinskog vođu. Bivši američki dužnosnik, koji je u posljednjih 40 godina susreo većinu važnih revolucionarnih vođa, mišljenja je kako je "teško zamisliti da bi netko poput De Gaullea ili Churchilla bio zanimljiv u svijetu Facebooka". Da su autori "Novog digitalnog doba" proizvod Silicijske doline, potvrđuje se i u poglavlju u kojem tvrde kako će ljudi diljem svijeta, sad kad raspolažu pametnim telefonima, mnogo lakše svjedočiti u slučajevima zločina, pa čak i genocida. Kao da sama činjenica da je nešto moguće napraviti znači da će to ljudi doista i raditi! Kao da već sve moguće ranije tehnološke revolucije nisu pokazale i dokazale da se ljudska priroda ne mijenja ma što joj radili. Naprotiv, ljudi kao da su sa svakom sljedećom inovacijom sve inertniji i pasivniji. "Zateknu li se slučajno na ulici tijekom prolaska kolone tenkova, ljudi će je vrlo rijetko snimiti uime kontrole naoružanja ili dokumentiranja povijesti – tako se pokazalo", ističe vojni analitičar Tabak. "Zašto? Zato što ljudi prvo rade ono što im se sviđa, i ono što im je lakše, dok tek rijetki svjesno preuzimaju rizike za neko šire dobro. Vjerojatnije je da će slučajni svjedoci na internetu razmjenjivati slike Kim Kardashian nego tih famoznih tenkova...", naglašava on. Prof. dr. Cvrtila ocijenio je pristup Googleovih autora "malo naivnim". Naime, unatoč tome što i sami upozoravaju da ćemo se za privatnost "morati boriti ili ćemo je izgubiti", Schmidt i Cohen ipak upadaju u zamku i nerijetko zaboravljaju da tehnologija nije u rukama strojeva, nego ljudi.

Robot nosi nacionalnu zastavu

Naravno, nitko ne osporava da tehnologija nije korisna i da ne bi mogla postati i korisnija. Recimo, u siromašnoj i nesigurnoj Somaliji telekomunikacije su jedina organizirana stvar koja "nadilazi dinamiku klana i plemena". Novac se još donedavno prenosio neslužbenim mrežama hawala, a danas 20-25 posto Somalaca, koliko ih ima mobitel, novac može slati s pomoću mobitela. Međutim, istim tim mobitelom islamisti skupine Al-Shabaab šalju prijeteće poruke mirotvorcima Afričke unije. Mobitelima se služe somalski gusari. Čelnik najveće somalske telekomunikacijske tvrtke jedan je od glavnih financijera Al-Shabaaba i upravo se on pobrinuo za prijenos novca mobitelima kako bi mogao anonimno financirati Al-Shabaab... Tako barem tvrde Schmidt i Cohen. Hitno uspostavljanje telekomunikacijske mreže nakon potresa na Haitiju omogućilo je vrlo brzo prikupljanje milijuna dolara humanitarne pomoći. Danas znamo da dobar dio tog novca nije stigao do onih kojima je bio namijenjen, ali tko za to može kriviti tehnologiju?!

Možda je zato najbolje da sami procijenite koliko su realni neki pozitivni prijedlozi uporabe pametnih telefona na kojima inzistiraju šefovi Googlea. Recimo, virtualni katastri kojima bi se spriječio gubitak podataka o imovini i vlasništvu tijekom ratova i elementarnih nepogoda. Ili ideja da vlasti poklanjanju pametne telefone pripadnicima vojski i paravojski u državama u kojima se ratovalo kako bi ih motivirali da odbace oružje i počnu se baviti nečim konstruktivnim. Ili tvrdnja kako će mladi u siromašnim zemljama, dođu li u posjed pametnih telefona i aplikacija, smisliti razne mudre poslovne ideje i tako se izvući iz bijede.

O sigurnosti virtualnih podataka Igor Tabak ima vrlo loše mišljenje, i to na temelju vlastitog iskustva profesionalnog analitičara kojemu su informacije posao i koji troši sve više vremena i truda na njihovu pohranu. "Strahujem od dana kad će svi dokumenti osvanuti bez papirnate kopije", kaže Tabak dodajući kako knjižnice koje su počele skupljati digitalnu građu imaju velikih problema u osiguravanju čitljivosti na starim operativnim sustavima i starim formatima podataka te da se digitalizacijom zapravo radikalno skraćuje vijek, pa i dostupnost knjiga. "Papir je neopisivo trajniji od diskete", izričit je analitičar kojega ne fascinira ni Googleov oblak. "Da biste bili sigurni u podatke u oblaku, morali biste imati višestruke kopije, znati gdje je hardver i znati da i on ima rok trajanja. Oblak je zgodno rješenje za čuvanje na kratak ili srednji rok te za podatke koji nisu sigurnosno osjetljivi. Bojim se da je naglasak na 'oblacima' u posljednje vrijeme ponajprije plod potrage informatičara za još jednom prodajnom uslugom", tvrdi Tabak.

Zabrinjava ga i digitaliziranje države, javne uprave, bankovnog poslovanja, praktički svega, jer je riječ o procesu koji razvoj odgovarajućih zaštitnih mehanizama, pogotovo u siromašnim državama, jedva prati. "Nadležne sigurnosne službe u Hrvatskoj uspijevaju producirati zanimljive skandale i na tehnologiji iz 50-ih pa sad zamislite što nam donosi opći ulazak u kompletno digitalnu eru", slikovit je analitičar, koji se osvrnuo na tematiku automatiziranog ratovanja. Tabak se čudi kako neki Amerikanci otkrivaju toplu vodu, a bespilotne su letjelice prvi put korištene već 2001., robotizirani automatski helikopteri još u Vijetnamskom ratu, a tzv. planirajuće bombe u Drugom svjetskom ratu. "Današnji borbeni zrakoplovi možda su zadnji s posadom, a učestalost uporabe dronova jedina je novost", kaže on naglašavajući kako automatizacija oružja radikalno pogoduje velikim i gospodarski jakim zemljama. "Ako male nešto i kupe, recimo robot-vojnika, lako je moguće da neće imati znanja ni za njihov popravak", kaže Tabak, kojega ne impresionira dramatična dvojba Googleovih šefova o dehumaniziranom ratovanju izražena u pitanju: Hoće li robot znati razlikovati dijete od malog čovjeka? "Robot ima nečiju nacionalnu zastavu, koja označava državu i vladu, a to znači da se ima koga optužiti za zločin."

Ništa loše u otvaranju pisama...

U svakom slučaju, očito je da će se svijet, zajedno s pojavom sve skuplje tehnologije, još oštrije podijeliti na bogate i siromašne, na velike i male, u virtualnom baš kao i stvarnom prostoru bez obzira na to što nas googleovci "tješe" da improviziranu bombu-mobitel može izraditi svaki terorist-srednjoškolac kao i da se dron može nabaviti za "samo" šest milijuna dolara. U svijetu kibernetičkih ratova mala Hrvatska našla je zaštitu u sklopu NATO-a. "Sviđalo se to kome ili ne, onaj tko je ušao u hrvatski virtualni prostor ušao je u NATO, a NATO jako štiti svoje informacije i čini sve da i države članice štite svoje. NATO ne samo da garantira virtualnu zaštitu nego je i standardizira, što je Hrvatskoj korisno", kaže Vlatko Cvrtila.

Na kraju preostaje jedino upitati se je li digitalna diktatura naša budućnost. Stručnjaci nemaju dvojbe. "Ako je na primjer u Indiji proveden državni program Aadhaar u sklopu kojeg su milijardi Indijaca uzeti otisci prstiju i snimka šarenice, siguran sam da on služi za borbu protiv korupcije, kao što je objašnjeno, ali i u sasvim druge svrhe", kaže Cvrtila. "Digitalna diktatura nije naša budućnost, nego sadašnjost. Negdje već postoji, drugdje se uspostavlja, najčešće mimo svijesti prosječnog građanina, kao što su na primjer u neshvatljivoj tišini postavljene kamere na javnim površinama u Zagrebu", kaže Tabak te dodaje da su zagrebačke kamere možda i umrežene, a to pak znači da se podacima koji su prikupljeni uz pomoć njih može lako manipulirati. A kolike su mogućnosti manipulacije, možemo samo naslutiti znamo li da se danas, uz običan komercijalni softver za prepoznavanje lica i javno dostupne podatke s interneta, recimo fotografije s Facebooka, u nekoliko sekundi uz pomoć računalstva u oblaku mogu pregledati milijuni lica.

– Pa što onda ako nam je privatnost ugrožena dok ne osjećamo nikakve posljedice? – pitam vojnog analitičara na kraju sluteći da odgovor neće biti povoljan. – Nema ništa loše ni u otvaranju pisma. Samo cenzor sve pregleda – odgovora mi ledeno. Sigurno je barem sljedeće: ne moram se niti osvrtati kako bih znala da me prate.  

>> Google se brani: Ne krijemo ništa i imamo dokaze za to 

>> Bivši suradnik NSA napravio fontove koji se ne mogu nadzirati