Šiškinova tvrdnja da se Europa nalazi u predratnom razdoblju tako je notorna da je zbog toga i prilično tupava. U njoj je intelektualnog rizika i izazova toliko da kao, po prilici, na početku sezone domaće nogometne lige raspravljate hoće li Dinamo opet biti prvak; šanse za jedno i drugo su 99 posto, ali još tinja nada da će se dogoditi čudo koje će spriječiti neminovno. Europa nikad i nije bila u drugačijem stanju od onog predratnog. Mir je bio tek tepanje pripremama krvoprolića, stanje masovne hipnoze u kojoj si je gomila odbijala priznati da će se dogoditi neizbježno zlo. Da rata neće biti, u pravilu su mase najglasnije uvjeravali oni koji su se tiho brinuli da ratu ništa ne može pobjeći.
Zato sada, ako postoji i malo intelektualne radoznalosti te smjelosti, najmanje što nas treba zanimati ili šokirati jesu procjene hoće li biti rata. Jer izazovi leže iza te zavjese, u uvijek skrovitim motivima i krajnjim ciljevima. Nijedan rat nije vođen da bi svijet učinio pravednijim mjestom, s obzirom na to da ni nakon jednog rata on to i nije postao. Pobjeda nad neprijateljem bila je dio predstave potrebne za opravdanje mobilizacije, dok stvarne, strateške ciljeve, one zbog kojih se sve zahuktava, možemo iščitavati u fragmentima i uz prilično naprezanje pri sastavljanju mozaika. Kako se svaka politika odvija kroz etape, tako i ratne vihore treba promatrati tek kao dijelove istog kontinuiteta, plana što želi modelirati svijet.
Vrijeme je da nas prestanu zanimati površni, podvaljeni i romansirani povodi poput Sarajevskog atentata zbog kojih se onda juriša zakrvavljenih očiju. Vraga, Prvi svjetski rat zajamčen je puno prije i bez obzira na Sarajevo, Drugi je stvarno bio drugi, ali kao nastavak, epizoda. Bili su to dosadni događaji predvidljivih klanja, a uzbuđenja su se krila u diskreciji laboratorija koji su radili na uspostavi nove strukture svijeta. Baš bi nas ti detalji, ako smo nešto naučili iz povijesti kao predmeta, trebali zanimati i ovom prigodom, da se intelektualno i rezonski vinemo preko i daleko iza rovova te pokušamo vidjeti kuda će se, kako, koliko i s kakvim implikacijama vinuti rad na novom poretku.
Je li to posljednji, veliki korak prema apsolutu globalne kontrole ili je to povratak Metternich-Nixonovoj doktrini ravnoteže straha. Ili je moguće da stvari planerima izmaknu do te mjere kontroli i da društvo ostane bez bilo kakve strukture, posve razmrvljeno zbog fiks-ideje globalnog sela s tek jednim seoskim gazdom? Do sada se, uz uvijek očekivana, zato i uračunata odstupanja sve manje više odvijalo u zacrtanim koordinatama. Ako konačno progledamo i počnemo rat doživljavati kao društveni sustav, a ne kao stihiju, onda povijest počinje dobivati smisao. Konture smišljenog djelovanja ocrtavaju se kroz naizgled nepovezive događaje, a glavni temelj i pretpostavka manipulacija jest strah. Proširiti sveopći strah među rajom; strah za egzistenciju, strah od smaknuća i rezanja glava u izravnom internet-prijenosu, strah od terorizma, zaraznih bolesti, strah od bankrota, siromaštva, strah od šefova, strah za radna mjesta, ekstremni strah od ekstremizma, strah da nećemo otići na Svjetsko prvenstvo, a onda i da ćemo odmah ispasti, strah da ćemo ostati bez društvenih mreža, da će nas pokrasti putem weba, da ćemo zaboraviti pin, strah da će pobijediti oni za koje nismo glasali, strah od komunizma, fašizma, strah od susjeda, od vlastite neodlučnosti, od vječnosti, od duga, od hrane, strah od outsourcinga, spin offa, in homea...
Sve što je oko vas i za sve što postoje mogućnosti da postanete vi na udaru je implantata straha koji usađuju brzinom potrebe za grušanjem kontrole. Premda većina toga nije više od generičke paranoje, očito je dovoljno da civilizaciju vodi u željenom pravcu. Korak po korak i ne shvaćajući da uopće pomičemo noge, nađemo se na točno željenom mjestu, točki iz koje će, napravimo li pokret u bilo kojem pravcu, on za nas biti pogrešan. Zato je izazov zamišljati svijet preko rata, probati predvidjeti nedopušteno i tako se oduprijeti iluziji sukoba kao neminovnosti stalne borbe dobra i zla. Kad je sukob samo zlo, kako onda možeš zlo tući drugim zlom, kako borba dviju ideologija može donijeti pojedincu slobodu? Pa kad vam nameću nižerazredne teme kao glavne poluge budućnosti, kad vas počnu uvjeravati da rata neće biti i ispitivati što mislite je li bolji outsourcing, spin off ili in home, vaš odgovor može jedino biti: fuck off!