Ono što nas sve treba plašiti jest da se kriza koja nas trese ne smanjuje nego se pojačava.
Unatoč svim ogorčeno gromoglasnim najavama konačnog obračuna s njom ne događa se ništa pozitivno, a rast joj je neumoljiv i kulminacija se ne nazire. Zbog toga naši životi nisu u krizi, nego su krize naši životi. Plakati nad tom činjenicom podjednako je maloumno kao i bavljenje nižerazrednim društvenim pitanjima u sveopćoj dezintegraciji pameti, morala, dobrog ukusa, opće i jednostavne pristojnosti.
Da smo sami sebi najgori krvnici, najbolje govori naš hrvatski primjer u kojem se golema energija mahnito troši na to da jedni drugima uporno i agresivno pokušavamo dokazati tko je veći Hrvat, a tko manji Jugoslaven, špricajući ionako posljednje kapi pameti na nedokazivo. Jer ako nekome već trebamo dokazivati snagu vlastitog identiteta, onda bismo to trebali činiti u sferi onoga što obično nazivamo vanjskom politikom. Dugoročno gledano, hrvatski stvarni i simbolični problem i neprijatelj sada su Bruxelles i Washington, a ne nikad dovršene prošlosti što se krevelje kroz ove dvije mizerije od političkih stranaka koje se igrokazno smjenjuju na vlasti.
Danas veliki Hrvat, s kičmom, treba biti u Bruxellesu i Washingtonu, a tamo smo uglavnom na koljenima ili pužemo, tamo se nacionalni identitet nije čak ni prodao, nego smo ga razguzili tako temeljito da svoju političku autentičnost više ne možemo graditi ni u terminologiji vazalnih država. Doduše, to nam je omogućilo da se, ne svojom snagom, riješimo dilema što s Moskvom i Pekingom, a kako nam je naređeno da s njima ne smijemo, daleko od bilo kakva utjecaja ostaje nam da se bavimo sami sobom. I dok je god tako autoironično, bitna problematika ostat će nedotaknuta, “majmuni će se i dalje veseliti požaru prašume”.
I ispadat će da u ovom društvu još jedino pederi imaju snage izaći na ulice pa bi se kroz te imenovane povorke ponosa trebala zrcaliti demokratska punoljetnost našeg društva. Ma dajte! Demokracija je mrtva, a to najbolje upravo potvrđuju mimohodi pedera. Sve je vrlo jednostavno. Osim što su nam pred oči bacili svoju seksualnost, što za mene ne može biti sporno niti se može promatrati u kategorijama ispravno-neispravno, ljudi ispod duginih boja razotkrili su i pravu poziciju vlasti. Ministri su se kroz ove godine šetali u gay kolonama i to je trebala biti njihova civilizacijska legitimacija, ali mene bi zanimalo bi li se ti isti ministri odazvali u te iste kolone da su prosvjedovali gladni pederi. Iskustvo nas uči da nijednog ministra nikada niste vidjeli u radničkim kolonama, u kolonama otpuštenih, neplaćenih, opljačkanih.
Izostanci nisu slučajni, oni su jasne i grube poruke koga zastupaju svi ti politički pajaci koje naoko birate; oni su na suprotnoj strani od vas. Zašto bi bilo nezamislivo stati u istu vrstu s gladnim sunarodnjacima jer, ako već kapital ne poznaje naciju i vjeru, isto nepoznavanje pokazuje i glad. Nikada nećete vidjeti ni Pusićku, ni Karamarka, ni Milanovića, ni Josipovića, ni Kolindu u kolonama gladnih, ponajprije zato što oni sami nisu gladni, a onda ni zato što to nije njihova strana. Da zastupaju njihove interese, gladnih ne bi ni bilo. Vlast suštinski ne postoji da bi pogodovala narodu, nego vlast postoji da bi koristila narod. Izlaskom na izbore vi ne izabirete svoje predstavnike u vlasti, nego dajete legitimitet prividu demokracije i omogućujete da se nad vama provodi nasilje. U takvoj poziciji nema šarenije i bučnije zvečke da se zabavite od trabunjanja o hrvatstvu i jugoslavenstvu, a dotle pederi marširaju ulicama. I sve je naizgled logično, osim sitnice da ovo oko vas nije ništa drugo nego velika iluzija prema kojoj biste trebali formirati sve svoje kriterije.
U promjeni stava krenite od činjenice da je demokracija mrtva i da se nad vama provodi nesmiljeni teror korporativne oligarhije. Ideja međunarodne radničke solidarnosti poražena je i korumpirana, a kapitalizam je postao dogmom. Usvojite li tu istinu, postat će samo po sebi jasno kako su sve dileme koje stavljaju pred vas vicevi za umrijeti od smijeha. Milanović ili Karamarko, SDP ili HDZ, lijevi ili desni, Ivo ili Kolinda... Svejedno. Ne zato što su isti, nego zato što su bezlični, točno po mjeri onih kojima smeta ne nacionalni, nego ljudski identitet. I ispred biračkih kutija, ako već i dalje ustrajavate na ulozi statista u hororu, možete biti mirni; za bilo koga da glasate, nikoga od njih neće biti briga kada dobijete otkaz.
>>'Jezik je najvažnija poveznica domovinske i iseljene Hrvatske'
>>Na ovako ozbiljne razgovore nitko nikad iz Hrvatske nije išao
