Za razliku od njegove kandidature za predsjednika Republike koja je u medijskom smislu bila pravi (i zabavni) putujući cirkus; kamere su tada bilježile svaku njegovu rečenicu, svaki geg, jutarnji džoging pa čak i valjanje sa psom, kapanja Milana Bandića za skorašnje parlamentarne izbore bilježi se samo na stupcima gradskim vijestima i kamerama mahom malih, lokalnih televizija. Čini se da ni novinare ni građane ne zanima baš puno što im zagrebački gradonačelnik ima za reći o nacionalnim temama. Daleko više pažnje Bandić je izazivao prije četiri godine kada se prvi put natjecao na parlamentarnim izborima i na kojima je doživio totalni fijasko. Tada se natjecao samo u četiri zagrebačke izborne jedinice. Na ovim izborima Bandić i njegova megakoalicija 15 mikrostrančica natjecat će se u svim izbornim jedinicama. Konačnu odluku da će još jednom pokušati postati važan akter u prvoj nacionalnoj političkoj ligi Bandić je donio u danima kada je kontemplirao pritvoren u Remetincu.
Uvijek je bio vladar
Odlučio je da će puno ozbiljnije nego prije četiri godine ući u parlamentarnu utrku; formirao je prvo udrugu koju je poslije transformirao u političku stranku "Bandić Milan 365", a potom je diljem države skupljao jednu po jednu strančicu u želji da si poveća izborne šanse u izbornim jedinicama udaljenijim od Zagreba.
Iako je od poznatijih imena u koaliciju uspio privući tek Damira Kajina i Ljubu Jurčića, zagrebački gradonačelnik doista vjeruje u izborni uspjeh.
Mašta o danu nakon izbora: zvoni mobitel, a na zaslonu telefona piše prvo "Zoran Milanović", a par minuta kasnije "Tomislav Karamarko". Mašta o tome da će ga i jedan i drugi kumiti i moliti za poslijeizbornu suradnju, jer da bez njegove podrške ni Milanović ni Karamarko neće uspjeti sklepati parlamentarnu većinu, odnosno formirati novu vladu. Za razliku od Bandića, gotovo nitko od političkih analitičara, medija, pa i samih političkih suparnika ne vjeruje da će Bandić svoju stranku uspjeti transformirati u respektabilnu parlamentarnu stranku. Ipak, zlu ne trebalo, premijer i šef SDP-a Zoran Milanović više ne isključuje mogućnost suradnje s Bandićevim ljudima nakon izbora ako se ipak bandićevci uspiju probiti do saborskih klupa. Zanimljivo je kako Milan Bandić već godinama uporno, ali krajnje bezuspješno pokušava "preskočiti Sljeme" i postati nacionalni politički faktor, iako s druge strane Zagrebom vlada suvereno već 15 godina.
Neprijeporni je vladar glavnoga grada bio u svim trenucima pa čak i kada je ležao u Remetincu, čak i kada je zbog bježanja s mjesta prometne nesreće u pripitom stanju morao nakratko odstupiti s mjesta gradonačelnika Zagreba 2002. godine. Recept njegove dugovječnosti na mjestu vladara Zagreba treba tražiti u tri osnovna politička alata kojima se Bandić svih 15 godina služio.
Prvi je najelegantniji: oporbu jednostavno skrši na gradskim izborima. To je već pet puta zaredom uspio. Drugi alat poznat je otkad je svijeta i vijeka: cinična strategija podijeli pa vladaj u Bandićevoj izvedbi uvijek je djelovala lakom poput pera. Često je otvoreno ili malo zakamuflirano kupovao glasne i potencijalno opasne kritičare i oporbenjake – i stranačke i nezavisne. Treći alat zapravo je njegova vještina čitanja protivnika i iskorištavanja njihovih mana. Možemo to nazvati i srećom. Primjerice u aktualnom, njegovom petom gradonačelničkom mandatu, Bandića zapravo štite i na vlasti održavaju dvije najjače hrvatske političke stranke.
Raštimani i kadrovski potkapacitirani zagrebački SDP Bandića iz oporbe održava na vlasti jednostavno zato što su toliko jadni da im nema druge. A HDZ Bandića podržava iz pozicije neformalnog koalicijskog partnera u Zagrebu. No, kada luk počnu ljuštiti, i Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka oči zapeku od ljute istine: ni SDP ni HDZ nemaju čovjeka koji se može pomlatiti s Bandićem na izborima za gradonačelnika Zagreba.
Taktika HDZ-a već je godinama ista – na izborima za gradonačelnika Zagreba ritualno žrtvuju stranačkog trećeligaša: 2009. godine tadašnji premijer i šef HDZ-a Ivo Sanader u vatru je poslao tada široj javnosti potpuno anonimnog Jasena Mesića. Mesić je imao zadatak da glumi žestokog antibandićevca, ali i da izgori u prvom krugu gradonačelničkih izbora. No, Jasen Mesić previše se uživio u danu mu ulogu i zabilježio neočekivano dobar rezultat – završio je trećeplasiran, iza Bandića i Josipa Kregara, sa 13,17 posto osvojenih glasova.
To je bilo puno više od očekivanog rezultata pa HDZ nije mogao samo tako odbaciti čovjeka iako im je prvotno trebao poslužiti za "jednokratnu upotrebu". Kasnije ga je, u prosincu 2010. godine, premijerka Jadranka Kosor imenovala ministrom kulture, a 2011. godine ušao je i u Sabor. Četiri godine kasnije HDZ nije ništa htio prepustiti slučaju: kandidirali su totalnu političku marginalku Margaretu Mađerić. Nisu pogriješili, Mađerić je sve odigrala kako je i trebala i osvojila je mizernih – i planiranih – 5,41 posto glasova. Žrtvovala se i blamirala uime stranke, za što će ju vrh stranke uskoro nagraditi. Po svemu sudeći Margareta Mađerić bit će dovoljno visoko na listi pa bi na ovim parlamentarnim izborima trebala napokon ući u Sabor, nakon što je godinama tavorila u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. SDP-ov "pokušaj" rušenja Milana Bandića možda je čak i ciničniji i tragikomičniji od "pokušaja" HDZ-a.
Šef SDP-a Zoran Milanović 2013. godine za gradonačelnika Zagreba kandidirao je Rajka Ostojića, doslovno ga je bacio u kampanju u koju je svim silama želio ući šef zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić. Zagrebački SDP-ovci Ostojića su tjednima vodili po zagrebačkim stranačkim podružnicama kako bi uopće upoznao ljude koji su mu trebali operativno pomagati u kampanji! Naravno, Bandić ga je uništio na izborima osvojivši dvostruko (!) više glasova. Četiri godine prije šef SDP-a Zoran Milanović nije imao hrabrosti prije zagrebačkih izbora iz stranke izbaciti potpuno odmetnutog Milana Bandića, iako je već tada bilo jasno da "u ovom gradu nema mjesta za jednog od njih". Milanović je Bandićevu kandidaturu gurao porukom: "Milan je najbolji kandidat. Naravno da ću glasovati za Milana Bandića." Bilo je to sa sto figa u džepu... Neminovno se dogodilo samo par mjeseci kasnije. Bandić se mimo volje SDP-a kandidirao za predsjednika Republike, pa ga je Milanović dao izbaciti iz stranke. Pomalo paradoksalno, ali istinito – upravo je to izbacivanje, usprkos gubitku predsjedničkih izbora, Bandiću ojačalo poziciju u gradu. SDP više nije znao što mu je činiti. Rušiti Bandića ili gutati knedle. Odlučili su se za ovo drugo i malo-pomalo gubili prestiž u glavnom gradu, a drastično su izgubili i povjerenje i poštovanje Zagrepčana koji su ih i kaznili na idućim lokalnim izborima 2013. godine. Danas je zagrebački SDP karikatura te organizacije s početka i sredine 2000-ih. Ovu tezu lako je braniti, dovoljno je pogledati današnju SDP-ovu ekipu u Gradskoj skupštini i onu iz 2009. godine.
Dok SDP-ove boje danas brane Zvane Brumnić, Davor Bernardić, Dominik Etlinger, Saša Molan..., prije šest godina na njihovim mjestima sjedili su Zoran Milanović, Igor Rađenović, Boris Šprem, Mirando Mrsić, Mirela Holy... Tada je i HNS bio jak s Radimirom Čačićem, Jozom Radošem i Andreom Zlatar Violić. Bilo je tu i jakih nezavisnih igrača poput Josipa Kregara, Zvonka Makovića i Tatjane Holjevac. Jasno je kako je danas Milanu Bandiću neusporedivo lakše vladati Gradskom vijećnicom nego tada.
Možda jedina prava oporbena situacija u Zagrebu dogodila se nakon što je pokojni Boris Šprem postao predsjednik Gradske skupštine: Bandić tada nije mogao raditi što mu se prohtije. Zapaženi otpor Milanu Bandiću pružao je i nezavisni Josip Kregar koji se na valu tadašnje antibandićevske atmosfere profilirao kao ozbiljna alternativa tada svemoćnom zagrebačkom gradonačelniku.
Nitko nije pisnuo
Ipak, nije se stvorila kritična masa, SDP je izdao dobar dio svojih birača podržavši Milana Bandića jer je bilo jasno da na relaciji SDP-građani-Bandić stvari više ne štimaju. I tako je propala jedina prava prilika da se Bandića porazi na izborima: 2009. godine Kregar je dobio solidnih 23 posto glasova. Da je SDP imao hrabrosti prije tih izbora učiniti ono što je ionako učinio par mjeseci kasnije, veliko je pitanje bi li Bandić tada pobijedio i SDP i Kregara. Gradonačelnička fotelja Bandiću se malo zatresla i u rano proljeće ove godine nakon što je zagrebačka dogradonačelnica Sandra Švaljek odbila biti Bandićeva marioneta, odbila ići na instrukcije u Remetinec i počela samostalno vladati Zagrebom. Jasno, Bandić ju je smijenio, a nitko od takozvane zagrebačke oporbe nije ni pisnuo. Tako tipično za cijelu Bandićevu eru i egzemplarni dokaz da oporba u Zagrebu ne postoji, a niti se nazire da bi se u skoro vrijeme mogla "roditi".
>> Milan Bandić: Na izbore idem pobijediti, a ne sudjelovati
Aaaaa to je onaj gospodin/drug koji ujutro tegli u procesiji najveći svijeću a poslije podne sa najvećom crvenom zvijezdom petokrakom na reveru zdušno pjevuši "druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ....." Demagog,populist za lektiru na fakultetima političkih znanosti.