Ni Vlada u pisanju, ni poduzetnici u kritici plana oporavka ne izlaze iz plićaka

Do kraja travnja države članice trebaju poslati Europskoj komisiji finalne verzije svojih nacionalnih planova za oporavak i otpornost, dokumenata bez kojih ne mogu početi povlačiti novac iz novostvorenog fonda za oporavak od korona-krize. To su dokumenti na kojima se gradi “EU iduće generacije”, pa bi i hrvatski plan trebao biti strateški dokument na kojemu se gradi Hrvatska sljedeće generacije.

Hrvatska je među državama koje su dobile najviše novca. Ali plan “EU iduće generacije” skrojen je tako da nisu bitne bilo kakve investicije, već investicije koje su povezane s reformama. A u implementaciji reformi tradicionalno smo među najlošijima u Uniji. Hoćemo li iskoristiti ovu šansu da budemo bolji? I kakav je, dakle, hrvatski prijedlog plana? Javna rasprava obilježena je prizmom gledanja na kojoj su inzistirali poduzetnici, a koja polazi od pitanja koliko je od ukupne količine novca predviđeno za privatni sektor.

Pisci plana – u Vladi, ministarstvima, javnim poduzećima, lokalnoj i regionalnoj samoupravi – polazili su od svoje ustaljene logike koja pati od zatvorenosti same u sebe, od premalog doticaja sa stvarnim svijetom i privatnim sektorom gospodarstva oko sebe. I jedni i drugi su dijelom u pravu, ali u jednom bitnom dijelu su i u krivu. U pravu su poduzetnici kad kažu da bi oporavak i otpornost gospodarstva mogli biti brži i bolji ako bespovratna sredstva, koja su skrojena s kratkim rokom trajanja (trebaju se brzo potrošiti), idu i privatnom sektoru, a ne samo javnom, koji je spor u trošenju (javni natječaji koji se ponavljaju i slične boljke).

U pravu su i pisci plana kad velik dio kolača predviđaju za energetiku, vodno gospodarstvo, promet, digitalizaciju javne uprave i pravosuđa… – jer sve to prati zadane stvari u europskoj regulativi na temelju koje se uopće i dijeli novac. Zadan je postotak novca koji mora biti potrošen na projekte koje pridonose zelenoj tranziciji (37%) i digitalizaciji ekonomije (20%). U velikom dijelu ti se postoci dosežu projektima u kojima, htjeli-ne htjeli, mora sudjelovati javni sektor. 

Ono u čemu su i jedni i drugi u krivu je zakopavanje u rovove u koje su se i dosad zakopavali. Odnosno, razmišljanje na način na koji su i dosad razmišljali. A čitava poanta “EU iduće generacije” je da se traži novo, svježe razmišljanje. Za sve staro postoje stari, standardni EU fondovi: kohezijski, strukturni i investicijski, poljoprivredni, ribolovni, regionalno razvojni, socijalni, obrazovno-istraživački… Sve to i dalje imamo na raspolaganju.

Za novi fond – upravo zato što se financira novcem koji nastaje zaduživanjem na zajedničkoj, europskoj razini – traži se razmišljanje i projekti koji su drukčiji, koji nisu samo prepakirane ideje i projekti iz prošlosti. Bezbroj puta se po Bruxellesu čulo da EU ne želi bacati svjež novac (svjež u smislu da ranije nije postojao u proračunu EU) na stare, izlizane, neodržive ili unaprijed propale projekte.

U nacrtu hrvatskog plana premalo se osjeti tog novog razmišljanja. Isto tako, u zahtjevima koje ističu poduzetnici, a koji se svi svode na pitanje “koliki postotak ide nama”, tj. na logiku “show me the money”, premalo ima razmišljanja o tome koje su to nove ideje i novi razvojni modeli. Kad poduzetnici odmahuju rukom na povoljne zajmove i inzistiraju samo na bespovratnim sredstvima, ne pokazuju li time logiku razvijanja ovisničkog mentaliteta?

I što time govore o sebi, o tome koliko vjeruju da će njihov proizvod biti isplativ? Dokument koji je Vlada pustila u javnost premalo, primjerice, spominje proizvodnju, da ne kažemo reindustrijalizaciju u Hrvatskoj. Privatni sektor je premalo fokusiran na to da istakne i nametne Vladi precizne točke po kojima bi, primjerice, hrvatski izvoznici mogli ugraditi svoje proizvode u europske ili globalne lance opskrbe. Ugradnju svojih karika u globalne lance, primjerice, spominje portugalski nacrt plana oporavka. Španjolski plan spominje koncept “poduzetne nacije”.

Da se razumijemo, oba, a i drugi nacrti planova, sadrže isto onoliko javnog sektora koliko i hrvatski, što samo dočarava koliko je osnovna kritika hrvatskih poduzetnika na hrvatski plan plitka. Ali nije sasvim promašena. Plitko je i razmišljanje javnog sektora koji je sastavljao taj plan. Umjesto da i jedni i drugi, sa svima nama, ostanu u plićaku i razmjenjuju nerazumijevanje i prijezir, bilo bi produktivnije da se nađu na pola puta, na malo većoj dubini.