Što smo saznali na prosvjedu u Vukovaru? Zapravo smo samo utvrdili gradivo: glasanje o Istanbulskoj konvenciji u Saboru bio je jednokratni politički show, nema nikakve šanse da bi pod tako ultimativnim i otvoreno prijetećim pritiskom sa samog vrha u bilo kojoj stranci na vlasti, pa tako ni u HDZ-u, došlo do masovnog neposluha.
Plenkovićevo “vidjet ćemo” bilo je više nego dovoljno rječito. To što se u Vukovaru pokazalo da nije bilo baš nikakvog razloga za takvo histeriziranje i stavljanje samog sebe u centar univerzuma, danas ne znači mnogo, jer su svi viđeniji hadezeovci poslušno bojkotirali taj prosvjed – na vlastitu sramotu, jer je nedvojbeno da su u fokusu prosvjeda bili potresni iskazi vukovarskih žrtava, a ne nekakva dnevna politika.
Ako je među organizatorima bilo onih koji su priželjkivali drugačiji ishod, to se na prosvjedu nije ničim dalo naslutiti. Ako su možda u zadnji tren odlučili reterirati, onda su ispravno postupili, jer nijedna poruka ne bi imala snagu šokantnih životnih priča Vukovaraca koji navode da se svakodnevno susreću sa svojim mučiteljima, silovateljima i krvnicima.
Skandalozno je da se i HRT ponio tako servilno da nije izravno prenosio najiščekivaniji javni događaj još od dočeka Vatrenih! Javni servis tako je sudjelovao u prigušivanju vapaja vukovarskih žrtava, no to ne znači da se nije čuo. Zato, oni koji iskreno tvrde da je ovo bila velika Plenkovićeva pobjeda, očito ne vide širu sliku.
Ovo nije bilo rušenje premijera već pokušaj postavljanja temeljnih zahtjeva koje bi jedna relevantna vlada s hrvatskim predznakom bila dužna realizirati. U subotu nije trijumfirao, ali malu moralnu i humanu pobjedu nedvojbeno je odnio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je u inat svim pritiscima uspio složiti respektabilan i dostojanstven skup te pokazati rijetku vrlinu: da ipak nije beskralješnjak kao većina u političkom biznisu. I poslati poruku: Ne učini li Plenković ništa, onda će, za razliku od ovog, koji je bio protiv svih prethodnih vlada, a najmanje protiv ove, sljedeći prosvjed biti prije svega – protiv ove.
Jasno je doduše da Plenković baš ništa od toga ne namjerava poslušati. Nema baš nikakve šanse da će on ičim ugroziti koaliciju s Pupovcem, a kamoli podići europsku rampu Srbiji ako ona nastavi štititi počinitelje ratnih zločina. Ne zato što se boji Vučića, već njihovih zajedničkih političkih pokrovitelja koji ne žele da ih dosadna Hrvatska sapliće u ubrzanom ulasku Srbije u eurointegracije. Ta, Plenkovićeva i Vučićeva stranka u istom su belosvetskom stranačkom klubu, kao dva balkanska golgetera koji složno zabijaju za isti klub u Primeri! HDZ-ovi zastupnici bez grižnje savjesti digli su ruku za ulazak Vučića u klub europskih pučana, pa je opravdano pitati hoće li jednako tako pustiti Vučićevu Srbiju u EU prije no što ona vrati Hrvatskoj granicu s istočne strane Dunava?
Nadam se da će hrvatski suverenisti do tada dovoljno ojačati da takva nacionalna izdaja neće biti moguća. Iz istih razloga državni vrh RH još nije spreman poduzeti bilo koji odlučniji korak kako bi od minorizacije zaštitila Hrvate u BiH. Iako je Dragan Čović nagovijestio da je ipak došao pameti te da ovaj put neće tako lakomo pristati na konstituiranje vlasti, odmah je uslijedila zaušnica iz američkog veleposlanstva, uobičajena poruka kojom se od Hrvata traži kooperativnost – da u ime fiktivnih i iracionalnih viših ciljeva zaborave na vlastite životne interese.
Naravno, bilo bi ludo srljanje u potpuni bojkot, jer bi se tako nešto Hrvatima ponovno obilo o glavu, no jednako tako idiotski bilo bi odustati od temeljnog uvjeta – novog izbornog zakona. Dakle, jasno je i zašto Plenković od začetka ruši referendum za promjenu izbornog sustava. On to iskreno smatra demokratskim korakom unatrag, no jasno je da prije svega ničim ne želi ugroziti savezništva koja ga održavaju na vlasti, ali niti budućnost političara savršeno skrojenog za eurobirokratske sinekure.
Naravno, to su samo mokri snovi njegovih neprijatelja da će on uskoro put Bruxellesa. Sasvim sigurno neće prije predsjedanja Europskom unijom 2020., a zatim će mu trebati još jedan mandat hrvatskog premijera. Otpočetka smo znali da će se potvrditi parafraza čuvene Staljinove sentence: “Nije važno tko potpisuje, važno je tko broji potpise”.
Time ciljam na kronično licemjerje vlasti, bez obzira o kome se radi, a nipošto ne želim prejudicirati govori li ministar Lovro Kuščević istinu ili ne kad navodi da je na desetke tisuća potpisa krivotvoreno. Ako se to potvrdi, netko će za to morati odgovarati, no činjenica da Vlada nije omogućila barem simboličan građanski nadzor prebrojavanja ostavit će trajnu sumnju koju će eventualni dokazi teško do kraja isprati.
U sinocnoj emisiji HRT-a Otvoreno dvije Dame ostavile su malcice nade da ima pametnih ljudi-zena, i koliko je potreban referendum i novi izborni zakon, da onakav politicki i ljudski talog sa druge strane stola u studiju , vise nikada da morama gledati, slusati, i da takvi ne odlucuju ama bas o nicemu , a kamo li o necijim sudbinama.