Nije li vrijeme da uz filmove i TV serije ‘dobnom cenzurom’ označimo i udžbenike povijesti, Bibliju...?

U knjizi “Krvava prostranstva – Europa između Hitlera i Staljina” Timothyja Snydera, prepunoj stravičnih prizora i detalja, postoji i nevjerojatno zastrašujuća i snažna priča iz Minska tijekom nacističke okupacije. Nacisti odlučuju eliminirati kompletnu židovsku zajednicu tog grada pa uhićuju i odvode cijele obitelji na stratišta. Tada “konačno rješenje” još nije dobilo svoju konačnu organizacijsku fizionomiju i u kovitlacu užasa neka djeca iz tih nesretnih obitelji uspijevaju pobjeći.

Sama lutaju ulicama Minska bez plana i nade da će im netko pomoći. S vremenom nacisti, naravno, počinju progoniti i njih, uglavnom ih ubijajući u posebno konstruiranim kamionima, “dušegupkama”, kojima je ispušna cijev spojena u zatvoreni teretni dio vozila. Uhvativši jednu takvu grupu nacisti se, prije nego što će ih ugurati u “dušegupku”, nad djecom iživljavaju. Zadržavajući zapanjujuću razinu dostojanstva, djeca im se obrate: “Molimo vas, nemojte nas tući, mi ćemo sami ući u kamion”. Ne znam jesam li ikada pročitao potresniju i istodobno veličanstveniju rečenicu od ove, u kojoj djeca pokazuju nesavladivu superiornost u odnosu na sustav koji je osmišljen iz jednog isključivog razloga – da ih ubije. Ona nisu gajila iluzije da ulazak u kamion može značiti išta drugo nego kraj njihovih premladih života, ali su baš u tom činu i baš u tom trenutku željela pokazati svoje dostojanstvo i u njemu, kao u ogledalu svevišnje pravde, mizernost ubojica.

Odrasli u svega nekoliko dana, ostavljeni na milost i nemilost orgijanju nasilja, oni su prestali biti djeca, prestali su biti i Židovi, osvojivši pravo na nepokolebljivu ljudskost jednostavno su odbili priznati vlast iracionalnog nasilja zla koje ih u njihovim moralnim visinama nije moglo dostići čak ni u trenutku kad ih je fizički ubilo. U vječnosti će ostati njihova veličina spoznaje momenta, a njihovi ubojice ostat će tek skandalozna masa krvoloka kojom se zakitila ljudska povijest. A ljudska povijest zapravo je povijest nasilja. Mi smo hereditarno nasilni okot, vrsta željna dominacije nad drugima i raspolaganja životima, naša humanost tek je nedovršena skica apstrakcijskog pointilizma na kojoj je radila uvjerljiva manjina progresivnih i mudrih, najčešće preziranih ili nasilno micanih, guranih u trajne “dušegupke” od svojih suvremenih ubojica. Zato se nemamo pravo čuditi kada se u ratovima počine serijski zločini, nemamo se pravo čuditi otkud ideja genocida kad je on trajna preokupacija naše psihe u odnosima sa susjedima ili manjinama, niti se trebamo zabrinjavati kada se, u vremenu između dva rata koje nemaštovito zovemo mirom, ljudi ubijaju u manjim količinama i intenzitetima, ali u zavidnom kontinuitetu.

Jer nema dana kada ne pročitate vijest da je netko nekome na plaži nožem probo srce, da je neki delija pretukao ženu ili djevojku, da su nekom ministru u dvorištu pronašli automobil, a u imovinskoj kartici kuću za koje nije ni sam znao da su njegovi, da je sin nekog političara podivljao u naletu nacionalnog zanosa. Zdvajati, stoga, nad nasiljem kao nad pojavom koja dolazi niotkuda ne samo da je maloumno nego predstavlja također jasan oblik nasilja nad zdravim razumom i smislom supostojanja. Licemjerni apeli navodno nadležnih institucija i njihovih vodećih ljudi o tome kako se trendu crnila mora stati na kraj samo je zazivanje frazeološke forme u situaciji kada sustav ne samo da nema, nit’ će ga imati, rješenja kako riješiti epidemiju siledžijstva, nego sustav i postaje esencijom siledžija.

Možda niste ni svjesni, ali ravnopravni članovi vaših obitelji proteklih mjeseci bili su Daruvarac, Drežnjak, Đakić džunior, bjegunci od pravde u BiH, ucviljeni ministri... Likovi različitog spektra nasilja. S njima ste živjeli i o njima znadete više nego o svojim bračnim partnerima i djeci pa opterećeni silnim trivijama po svakom moralnom sudu deklasiranih osoba morali ste se uživjeti i u njihovo materijalno realizirano agresivno poimanje prava na stvarnost. To da budu netko, ostvarivali su silom; golom fizičkom ili silom pozicije koju su u jednom trenutku zauzeli. U oba slučaja riječ je o psihopatološkoj potrebi za važenjem, potrebnoj samo onima intuitivno svjesnima vlastite bezvrijednosti. I dok zahtijevaju da im se klanjate, samo o vama ovisi hoće li do pokornosti doći. Uzmak je dozvola svakoj nasilnosti da grabi i dalje, što će onda opet povlačiti za sobom tupavo naricanje nad stanjem u društvu.

Iznalazit će se priblesave dijagnoze o tome da se nasilje iz filmova, televizije, videoigara toksički prelilo u zajednicu, premda ni filmovi, ni videoigre ne bi imali potrebe biti nasilni da nas takva vrsta ekspresije ne zabavlja, da takvim akcijama ne kratimo vrijeme. Ima li otužnije ideje od onih „naljepnica“ na filmovima o dobnoj granici za koju je sadržaj primjeren, pogotovo ako isto takve naljepnice nema na udžbenicima iz povijesti, zbirkama psihopata, zločinaca, krvoprolića, ako tih naljepnica nema na Bibliji, ukoričenoj kartoteci bratoubojstava, masovnih pomora, zavjera, obrednih žrtvovanja, rodoskvrnuća, božanskih kataklizmi i samog crnog vraga. Ako je ovo civilizacija biblijske tradicije, onda je goli silogizam da je i nasilje dio naše bibličnosti.

Odbaciti nasilje stoga znači odbaciti vlastitu tradiciju, a kako se manje-više definiramo konzervativno nemaštovitom grupacijom licemjera, onda je posve jasno da bi u središtu prave borbe protiv nasilja bila zapravo borba protiv nas samih. Vjerovati u to da je moguće odreći se kontinuiteta premlaćivanja kao dijela nacionalne tradicije istovremeno je romantično i suicidalno. No da imamo imalo dostojanstva, mi bismo, kao ona veličanstvena djeca iz Minska, rekli: Nemojmo nas tući, mi ćemo sami napustiti naše najsvjetlije tradicije.