Pad cijena nafte sigurno je tema tjedna iza nas. U globalnom medijskom selu on se najviše spominjao u kontekstu dramatičnog potopa ruskog rublja i produbljivanja problema ruske ekonomije koja je izrazito ovisna o izvozu nafte i plina. Međutim, pad cijene nafte kao dio trenda pada cijena sirovina (commodities), planetarni je i vrlo složen problem bez jednostavnih odgovora. Baš kao i ruski centralni bankari i predsjednik Putin, o padu cijena sirovina i možebitnim negativnim i pozitivnim posljedicama intenzivno razmišljaju čelnici monetarnih i fiskalnih vlasti svih vodećih sila. Možda se glavna javna predstava ovih dana događala u Rusiji, ali pozadinska drama je planetarna.
Svjedočio je svijet dosad nizu skokova i padova cijena nafte i uvijek su u povijesti opće geopolitičke i ekonomske prilike bile vrlo različite. Povijest se možda ponekad ponavlja, ali je interaktivni svjetski igrokaz i ovaj put nova naftna tj. sirovinska priča.
Zadnji veliki potop cijena nafte gledali smo 2008. godine kad je cijena pala s nebesko visokih 147 dolara na samo 32 dolara u samo nekoliko mjeseci. Tadašnji pad korijene je imao u visokoj zaduženosti dominantnih trgovaca i hedge fondova koji su tijekom financijske krize krenuli u masovnu rasprodaju zbog lavine maring callova tj. poziva na namirenje razlike cijene založenog financijskog instrumenta vezanog uz naftu i tržišne cijene nafte. Bio je to šok.
Za današnji pad cijena nafte ne može se reći da je bio neko veliko iznenađenje. Niz dežurnih pesimista upozoravao je mjesecima na trend općeg pada cijene sirovina (ne samo nafte) zbog pada potražnje na tržištima u razvoju, posebno zbog usporavanja Kine kao najvećeg uvoznika sirovina. Sada su sirovine čak 47 posto ispod svog vrhunca 2008. godine, a zanimljivo je da se deflatorni trend ne zaustavlja ni uz ekstremno ekspanzivne i neortodoksne proinflatorne politike najvećih svjetskih centralnih banaka – američke, japanske, europske... Sve imaju nulte kamate i pumpaju novac u ekonomiju kroz tzv. quantitative easing ili masivni otkup vrijednosnica. U svojoj borbi za inflaciju monetarne i fiskalne vlasti najvećih zemalja sigurno sa strepnjom gledaju kako je, primjerice, CRB commodity index, sastavljen od nafte, zlata i bakra, dramatično potonuo jer je nafta izgubila podršku tržišta na razinama iznad 75 dolara, dok je bakar pao ispod 3 dolara, a zlato ispod 1180 dolara.
Ono što se još događa u pozadini dramatične javne predstave tj. ruske krize dvije su važne stvari: prvo, to je očigledni trend demografskog pada u svim velikim zapadnim demokracijama kao nositeljima svjetske potražnje koji vjerojatno blokira sve napore monetarnih vlasti da monetarnom ekspanzijom bez presedana u suvremenoj povijesti osiguraju višu inflaciju zbog sravnjivanja dugova te potaknu snažniji gospodarski rast. Drugo, čini se da su te hiperekspanzivne monetarne politike koje su osiguravale vrlo jeftin novac kompanijama i vladama dodatno zakomplicirale situaciju na pojedinim dijelovima tržišta – to su, primjerice, u Sjedinjenim Državama opasno napuhani balon frackinga ili balon američkih studentskih kredita. Razmjeri tih balona nisu tako veliki kao što je bio onaj nekretninski koji je uzrokovao krizu subprime kredita, ali su također sistemski opasni.
Objasnimo: Fracking je postupak vađenja ugljikovodika uz injektiranje specijalne tekućine pod visokim tlakom u duboke pukotine s naftom ili plinom. To nije nov postupak, počeo se primjenjivati još krajem 50-ih, ali je svoju eksploziju doživio u posljednjih desetak godina. Frackingu je posebno pogodovao rast cijena nafte, jer se radi o puno skupljem postupku nego što je to klasično crpljenje ugljikovodika, te nekonvencionalna monetarna politika koja je osiguravala ekstremno jeftin novac za veliki val zaduživanja fracking kompanija. No uz trend pada cijena sirovina, pa tako i nafte, taj trend jeftinog zaduživanja počeo se polako pretvarati u kataklizmu zaista ozbiljnih razmjera. Pesimistični analitičari još su u listopadu primijetili da dionice fracking kompanija padaju pet mjeseci zaredom. Neke od dionica fracking kompanija u Sjedinjenim Državama postale su toliko notorne da su analitičari skovali pojam fricking frackinga, koji čak pomalo zvuči nepristojno, ali zapravo nije tako eksplicitan kako bi nekome zazvučalo pri površnom čitanju ili slušanju. U Americi je danas 65 posto oil rigsa horizontalno (umjesto tradicionalnih vertikalnih) i većina treba tehnologiju frackinga da bi radila, a poslovni model kompanija u frackingu temelji se na visokoj cijeni nafte i visokom dugu. Uz jeftin novac koji je osiguravao Fed, fracking tvrtke vodile su Sjedinjene Države u energetsku neovisnost uz ekstremno zaduživanje. Uz jeftin novac za zaduživanje i relativno skupu naftu, fracking komapnije čak su si mogle dopustiti izdašne programe otkupa vlastitih dionica kako bi im održavali ili čak podizali vrijednost. Ne tako davne 2005. godine energetske kompanije u Sjedinjenim Državama imale su udio od 4,4 posto na tržištu visokoprihodujućih junk obveznica, a sada je taj udio više od 15 posto te brzo raste. Od 2012. fracking komapnije troše 120 milijardi godišnje; ulaganja u nalazišta koja u prosjeku imaju vijek trajanja dvije godine su zaista enormna te neodrživa. (ETF (fond) vezan uz fracking tvrtke pao je 40 posto u pola godine. Dobar je mikroekonomski primjer kompanija North Dacota čiji se dug iz 2005. godine od 140 milijuna dolara do danas povećao 43 puta! Cijeli biznis s ugljikovodicima dijelom je upravo zbog frackinga ušao u padajuću spiralu jer je uz jeftin novac fracking izrazito povećao ponudu. Problem je što je cijela ta američka industrija sada leži na dugu od 500 milijardi dolara u situaciji kad je čak i predsjednik Putin izjavio da se "neće dogoditi ništa čak i ako cijena nafte padne na 40 dolara". Vraga se neće dogoditi ništa, pogotovo ne zemljama ovisnicama o izvozu nafte (kao što je Rusija) i fracking industriji. Oni će prvi platiti! Pogotovo jer neki od pesimista predviđaju duži deflacijski trend za većinu sirovina i kažu da bi nafta mogla završiti na 30, možda 20 dolara. Što onda? Pa izvjesno je da vodeće centralne banke ne uživaju u tome što gledaju. Predviđamo da SAD i Japan neće moći izaći iz kontroverznog quantitative easinga, a 90 posto su šanse, prema mišljenu poola uglednih ekonomista, da će im se u tom povijesnom eksperimentiranju monetarnom politikom pod dirigentskom palicom Marija Draghija pridružiti i Europska centralna banka.
No vratimo se na mjesto gdje je trenutačno pravi spektakl tj. u Rusiju.
Putin je već jednom bio suočen s bankrotom. Kad je preuzimao vlast 1999. godine, imao je manje od 13 milijardi dolara casha i 133 milijardi dolara inozemnog duga. Kasnije je, zapazio je Bloomberg, cijena ruske nafte rasla 7 posto godišnje tijekom 8 godina. Uz tu 7%/8g formulu Putin je do 2008. nakrcao rezerve od 598 milijardi dolara, ali je onda napao Gruziju te je izgubio oko 220 milijardi. Putin je već navikao plaćati visoke cijene, ali se još nije suočio s dva problema u isto vrijeme: s poprilično širokom i upornom političkom međunarodnom koalicijom formiranom zbog aneksije Krima te istodobnim padom cijena nafte.
Iako je Rusija u dramatičnim problemima zbog strmoglavog pada cijene nafte i galopirajuće inflacije te posljedičnog sloma tečaja rublja, ipak se još ne može reći da je Rusija došla na zadnju liniju obrane, nakon koje pada Putin, a možda i dugoročno obnovljena moć Rusije. Naime, Putin još raspolaže sa 416 milijardi dolara rezervi te ogromnim zalihama zlata. Pri tome je na obranu rublja već potrošio 87 milijardi dolara ili 17 posto rezervi te je jasno da je ključna riječ koju mora vratiti u rusku ekonomiju – povjerenje. U četvrtak je imao uvjerljiv, putinovski nastup, ali još nije jasno hoće li uspjeti u ključnoj misiji vraćanja povjerenja.
Povucimo malo neobičnu paralelu: ruska centralna banka šokirala je svijet kad je prošli tjedan podigla kamatnu stopu zbog obrane rublja na ekstremnih 17 posto. Prvi komentari bili su da taj pokušaj povećanja atraktivnosti rublja nije uspio. No treba pričekati. Dan-dva premalo je za ocjenu. Nešto slično napravio je legendarni predsjednik američkih Federalnih rezervi Paul Volcker. Taj gospodin impresivne fizičke pojave i fascinantnog intelekta obranio je dolar osamdesetih, koji čak nisu htjeli primati talijanski recepcioneri, upravo ekstremnim dizanjem kamata, i to na 19 posto. Za Volckera ključna riječ monetarne politike upravo je povjerenje. Čak i za quantitative easing, koji je otišao u suprotnom smjeru od njegove monetarne politike, također procjenjuje da će ovisiti o toj čarobnoj riječi povjerenje.
U Rusiji, naprotiv, trenutačno izgleda da nema povjerenja, ne šire ga čak ni oni koji bi trebali oponašati odlučnog Volckera, a to su ruski centralni bankari, nego paničarski govore kako nisu ni mogli sanjati da će biti ovako loše.
Pri svemu ovome ne treba zaboraviti kako se ne može znati ima li trenutačno u valutnoj krizi Rusije elemenata prvog pravog međunarodnog valutnog specijalnog rata. Kao što se toga boji Zapad (ponekad su na financijskim tržištima nejasne namjere Kine, a ne samo Rusije), recipročno se toga mora bojati i Rusija premda u ruskoj krizi ogroman novac gube i zapadni realni i financijski sektor. Svijet je danas superpovezan te stoga i hiperosjetljiv na moguće zloupotrebe financijskih tržišta. Barem tako kaže teorija.
Što se tiče Hrvatske u vrtlogu svjetske financijske zbilje, možemo reći da će vjerojatno dijeliti deflacijsku sudbinu EU i njezina možebitnog QE programa. Drugim riječima, kao fenjeraši u stagnacijskoj Europi trebali bi biti vrlo zabrinuti zbog novih naznaka novog rasta cijene zaduživanja, a na koje smo ekstremno osjetljivi. Jasno je da i kod nas međunarodne cijene sirovina kao i starenje društva možda uvode društvo u dulji deflatorni trend, ali je pomalo nejasno zašto kuknjava oko pada cijene nafte. Analiza uglednog UBS-a uputila je na to da svaki pad cijene brent crude od 10 dolara može značiti rast BDP-a čak i nekim zemljama koje su veliki proizvođači ugljikovodika, ali ne i ovisnice o izvozu. Teško je napraviti precizne izračune, ali recimo da bi to godišnje moglo značiti 3-4 milijarde kuna za Hrvatsku. E da, ako cijena nafte nastavi tonuti, fracking u Jadranu sigurno se neće isplatiti, što je, također, možda dobro. Ipak smo turistička zemlja.
A taman su se "znalci" počeli naslađivati Rusiji, kad ono...domino efekt... No, kako kaže gosp. Drljača sve je to "javna predstava". Na sceni je nekoliko vrsta dirigiranih ratova: naftni, valutni, financijski, rat za zlatne rezerve,itd... Sav taj dirigirani kaos vodi jednom cilju: novi financijski sustav s jednom valutom za cijeli svijet i jednom svjetskom vladom. Ako u međuvremenu izbije i 3.svjetski rat, bit će baš onako kako su gospodari iz sjene i odlučili.