Pretilost je posvuda u porastu. U SAD-u i Britaniji čak će 30 posto odraslih osoba biti kandidati da 2002. budu svrstani u kategoriju pretilih, dok će 50 posto imati "samo" povećanu "kilažu".
U najvećem broju slučajeva uzrok je dvojak: previše jela i nedovoljno tjelesne aktivnosti. Često je uzrok osobno nezadovoljstvo, kao posljedica vjerovanja da su ljudi izgubili kontrolu nad vlastitim životom. Pretilost je koncentrirana među siromašnima i pripadnicima manjinskih skupina, tj. među neaktivnima.
Očekuje se da će 2002. uslijediti prvi pokušaj da se krivnja za pretjeranu gojaznost - i medicinske probleme kao popratnu pojavu - prebaci s pojedinca na prehrambene kompanije, naročito one poput McDonald"sa koje serviraju dobru, jeftinu, ali visokokaloričnu hranu u golemim količinama.
U takvim okolnostima realno je pretpostaviti mnoštvo apsurdnosti na američkim sudovima. Tamošnji odvjetnici već trljaju ruke, očekujući bogovsku zaradu u odštetnim parnicama u korist klijenata. To će jamačno pomoći odvjetnicima, ali neće spriječiti pretilost, koja je dugoročan problem, a u idućim godinama samo će se pogoršavati.
U proteklih 15 godina udvostručen je broj gojazne djece u američkim školama. Zašto? Jedan je od razloga u tom što škole, pokoravajući se pritisku sindikata učitelja, postupno smanjuju količinu sportske i fizičke aktivnosti u dnevnoj nastavnoj satnici. Nakon što neko dijete obilno prekorači težinu, nastaju uvjeti da tako ostane cijeli život, s problemima kao što su srčana oboljenja, dijabetes, nepokretnost i prerana smrt.
Gojaznost će dakle postati krupan problem javnoga zdravstva u bogatim zemljama. To su, naravno, one zemlje koje su odbacile pojam osobne odgovornosti, vjerujući da je mogu prebaciti na drugoga. Posebice će zapadne zemlje u nailazećim godinama skupo platiti takvu lakomislenost. Zanimljiv je paradoks da društva koja imaju najveće stope gojaznosti ujedno najozbiljnije pristupaju tjelesnoj aktivnosti. Ali ne vježbaju, naravno, gojazni. Jedna neravnoteža stvara drugu. U SAD-u 13 posto stanovnika odlazi u gimnastičke dvorane i bavi se vježbanjem. U nešto manje pretiloj Britaniji takvih je sedam poso. U mnogo "vitkijim" zemljama, Francuskoj i Italiji, samo četiri posto populacije nalazi potrebu za napornim vježbanjem u umjetnom ambijentu. Ipak, potonja će društva i dalje biti zdravija.