Nikada ne smijete zaboraviti činjenicu da se Europa od fašizma i nacizma nije oslobodila sama. Nije bilo dovoljno unutrašnjih snaga da se poraze dva autentična europska politička koncepta, nego su bili potrebni prekomorski desanti i juriši zauralskih i zakavkaskih armija u kojima se krojila buduća, kako geopolitička tako i socioekonomska, karta kontinenta na kojem se sve nevoljkije živi. Što nam ta činjenica govori o Europi danas?
Ponajprije da su fašizam i nacizam tada poraženi, ali nisu i iskorijenjeni. Europa se nije sama suočila, niti je sama provela antinacističku i antifašističku katarzu pa se i nacifašistički koncept smjestio u cryosan na dugom putu da se ponovno jednog dana, bez obzira na to koliko vremena treba proći, vrati kući relativno očuvan i evoluiran. Pomanjkanje otpora nacifašizmu u godinama njegove ekspanzije bila je europska činjenica, svedena na, osim možda u slučaju nesretnog jugoslavenskog otpora, ne pretjerano karikiranu “‘Alo ‘Alo!” varijantu. Zato što se nije oslobodila vlastitim snagama, Europa se i danas s toliko grča bori za uvozni antifašistički proizvod kao dio svog trajnog nasljeđa.
U tom paradoksu ima previše cinizma da ga se ne bi moglo uočiti jer, da su nam antifašizam i antinacizam nasljedne karakteristike političkog genoma, onda niti bi fašizma i nacizma ikada bilo niti bi nas od njih morale oslobađati strane sile. Europa je nositeljica latentnog nacističkog potencijala, što ne mora nužno biti odraz masovnosti. Dovoljno je desetak posto takvih da se kaos proširi jer, naravno, nisu svi u Njemačkoj bili nacisti, ali je u zenitu većina podržavala taj maligni koncept i gotovo do samog kraja inercijom poštovala pravila igre koje je sustav postavio. Bez obzira na to koliko zloćudna i nakaradna pravila bila.
Zato se sada, u ponovno rastućoj europskoj tradiciji nepopustljive netolerantnosti, koja će svaki svoj predumišljaj filozofski opravdavati u kršćanskoj tradiciji i ekskluzivitetu vjere kao braniteljici identiteta, moramo na vrijeme zapitati tko će biti predvodnik antifašističke koalicije izvana. Može li to biti današnja Amerika? Ili Rusija? Jesu li njihove vođe i koncepti koje zastupaju bliži sporazumu Ribbentrop – Molotov i preko čijih će se leđa dovršiti nova podjela moći koja upravo traje. Što znači Europi činjenica da će biti prepuštena sama sebi? Mogu li se u ironiji povijesti i budućnosti pozitivno pomiriti njihovi odnosi pa da Njemačka bude moderna antinacistička brana? Institucionalno odsklizavanje u radikalizam puno je živahnije no što se čini i ono se više ne smije promatrati u svjetlu nekoliko egzotičnih političkih marginalija koje tavore u tupavim fizionomijama njihovih lidera.
Radikalizam tiho zauzima institucije, on ovladava i cijelim državama, on je gospodar monoteističkih religijskih izvedenica kojima je odavno politički utjecaj i preraspodjela novca stoljećima puno važnija od boga. Bog je ionako samo alibi za postojanje organizirane religije, on je gola forma, bez sadržaja i vrijednosti, zarobljenik svećenstva koje ga je upregnulo u najopskurnije nacionalističke taljige, nepovratno zamazašvi i zakrvivši ono što bi po nekoj iskonskoj zamisli trebalo biti univerzalno. Jer ako smo monoteisti, onda je jedan Bog svima, onda je svima isti, onda smo svi pred njim apsolutno nedljeljivi.
Međutim, europska radikalna desnica prvu etapu selekcije provodi baš u ideji Boga kreirajući parafilozofiju europske dostupnosti kroz vjersku ekskluzivnost. To što je Europa navodno kršćanska i što to navodno zauvijek mora ostati prapočetak je nacističkog selekcioniranja u nakaradnosti prihvatljivih različitosti. Tko je taj tko će određivati koga smijemo, a koga ne smijemo propustiti među nas i po kojim kriterijima? Kriterijima svoje zlobe i kompleksa? To što nas pokušavaju uvjeriti da su barbari pod zidinama Starog kontinenta samo je odvraćanje pozornosti od činjenice da barbari tiho, iznutra već ruše Europu i da su to „naši“ barbari, kršćani odgovarajuće pigmentacije, zaogrnuti demokratskim šinjelima i manirama usiljeno uglađenih činovnika ili zaštićenih svjedoka, obrijani, namirisani i prijeteće odmjereni.
Zato se na vrijeme treba usredotočiti na činjenicu da budućnost Europe ovisi isključivo o Europljanima, a to nije najbolja vijest. Jasno, pitanje je i procjenjuju li izvaneuropske snage danas strateški da je ponovno isplativije razbijati europsku razboritost za račun njezine infantilne iracionalnosti, ali to je već problem za europsku filozofsko-obavještajnu zajednicu. U konstrukciji ili dekonstrukciji europskog novog identiteta pada mi na pamet fantastičan film Woodyja Allena „Zelig“. Priča je dobro poznata; Leonard Zelig se iznenada pojavljuje u američkoj javnosti i postaje poznat kao osoba koja mijenja identitet sukladno okolini. Ako je u društvu Kineza, poprima rasna obilježja i govorni odlično kineski, ako je u društvu džezera, postaje crnac i fantastično svira džez i tako redom.
Njegov fenomen počinje se medicinski promatrati i za jedne seanse u kojoj ga se hipnotizira, liječnica pita Zeliga: “Zašto preuzimate obilježja osoba s kojima ste u društvu.” “Sigurno je”, odgovara Zelig. “Kako to mislite?”, zbunjena je liječnica. “Sigurno je biti poput drugih”, zaključuje Zelig.
Goran Gerovac, izgubljen u vremenu i prostoru.