Hrvatska je turbofolk država. I to ne zato što najokorjeliji i najnetalentiraniji domoljubi slušaju najzapečenije srpske cajke. Turbofolk odavno nije glazbeni pravac, turbofolk je stil vladanja, ophođenja, upravljanja, visina standarda koji se zastupaju, odnosa prema ljudima, agresija i ignorancija, jednom riječju način života. Hrvatska je do te mjere turbofolk država da se više ni onaj tunel ne bi smio zvati Sveti Rock nego bi mu primjerenije ime bilo Sveti Folk.
Od rock and rolla ovdje nije ostao ni kamen na kamenu. “Narodnjaci su preuzeli stvar” i gotovo neometano prilagođavaju sve oko sebe svojoj unutrašnjoj frustraciji isklijaloj na gnojivu podle neukosti i nedoraslosti. Narodnjaci su ovdje u ime naroda, oni se svojski trude preuzeti potpunu inicijativu i razbaštiniti pamet i obzir bilo kakvog oblika nasljedstva prema i među nama. Narodnjaci nisu ljudi iz naroda, oni su jednostavno falanga unutar naroda, paramilicijska skupina koja državu shvaća doslovno; to je mjesto gdje naša mizernost postaje nacionalno dobro. Turbofolk je kad koncerti započinju sa “za dom spremni”, kad se nesuvislim, da ne kažem idiotskim objašnjenjem lokalnih vlasti, personificiranih u dogradonačelničkoj nevažnosti, zabrani koncert u Karlovcu, kada se predsjednica, potpuno nesvjesna geostrategije emocija, pokisla i sa žvakaćom u ustima hvata sa svima po travnjaku, kada u nacionalnim svetkovinama ne slavimo svoje uspjehe, nego nesreće drugih.
Turbofolk je kada na silu želimo mijenjati tuđa mišljenja, kad nadbiskup presudi da je najlakše otići iz Hrvatske i time dijasporu proglasi dezerterima, kada od sportaša radimo ratnike i heroje, kada opću ideju boga tretiramo kao autoimunu bolest, kada umjetnost i kulturu ucjenjujemo dotacijama. Turbofolk su pretvorba i privatizacija, militarizacija, sitno žicarenje i masovno kokošarenje, segregacija izbjeglica i otimačina zajedničkih dobara. Turbofolk je, pomirimo se s time, sadašnji trenutak jer je dobio pravo građanstva da bude jedini prihvatljivi oblik postupanja ljudi prema čovjeku, ali turbofolk je i cjelokupna naša povijest koja je u oslužbenjena u svrhu uobličavanja male nacije, preostale na teritoriju koji je uvijek bio periferija, krvava i razrovana.
Upravo u povijesti, tradiciji hvatanja za slamku, i leži pretpostavka lake i brze turbofolk dominacije. Iznikla u onom “romantičarskom” vremenu formiranja nacija u 19. stoljeću hrvatska je povijest, mogu čak vjerovati dobronamjerno, morala stvoriti prihvatljivu sliku nacionalne fizionomije koja, naravno, nije smjela imati konture zapjenjene i nepismene rulje, nego plemenite mudrosti i veličanstvenosti žrtve u neprekidnoj borbi za nacionalno pravo na postojanje. Spojivši prijeko potreban mit i nedovoljan broj reprezentativnih podataka, nastajala je povijest naroda koja je u pojedinim točkama apsurdno daleko od istine. Ali to nikoga nije bilo previše briga. Kod povijesti je prihvatljivost uvijek važnija od točnosti. Kada potreba za popunjavanjem mozaika nije mogla biti zadovoljena maštom i mršavom faktografijom prionulo se na plagiranje drugih naroda čije su povijesti, da ne idealiziramo, plagirane po sličnoj matrici. Pa se dobilo to što se dobilo; uglavnom izmaštano uljepšana slika nacionalnog lica u iskrivljenom ogledalu i iz treće ruke. Bila je to ujedno solidna pretpostavka da se grčevito i s puno neukusa brani sve što u povijesti stoji, što je rezolutno priječilo poštene rasprave i nalagalo bezuvjetnu poslušnost.
Slavljenje likova za koje nismo sigurni ni da su bili, a još manje da su radili to što su navodno radili, navođenje događaja kojima ne samo da su sporni datumi, nego jesu li bili vođeni pretpostavljenom motivacijom, odveli su nas od istine prema mitu, od povijesti kao znanosti prema povijesti folklora, fikciji kojom su se više bavili vidioci i vidjelice nego znanstvenici i znanstvenice, od zločinaca prema herojima. To je bio korak do turbofolka jer trebalo je dodati još jedino malo ideološke isključivosti i svjetonazorske opstipacije pa da sve postane lakozapaljiva smjesa koja će samopotvrđivanje tražiti, najprije u vanjskim, a kada razračuna s njima, i u unutarnjim neprijateljima. Koristiti stvari iz prošlosti za dokazivanje da sada imamo pravo nevjerojatno je opasan kontinuitet u mobiliziranju masa za potrebe prikladnog trenutka.
Naše kolektivno sjećanje mora biti proporcionalno kontaminirano dogmom nacionalne istine da bi u koreografiji s kolektivnim djelovanjem moglo proizvoditi stravu. Povijest smo sveli na politiku, a politiku na povijest, izgubivši istovremeno senzibilitet da se razlikuje fikcija od istine. Posljedica je da se povijest počinje tretirati kao primijenjena amaterska umjetnost zbog čega, paralelno, može postojati više njih. Sve ovisi s kojih se partijskih, ideoloških, religijskih, viktimoloških grebena promatra. Narodni kraljevi, nenarodni biskupi, šljivari, boljari, banovi, grofovi, kardinali, mađaroni, pravaši, zastupnici; sve turbofolkeri. Čudi li stoga što je Sakcinski u svom govoru iz 1843. i prvom na hrvatskom jeziku u Saboru, tom hramu hrvatske državnosti, rezignirano zaključio: Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Talijani, malo Magjari i malo Slavjani, a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa!“ Iskopajmo tog Sakcinskog, probodimo ga Thompsonovim turbofolk mačem i počnimo naplaćivati izlazak iz ovog turbofolk kluba. Za ulazak ionako nitko nije zainteresiran.
VIDEO Poznati Hrvati koji javno svjedoče vjeru
E moj pišće...kakovi tebe jadi muče!!! Nije valjda nostalgija a...