Ivo Andrić nikada nije prešao na pravoslavlje, a zbog ljubavne je afere izbačen iz masonske lože

Za mene je najbolje kad ja pišem a ne govorim, i kad se o meni ne piše i ne govori. Tako je u autobiografskim zapisima “Znakovi pored puta” uzalud zborio jedini naš književni nobelovac Ivo Andrić, koji će uoči Interlibera dobiti prvu hrvatsku monografiju nazvanu “Gospodar priče” iz pera akademika Krešimira Nemeca, a u izdanju Školske knjige. U opsežnoj i intrigantnoj knjizi, kojom Školska knjiga zaključuje svoj veliki pothvat, tisak Izabranih djela Ive Andrića, Nemec se potrudio sklopiti što je moguće precizniju Andrićevu biografiju iako su i tu neke nepoznanice ostale nepoznanice. Andrić je za života pažljivo skrivao svoju intimu, imao je malo prijatelja, vrlo uzak krug rođaka...

Otac mu je umro kada je imao samo pet godina (a već prije toga je napustio Andrićevu majku Katarinu i sina), djed po majci Antun Pejić objesio se u sarajevskoj bolnici 1894. godine...

Rođenje Ive Andrića upisao je u matici rođenih crkve svetoga Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek pod rednim brojem 70. Tu je zapisano da je Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića (1863. – 1896.) i majke Katarine (rođene Pejić), rođen 9. listopada u Travniku u ulici Zenjak br. 13, kršten u katoličkoj crkvi. Andrić je bio i ponavljač sedmog razreda sarajevske Gimnazije, mason, diplomat, predsjednik tajne đačke protuaustrijske organizacije Hrvatska napredna omladina, ali i član Stojadinovićeve Jugoslavenske radikalne zajednice, veleposlanik Jugoslavije kod Adolfa Hitlera, ali i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata te član Komunističke partije, ali nikada Titov intimus poput Miroslava Krleže.

Andrić “fratarsko dijete”

Akademika Nemeca pitamo, je li utvrdio mjesto piščeva rođenja i koje je pravo Andrićevo ime, Ivo ili Ivan?

– Mjesto rođenja Ive Andrića ostaje i dalje dvojbeno. Dovoljno je pogledati piščeve biografije i podatke po leksikonima ili enciklopedijama: podjednako se navode i Travnik (mahala Zenjak) i Dolac. Teško ćemo doći do prave istine, a možda je nije znao ni sâm Andrić. Možemo prihvatiti ono što imamo, a to je krštenica u kojoj piše da je rođen u Travniku. U restauriranoj kući u Travniku danas je, kao što je poznato, i piščev spomen-dom. Andrić je kršten kao „Ivan“, a to se ime navodi i u njegovim školskim svjedodžbama. Poslije je „Ivan“ ostao samo za kućnu, obiteljsku uporabu, dok se kao javna osoba Andrić potpisivao kao „Ivo“. Samo na naslovnici prvog izdanja knjige „Put Alije Đerzeleza“ stoji „Ivan Andrić“, zbog čega je pisac poslao beogradskom izdavaču Cvijanoviću protestno pismo iz Rima: „Pa ne znam ko mi nadjenu novo ime Ivan (?!) kad se ja kao pisac i kao ukazno lice pišem Ivo.“

Ne znamo dovoljno ni o Andrićevu obiteljskom podrijetlu. Istraživanjem Andrićevih korijena najviše se bavio Miroslav Karaulac. On navodi da Andrićevi preci (po ocu) potječu iz jednog zaseoka na obroncima planine Čemerno, na samom rubu Sarajevskoga polja. Pritom se pozivao na prve spomene prezimena Andrić u izvještaju kanonskih vikara koji su povremeno obilazili provinciju i popisivali katoličke obitelji potvrđujući krizmu. No novija istraživanja pokazuju da piščevo podrijetlo vodi od loze Mišića-Andrića iz sarajevskoga naselja Zabrđe. Dakako, treba spomenuti i problem „očinstva“, tj. često podgrijavanu tezu da je Andrić zapravo „fratarsko dijete“. Ona ipak ostaje u apokrifnoj zoni, decidiran je akademik Nemec, koji ističe da je od 1933. do 1939. Andrić išao u crkvu. Koju? Je li ostao katolik ili je prešao na pravoslavlje?

– Andrić nije prešao na pravoslavlje. U razdoblju koje spominjete odlazio je u franjevačku crkvu sv. Ante u Bregalničkoj ulici. Održavao je prisne kontakte s beogradskim franjevcima: Augustinom Čičićem, Ljubom Hrgićem i, osobito, s Jozom Markušićem, pjesnikom i gvardijanom beogradskog franjevačkoga samostana. Beogradska čaršija zvala je Andrića „fra Ivo“, a poslije rata „drug fra Ivo“. Postoji niz potvrda da je pisac slavio katolički Božić. Jednu indikativnu zgodu prepričava i Andrićev prijatelj, diplomat i pisac Branko Lazarević, u Dnevniku jednoga nikoga: “Kad mu je (Andriću) jedan činovnik Ministarstva, pogrešno čestitao božićne praznike, osorno i jetko mu je odgovorio: ‘Ja sam katolik, ja nisam pravoslavni!’ To je, možda, jedino do čega drži. On je, ako je nešto, katolik.” Poslije rata Andrić je, kao što je poznato, pristao uz novu vlast, a kasnije je postao i član KP, veli akademik Nemec.

O Andriću se često govorilo kao o čovjeku prevrtljivih političkih stavova. Zašto je Andrić, kao afirmirani diplomat kojeg je u diplomatsku službu uveo Tugomir Alaupović, njegov nekadašnji profesor književnosti iz Sarajeva, u osjetljivu periodu uoči Drugog svjetskog rata čak pristupio Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici kontroverznog Milana Stojadinovića.

– Andrić je bio politički oportunist. Vješto je skrivao svoje pravo lice; razvio je posebnu taktiku maskiranja i vješta prilagođavanja novonastalim prilikama. Služio je revno i kontroverznim političarima, poput Cincara Markovića ili Stojadinovića. U Jugoslovensku radikalnu zajednicu upisao se vjerojatno iz straha za posao i karijeru. Ipak, ni relacije sa Stojadinovićem ni članstvo u JRZ nisu bile zapreka da se poslije rata stavi u službu komunističkih vlasti. Zapravo, nije teško otkriti korijene Andrićeva političkog kameleonstva. On je vrlo brzo, već 1919., doživio slom svojim mladobosanskih ideala, razočarao se u novostvorenu državu („prvu Jugoslaviju“) i kasnije je želio samo udoban život kako bi se mogao mirno posvetiti pisanju i književnosti. Zato je bio spreman na brojne i bolne kompromise. Točno je jednom za njega rekao Đilas: Andrić je bio potreban politici, a ne politika njemu – ističe Nemec.

Je li skinut veo tajne s navodnih Andrićevih političkih tekstova objavljenih pod pseudonimom u časopisu “XX vek”, a u kojem je Andrić objavio i novelu “Poručnik Murat”, posljednju koju je napisao na ijekavici?

– U časopisu „XX vek“ objavljena je serija od dvanaest vanjskopolitičkih komentara potpisanih pseudonimom Patrius. U člancima se – primjerice – pozdravlja Anschluss, veliča njemačka politika u Europi, opravdava vanjska politika Milana Stojadinovića i pozdravlja njegov posjet Hitlerovoj Njemačkoj. Neki su istraživači Andrićeva djela (Kalezić, Popović) zastupali tezu da se iza serije tih članaka kao autor krije upravo Ivo Andrić. Pseudonim Patrius pripisuju Andriću i pouzdani proučavatelji književnih pseudonima: Davor Kapetanić i Miroslav Vaupotić. Nakon provedene lingvističko-tekstualne analize, tezu o Andrićevu autorstvu članaka osporio je Ivo Tartalja. Međutim, pitanje je koliko je lingvostilistika u takvim slučajevima pouzdana metoda. Andrić je 1939. po nalogu Milana Stojadinovića, a u povodu posjeta grofa Ciana, talijanskog ministra vanjskih poslova, napisao i kontroverzni Referat o albanskom pitanju (objavio ga je i komentirao Bogdan Krizman u „Časopisu za suvremenu povijest“ 1977. godine). Znamo pouzdano da je Andrić autor toga teksta, ali tekstualna analiza teško bi potvrdila da se profinjeni stilist Andrić može tako vješto prilagoditi birokratsko-političkom diskursu, političkim frazama i formulama, misli akademik Nemec.

Prijam kod Hitlera

U knjizi “Gospodar priče” Nemec opisuje i Andrićeva veleposlanička iskustva u Berlinu. Pomalo je neobično da je Hitlerova Njemačka prihvatila Andrića za jugoslavenskog veleposlanika s obzirom na to da je Andrić bio pristaša atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, pobornik ujedinjenja južnoslavenskih naroda i uvjereni protivnik germanizacije. No, Nemec piše da je Viktor von Heeren, šef njemačkoga veleposlanstva u Beogradu, slao telegrame na više berlinskih adresa u kojima zagovara da se Andrićevo imenovanje prihvati. Andrića opisuje riječima: „On tečno govori njemački, ima oko 45 godina, neoženjen je, Hrvat je iz Bosne, pisac po zanimanju i uvijek je bio smatran jednim od politički najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vrijeme svog dugog djelovanja u Ministarstvu vanjskih poslova Andrić je uvijek održavao vrlo prisne odnose poslanstvom Njemačke i u svim pregovorima pokazivao je temeljito razumijevanje zahtjeva i interesa njemačke politike. Svrha njegova upućivanja u Berlin jest da se pokaže koliko se velika važnost pridaje mjestu predstavnika u Berlinu i kako postoji snažna želja da se naglasi kontinuitet sadašnje politike prema Njemačkoj. Andrić je dobio odlikovanje Grosskreuz nakon posjete Gosp. Neuratha Beogradu.“

Kako se navodi u Nemecovoj knjizi, Andrić je odjeven u tamnoplavi frak izvezen zlatnim šarama, ogrnut pelerinom, s trorogim šeširom ukrašenim bijelim nojevim perjem na glavi, 19. travnja u nazočnosti ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa predao vjerodajnice njemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon službenog ceremonijala održan je i prijam na kojem je Hitler bio domaćin. Kancelar je s Andrićem kurtoazno razgovarao o unapređenju njemačko-jugoslavenskih veza u znanosti i kulturi. Dan nakon predaje vjerodajnica Andrić je sjedio u počasnoj loži na velikoj paradi priređenoj u čast Hitlerova rođendana, piše Nemec. A je li raščišćena navodna Andrićeva ponuda da se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske stavi na raspolaganje Anti Paveliću?

– O tome znamo malo, i to uglavnom iz emigrantskog tiska. Prema svjedočenju Marka Čovića, Budakova tajnika u Ministarstvu bogoštovlja i nastave, Andrić je pokušao uspostaviti suradnju s NDH. Posrednik u tomu bio mu je, navodno, prijatelj i kum Gustav Krklec koji je u to vrijeme živio u Zemunu. Andrićevu želju da se preseli u Zagreb Krklec je prenio Čoviću, a ovaj je o tome razgovarao s ministrom Milom Budakom. Bio je to vjerojatno samo Andrićev „probni balon“ jer je, nakon povratka u Beograd 1941. godine, osjećao strah i potpunu neizvjesnost. Sve je ipak ostalo na tim površnim kontaktima; Andrić je brzo vidio da se ratna sreća okreće u korist saveznika – veli Nemec.

Iako je Andrić privatni život skrivao kao zmija noge, u njegovoj biografiji, Nemec nije mogao izbjeći spominjanje njegovog izbacivanja iz masonske lože Preporođaj u koju je primljen 1925. zbog ljubavnog odnosa s Persidom Keršenijević, suprugom književnika Gustava Krkleca, kojem je Andrić bio vjenčani kum!? Uostalom, Andrić se i oženio za udovicu prijatelja. Kakav je uopće imao odnos prema ženama?

– I o tom segmentu u Andrićevu životu znamo relativno malo, a mnoge su stvari ostale u sferi nagađanja ili trača. Andrić je pomno štitio svoj privatni svijet, svoju intimu. Nikome nije dopuštao da u njega zaviri. Meša Selimović, Andrićev dobar prijatelj, navodi da je tajio čak i naslove knjiga koje je čitao. Nema sumnje da je Andrić volio žene i da su žene voljele njega, ali i o pravoj naravi odnosa s, recimo, Eugenijom Gojmerac, Zdenkom Marković ili Izidorom Sekulić, znamo vrlo malo. I o ljubavnoj aferi s Krklečevom ženom saznalo se tek iz masonskih izvora. Andrić se oženio kasno, u 66. godini, s kostimografkinjom Milicom Babić. No, poznavao ju je otprije. Kad je Andrić bio veleposlanik u Reichu, i Milica je boravila u Berlinu jer je njezin suprug Nenad Jovanović tada bio šef jugoslavenskog Pressbiroa. Družili su se, Andrić je često zalazio u njihov dom. Možda je već tada planula ljubav. Drugi važan segment su žene u Andrićevu opusu. Stvorio je niz magistralnih ženskih likova, od krhke Mare milosnice, preko fatalne Anike, emancipirane i poduzetne Lotike (Na Drini ćuprija), škrtice Rajke (Gospođica) do spiritualne, nestvarne, neuhvatljive, idealne Jelene, „žene koje nema“ – objašnjava Nemec. Vrlo je često, posebno u počecima svog književnog djelovanja koji su vezani za Zagreb, Andrić iznimno ružno pisao o tom gradu. Zašto?

– Andrić se u Zagrebu nije osjećao dobro i nikako nije uspijevao – kako sâm piše – „uhvatiti korijene“. Upisao je studij koji nije ni htio ni volio (prirodoslovlje) jer je samo za tu studijsku grupu mogao dobiti stipendiju. Bio je stalno podstanar, vrlo siromašan, često na rubu gladi. Iz nekih privatnih pisama vidi se da je bilo trenutaka kad je pomišljao čak i na samoubojstvo. Bio je i bolestan: pluća su mu bila ozbiljno „načeta“. Dobar dio zagrebačkog razdoblja proveo je u Bolnici “Sestara milosrdnica” u Vinogradskoj. Bile su to godine egzistencijalnih kriza, tjeskobe, nemira; našao se na životnom raskršću, nešto je morao poduzeti. No i kad je otišao iz Zagreba i prihvatio diplomatsku službu (1919.), on ni u svojim novim destinacijama nije bio sretan: nezadovoljstvo, tjeskoba i melankolija bile su njegove stalne pratiteljice. Vidimo to iz brojnih pisama iz Rima, Bukurešta, Trsta, Graza, Marseillea… U odnosu na zagrebačko razdoblje popravila mu se samo financijska situacija. Danas u Zagrebu Andrić nema ni ulice ni trga. Njegovo ime nosi samo jedna osnovna škola u Sopotu. A ipak je ovdje započeo svoju književnu karijeru, ovdje su mu objavljene prve knjige, ovdje je postao književno ime – ističe akademik Nemec.

A kako je Nemec surađivao sa Zadužbinom Ive Andrića koja je vlasnik piščevih autorskih prava?

– Posao u vezi s autorskim pravima obavila je Školska knjiga; ja nisam surađivao sa Zadužbinom. Zadužbina Ive Andrića osnovana je 1976. na temelju usmenog testamenta. U prisutnosti dvojice svjedoka, u sumnjivim okolnostima, sastavljena je 5. prosinca 1974. „Poslednja želja Ive Andrića“. To je pravno nevjerodostojan i neovjeren dokument; na njemu nema Andrićeva potpisa iako je on tada još bio pri punoj svijesti. U vrijeme Jugoslavije u Zadužbini su bili predstavnici svih republika; nakon rata ona je postala samo srpska, a tako se i ponaša trgujući Andrićevim autorskim pravima. Podsjećam: Andrić je za života inzistirao da njegova Sabrana djela objavljuju udruženi jugoslavenski izdavači (iz Zagreba, Beograda, Sarajeva, Ljubljane, Titograda i Skopja). To jasno govori da nije želio da ga se svrsta samo u jednu nacionalnu „ladicu“. Sapienti sat! – veli Nemec.

I je li monografijom i Andrićevim Izabranim djelima taj pisac konačno na velika vrata ušao u hrvatsku kulturu?

– Andrić nije Izabranim djelima „ušao“ u hrvatsku kulturu jer iz nje nikada nije ni „izišao“. Uvijek je bio popularan i rado čitan. Evo jedne zanimljive činjenice. U anketi „Moj najdraži pisac“, koju je 1970. organizirao Prosvjetni odbor Hrvatske, među 40.000 srednjoškolaca u Hrvatskoj Andrić je dobio najviše glasova. Problem s Andrićem u Hrvatskoj nemaju čitatelji, nego, na žalost, kulturna i akademska elita. Andrić je književna veličina prvoga reda, njega treba zaslužiti. Vrijeme će pokazati jesmo li zaslužili da bude (i) naš – zaključuje Nemec.