Nedjelja, 5. travnja
Čitam u jednim novinama intervju s profesorom Krešimirom Nemecom, vrsnim poznavateljem djela Ive Andrića, u povodu 40. obljetnice nobelovčeve smrti, koja je u Zagrebu obilježena izdavanjem 13 svezaka njegovih izabranih djela. Intervju se podosta bavi pitanjem Andrićeve pripadnosti, na koje Nemec ima jednostavan odgovor: piščeva je konstanta jugoslavenstvo i ne pripada ni samo hrvatskoj, ni samo srpskoj, ni samo bosanskoj književnosti, nego svima trima.
Profesor se bavi i prigovorima poznatom piscu, pogotovo njegovu političkom angažmanu i prijelazu u Beograd: “Svakome bi netko našao neku ‘mrlju’ jer nisu svi veliki ljudi bili ujedno i moralne vertikale. To, dakako, vrijedi i za Andrića. Osobno mislim da sve treba promatrati u povijesnom kontekstu, pa tako i Andrićevo jugoslavenstvo, rojalizam i kasnije članstvo u KP.”
Prvo, mislim da bi se protiv sintagme “veliki ljudi” prvi pobunili oni sami, ali ako je i prihvatimo, Andrić nam je kao velikan nametnut u vremenu u kojem se vrijednosti diktiraju. I drugo, njegova opredjeljenja koja spominje Nemec – “jugoslavenstvo, rojalizam i članstvo u KP” – pogotovo uz još neke činjenice iz piščeva života, ne mogu se promatrati samo u “povijesnim kontekstu”. Riječ je o očitom nedostatku čvrstih načela i moralnih stajališta, o proračunatim osobnim prevratima i pristancima uz različite vlasti te o spremnosti da im napravi najnečasnije usluge koje nemaju opravdanja, niti obzira i sućuti prema stvarnim i mogućim žrtvama tih vlasti. Uz Andrića su mogli postojati svi Auschwitzi, Gulazi, Bleiburzi, Jasenovci i Goli otoci a da on i ne trepne. On pripada onom tipu bešćutnosti i prava na preživljavanje sa svim i svakim tko mu u određenom vremenu može biti utočište za sigurnost i karijeru, i prava na nadživljavanje svega i svakoga koje je iznad tradicije, bližnjega, države, nacije, morala i Boga.
Njegova balkanska umišljenost u svoju veličinu ima otprilike ovu logiku: okružen sam ništarijama prema kojima ne trebam osjećati nikakvu odgovornost i kojima ne moram polagati nikakve moralne račune. Otud njegovi lagani prelasci s hrvatstva na srpstvo, s hrvatskog jezika na srpski, s ijekavice na ekavicu, s latinice na ćirilicu, otud njegov genocidni elaborat o Kosovu i Albaniji, jugodiplomatska služba u Hitlerovoj Njemačkoj i neprihvaćeno nuđenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, prijelaz sa sklonosti Hitlerovu nacizmu na Titov antifašizam...
Na jednoj književnoj tribini netko je pokojnog Tomislava Ladana upitao nije li Nobelovu nagradu prije zaslužio Krleža nego Andrić, a u svom stilu Ladan je, citiram po sjećanju, odgovorio rečenicom koja na pravo mjesto postavlja i tu nagradu, i Andrićevu književnu vrijednost i nacionalnu pripadnost – kad bi se objektivno dodjeljivala, Krleža ju je zaslužio deset puta više nego fra Jovan beg Andrić. Pa koja god književnost tu veličinu ovoliko ili onoliko svojatala, hrvatska, srpska ili bosanska, istina je da se ona držala i održala uz velike dinamitaše i ubojice 19. i 20. stoljeća – Nobela, Hitlera i Tita.
Subota, 4. travnja
Hrvatska puška na srpskom ramenu
Ministar uprave Arsen Bauk izjavljuje danas kako je Vlada u Vukovaru učinila sve za ravnopravnu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina, pa je čak i policija čuvala ćirilične ploče, ali, eto, Ustavni je sud proglasio moratorij od godinu dana na primjenu “ćiriličnog” zakona, pa su Banski dvori nemoćni. Ali nije se Bauk pohvalio dovoljno, nije, na primjer, spomenuo kako u toj vukovarskoj policiji ima i pripadnika pobunjenih srpskih zločinaca. Jedan je od njih – kako se čulo gotovo isti dan kad je ministar jadikovao zbog Ustavnog suda – nedavno zaustavio predsjednika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i gradskog Savjeta za branitelje Tomislava Josića. A istom tom hrvatskom policajcu Josić je 20. studenoga 1991. kao agresorskom vojniku morao predati oružje. I u vrijeme Račanove predaje oružja hrvatske Teritorijalne obrane jugovojsci i u vrijeme Milanovića i Bauka princip je isti – hrvatska puška na srpskom ramenu.
Ponedjeljak, 6. travnja
Svrha je šokirati radi popularnosti i – zarade
Fotomontaža na kojoj Severina kao Marija Magdalena kleči pred Isusom, što ju je pjevačica objavila na svom Instagramu, izazvala je podosta zgražanja, ali i nešto pljeska. I za pozitivne i za negativne reakcije na internetu postoji još jedna Severinina snimka, njezin slavni pornić. Je li nova snimka pokajnička posljedica stare? Nije baš sigurno. Neki će reći da je svrha obiju šokirati radi popularnosti, to jest radi novca. U posljednje vrijeme objavljeno je kako se prodaja albuma hrvatskih pjevača jako smanjila, a i podatak da Severina ima bankovni zajam od gotovo 400 tisuća švicarskih franaka, pa se na svaki način treba unosno prodati. Severinin put do love jest malo neuobičajen – put od spolovila do Krista. No nije bez opće simbolike u tajkunskoj Hrvatskoj u kojoj se savjest nastoji isprati na putu od lopovštine do Kaptola, kojemu bogatuni baš i nisu mrski.
Utorak, 7. travnja
Čondića se sjeća i vrijeme rata i vrijeme mira
Nepojmljiva je umišljenost jednog malog činovnika iz Ministarstva branitelja, Bojana Glavaševića, koji se u svojoj samoljubivosti popeo visoko pa s prezirom sudi o ljudima kojima nije ravan. Taj fakultetski isprdak Milorada Pupovca, balavac bez biografije, ako biografijom ne smatramo vrijeđanje branitelja, pljuckanje po Domovinskom ratu i slavljenje agresorskih vojnika – zamislite! – ne bi Đuri Glogoškom poželio sudbinu Mirka Čondića. Misleći na Čondićevo sudioništvo u prosvjedu na splitskoj rivi 2001. godine, kaže: “Jer, tko se danas sjeća pukovnika Čondića?” Heroja Čondića sjećaju se suborci i cijela Hrvatska u obrani koje je postao stopostotni invalid, sjeća ga se i vrijeme rata i vrijeme mira, u oba je ustrajno branio i brani domovinu i njezinu čast. Tko će se u budućnosti sjećati Bojana Glavaševića? Jedino bi ga se mogao sjećati njegov osjećaj stida da ga nije izgubio.
Srijeda, 8. travnja
Građane ponekad treba zaobići za njihovo dobro
Mirela Holy svojedobno se žestoko pobunila protiv hidroelektrane na Ombli, na referendumu u Labinštini 95 posto građana izjasnilo se protiv gradnje termoelektrane Plomin C, protiv takve gradnje bune se i u Pločama, u selima i gradovima od Osijeka do Dubrovnika stanovništvo se bunilo i buni protiv odlagališta otpada, palionica smeća, kafilerija..., bilo je pobuna protiv odlaganja nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, u zadarskom području bunili su se protiv gradnje cementare, bilo je pobuna protiv gradnje različitih tvornica, pogona, zatim crkava i džamija, igrališta za golf, poslovno-stambenih centara, čak protiv gradnje dječjih vrtića... Po tom čistunskom mentalitetu, po kojemu se ništa ne bi gradilo i kojemu još treba dodati Sinčića, Kapovića i druge revolucionare koji bi sve rušili, u Hrvatskoj se ništa ne bi smjelo ni investirati ni raditi. Pa je sad mnoge razveselio čak i negativan rezultat jedne ankete, ali je u njemu pozitivno što je – nasuprot 45 posto onih koji su protiv – čak 40 posto građana za bušenje i traženje nafte u Jadranu. Stoga sada Milanoviću, a sutra možda Karamarku savjet: radi njihova interesa u nekim presudnim odlukama građane – zaobiđite. I neka vas ona stvar boli što će reći Holy.
Četvrtak, 9. travnja
Ako je Nikolić mislio na Pupovca, posve je u pravu
Srbijanski predsjednik Nikolić kaže da ga ne veseli ozračje u našoj zemlji, jer ima ljudi koji bi htjeli još jednu Oluju pa da Hrvatska “ostane potpuno bez Srba”. Sve ankete poslije oslobađajuće presude za hrvatske generale u Haagu pokazale su da 90 do 95 posto hrvatskih građana drži kako su Gotovina i Markač nevini, pa ipak Milorad Pupovac se suprotstavlja cijeloj Hrvatskoj i prosvjeduje protiv ulaska tih slavnih ratnih zapovjednika u Vijeće za nacionalnu sigurnost. Upravo takvo suprotstavljanje, koje posve slijedi beogradsku protuhrvatsku promidžbu, bilo je uzrok rata u Hrvatskoj, pa ako je Nikolić, izražavajući strah od ljudi koji bi htjeli još jednu Oluju kako bi Hrvatska “ostala potpuno bez Srba”, mislio na Pupovca, posve je u pravu i njegove su strepnje na mjestu.
Petak, 10. travnja
Grčka bi opet naplatila njemačke grijehe
Grčka je izračunala i službeno objavila da joj je Njemačka dužna 279 milijardi eura ratnih reparacija. Eto još jednog dokaza da je Europa veliko primitivno selo u kojem se u obračunima živih iskorištavaju zla predaka. Jesu li atenske vlasti, dok su se zaduživale a u zemlji se nemilice trošilo, Grčku do sadašnjeg stanja dovele svladavajući posljedice Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije? Ni najmanje! Sadašnja ljevičarska vlast u Grčkoj, koja bi htjela naplatiti već plaćene njemačke grijehe, samo je dokaz da je ljevica uvijek u povijesti umjesto pameću, radom, disciplinom i poštenjem svoju vlast i redovite neuspjehe pravdala – nečijom krivnjom.
Pa ovo je prestrašno,gospodo iz Večernjeg lista pa kako možete dozvoliti ovakvo pisanje jednoga kolumnista koji nema veze sa povješću?Mislim da se trebate polako ograđivati i vi od fašizma,jer EU neprihvaća fašizam.