Nikako do treće stranke: bili su na Markovu trgu, a Banske dvore vidjeli nisu

Prije nego što je ušao u političku upotrebu, da naznači pojavu nove stranke u Hrvatskoj, pojam živog zida koristio se samo za posebne situacije na sportskim terenima kad igrači svojim tijelima štite vratara pri izvođenju slobodnih udaraca. Statistike kažu da lopta češće pogodi živi zid nego mrežu, ako se izvođač ne zove Leo Messi: nema, dakle, dvojbe o korisnosti živoga zida u sportu; u politici je igra puno složenija, jedini stranački Živi zid na kugli zemaljskoj svojim primjerom svjedoči kako je solidarnost puno lakše postići među igračima nego među političarima. Borba za vlast udružuje; vlast dijeli, ako vladari nisu dovoljno odrasli. Zato Sinčićeva stranka i puca po svim šavovima.

Bilo je već nekoliko hrvatskih stranaka koje su posljednjih godina visoko letjele, a onda su nisko pale. Povijest se ponavlja, samo s drugim likovima; nove stranke postaju žrtve nagloga uspjeha. Letvica Ivana Vilibora Sinčića bila je u početku postavljena na skromnim visinama – da fizički zaštiti stanare od deložacija; s vremenom je Živi zid, vjerujući u svoju šansu, ili u svoju misiju, zadobio izrazito napadačko, reklo bi se agresivno lice. Strategija po kojoj je i u politici napad najbolja obrana dobro je funkcionirala dok se glavni igrači u Živom zidu nisu toliko razmaknuli da sami ruše vlastitu konstrukciju.

Tko će ispasti veći gubitnik – oni koji ostanu uz Sinčića ili oni koji će otići za Pernarom? Najvjerojatnije je da nitko neće pobijediti, da će svi izgubiti, kao i kod prethodnika koji su bili na Markovu trgu, ali nisu ušli u Banske dvore, ili su odande izbačeni. Živi je zid, prije sadašnje krize, imao dvije faze: u prvoj je branio žrtve vlasti, a u drugoj je htio osvojiti vlast. Stali su se raspadati kad su dobili jedan mandat u Bruxellesu; što bi bilo da su dobili vlast u Hrvatskoj? Moglo bi im se dogoditi da ih sustigne dosta crna prognoza koju je Hannah Arendt dala u vrijeme kad se nije znalo da će u demokraciji doći do procvata populizma: „Ukoliko demagogija ima više uspjeha, utoliko je vjerojatnije da će postati žrtva vlastitih izmišljotina“.

Slom liberala, pravaša...

Svaka politička stranka mora ispunjavati barem tri uvjeta, da bi mogla zauzeti stabilno mjesto na tržištu: mora imati vođu – za Ivana Vilibora Sinčića tek počinju ozbiljnija ispitivanja da se vidi zadovoljava li taj uvjet; mora imati politički program – za Živi zid tek nastupa vrijeme kad će trebati staviti karte na stol da se ocijeni ima li ikakvu perspektivu; mora imati stranačku logistiku – iz dosadašnjih performansa dalo bi se prije zaključiti da Živi zid počiva na staklenim nogama, na efektu, a ne na sadržaju svoje politike. Prosvjedne stranke lako se rađaju jer su birači nezadovoljni i razočarani: traže nešto novo, po mogućnosti drukčije od viđenoga. Ako još brže nestaju, znači da nisu u stanju odgovoriti na očekivanja ljudi.

Hrvatsku demokraciju prati prokletstvo treće stranke: nakon Laburista, ORaH-a i Mosta, i Živom zidu događa se da dođe u Rim, a ne ode u Vatikan, kamoli da vidi papu. Ni jedna nova stranka koja se uspjela probiti na visoku poziciju do dvaju (nejednakih) hegemona nije se ondje trajnije zadržala. U 30 godina, zemljom su vladale dvije stranke – jedna koja je živjela od zasluga za stvaranje države, i druga koja se održavala na kritici države i na mišljenju da bi morala biti bolja. Na račun svojih zasluga u Domovinskom ratu, koje je preuveličavao kao i svi drugi pobjednici, HDZ je prisvojio monopol na domoljublje i tako zabetonirao jedan dio biračkoga tijela s kojim je mogao računati i u dobru i u zlu. Franjo Tuđman favorizirao je SDP kao oporbenu stranku ljevice, a Ivicu Račana pretpostavljao drugim opozicijskim političarima. Je li pri tome išao linijom manjeg otpora, je li birao manju opasnost za sebe i za HDZ, jer u Račanu i u njegovoj stranci nije vidio konkurenta na biralištu? U njegovu desetljeću, još je nekoliko stranaka ostajalo iznad vode, jedne zato što su imale povijesni legitimitet, kao HSS, druge zato što su imale na čelu jake političke ličnosti, kao što su bili Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo u HNS-u, ili Dražen Budiša i Vlado Gotovac u HSLS-u. U to vrijeme HDZ je imao monopol na vlast; kad bi izgubio izbore koje nije smio izgubiti (u Zagrebu, primjerice), primjenjivao se zakon jačega.

Izuzev SDP-a, koji je bio ranjiv zbog svojih političkih roditelja (iako ih se odrekao), pa je nastupao uglavnom u rukavicama i kad je u HDZ-u prepoznavao „stranku opasnih namjera“, drugi HDZ-ovi konkurenti stradavali su najviše u vlastitim kontradikcijama. Budišina stranka, HSLS, u sebi je, u samome nazivu, ujedinjavala socijalne i liberalne suprotnosti; bila je to blaža, umjerenija formula za izražavanje hrvatskih nacionalnih aspiracija, u opoziciji prije svega Tuđmanovu autokratizmu i prenaglašenom HDZ-ovu nacionalizmu. Sve je to među socijalnim liberalima moglo funkcionirati dok je bilo ratno vrijeme i dok su na čelu stranke bili Budiša i Gotovac koji su svoj autoritet potvrđivali u Staroj Gradišci. Bez njih se lako prepoznaje da jedna još uvijek polupismena sredina, bez pravih elita i bez demokratskih tradicija, nema dovoljno liberalnog potencijala da može održavati posebnu stranku. Liberali su više rasuti po drugim strankama da bi ih itko mogao ujediniti, osim da se ne pojavi novi Gotovac, ali s puno više talenta za politiku. A kad su i HNS-ovci od svoje narodnjačke matrice koju je personalizirala Savka Dabčević-Kučar stali bježati u liberale, toj se stranci dogodilo da se počela cijepati kao ameba i da je imala – i još ima – više pretendenata nego rukovodećih mjesta.

Zato se i dogodio nemilosrdni obračun vođa prije nego produktivni sukob ideja. Prati li se kako su se frakcije narodnjaka međusobno uništavale kao žuti mravi, eto odgovora zašto ni Radimir Čačić, ni Vesna Pusić, ni Dragutin Lesar, ni Ivan Vrdoljak, vjerojatno neće ni Matija Posavec, nisu uspjeli oko nekadašnje perspektivne stranke stvoriti treću snagu u zemlji. Slično je i HSLS prokockao osnivački kapital, prvo u bratoubilačkoj borbi Budiša - Gotovac, a onda u kojekakvim manevrima oko ostanka na vlasti, više nego oko opstanka same stranke na političkom tržištu. Bez temeljite revizije vlastite povijesti, i bez jakih novih ličnosti koje će osmisliti novi program, dvije povijesne stranke hrvatske demokracije nemaju se čemu nadati. Doživjele su politički bankrot; samo ga još nisu proglasile.

Neizvjesno je koliko će se još iznad vode držati najstarija hrvatska stranka koju je Franjo Tuđman honorirao tako da je častio visokim funkcijama njezine vođe Stjepana Sulimanca i Josipa Pankretića i time kupovao vjernost HSS-a i vezao HDZ uz radićevske tradicije hrvatske politike. U zemlji u kojoj selo još nije sasvim izumrlo, a stotine tisuća Hrvata žive u gradovima a da toga, što bi Tenžera rekao, nisu ni svjesne, HSS-u još može rasti cijena, ako Krešo Beljak bude dobar trgovac. Zlatno HSS-ovo doba iz vremena Zlatka Tomčića teško se može ponoviti jer je tada seljačka stranka privremeno visoko narasla na račun obezglavljenoga HDZ-a. Znao je Tuđman zašto se tuče za radićevske glasove više nego za radićevštinu; taj fond ni danas nije iscrpljen da bi HSS morao zatvarati dućane. Beljak nešto stalno preslaguje na policama; pitanje je ima li dovoljno ideja da očuva povijesnu ambalažu a da u nju ubaci modernije sadržaje, i da za to nađe potrošače na biralištu. Za svoje državotvorne potrebe Tuđman je kopao i po pravaškim rudnicima držeći se s pravašima, osobito Paraginim, na velikoj distanci. Kad je, pak, Ivi Sanaderu trebalo da se oslobodi Račana, vodio je kampanju tako da se oslobodio Đapića. Njegova izborna parola: Glas za HSP je glas za SDP, devastirala je pravaše. Nikad u hrvatskoj politici nije pronađen učinkovitiji marketinški izum koji je dotukao jednu političku stranku; ni Anto Đapić ni njegovi pravaši nisu se više nikad oporavili da mogu konkurirati da oni budu treća politička snaga u zemlji. To je mjesto stalno ispražnjeno; ili privremeno popunjeno.

Kako objasniti hrvatsko stranačko proturječje – da ima sve više novih stranaka, i da se razvio klasični dvostranački sustav u kojem su HDZ i SDP vladali tako da su oko svoga planeta okupljali manje koalicijske satelite? Nešto osobnim ambicijama, dosta izraženim kod Hrvata kad je u pitanju kruh bez motike, a nešto okolnostima siromašne ponude na političkom tržištu. Velike su stranke vladale, a mali dioničari u Saboru izvlačili su dividende iz nagodbi s vladarima, a ne poslovanjem s biračima. Osim u kratkom periodu Vlade nacionalnog jedinstva, Franji Tuđmanu koalicijska pomoć nije ni trebala, HDZ je bio toliko dominantan, a njegovi nasljednici sami nisu mogli vladati bez podrške malih stranaka koje su svoje usluge naplaćivale ili unosnim radnim mjestima ili skupim investicijama. Tako se odvijao proturječni proces: s jedne strane okrupnjavanje oko dva stranačka Pijemonta, a s druge strane, raspadanje malih stranaka koje nisu mogle zadovoljiti ni svoje interese ni interese birača. Dijalektika za mnoge ispada pogubna. Od nekadašnje Račanove velike koalicije koja je svečano uvela Hrvatsku u doba posttuđmanizma, sljedeće bi izbore, uz SDP, mogli još preživjeti samo IDS i HSS: istarski su političari znali igrati lokalno da opstanu nacionalno, dok su „seljaci“ obrađivali svoju zemlju tako da ne ostanu gladni.

Narodnjaci i liberali mogu produžiti političku egzistenciju samo ako ih neka jača stranka uzme pod svoje skute; veliko je pitanje mogu li Plenković i Bernardić, budu li oni dijelili karte, biti sentimentalni kao što je u svoje vrijeme bio Zoran Milanović kad je šakom i kapom dijelio mandate koalicijskim partnerima.

Zavodljivi amateri

Druge će se stranke opet provesti kao bosi po trnju ne formiraju li interesne kartele da se napušu kao žabe, ne bi li ih birači zamijetili kao ljepotice. Hrvati vjeruju autoritetima, zemaljskim i nebeskim: ni u školi ni u crkvi oni nisu politički odgojeni da je neposlušnost – vrlina. Zato ih ne mogu navesti otpadnici od velikih stranaka, čak ni kad imaju profesionalne biografije bivših premijera, ali ih mogu lako zavesti politički amateri kad im obećavaju med i mlijeko.

Što se može očekivati u zemlji u kojoj je lakše osnivati političku stranku nego poduzeće; za poduzeće treba imati početni kapital, i mali milijun različitih potvrda, a za političku stranku ne treba ni potvrda o nekažnjavanju ili o posjedovanju novih ideja. Od viška političkih stranaka birače može boljeti glava. Nije lako napraviti razliku između Ruže Tomašić i Zlatka Hasanbegovića, između Dalije Orešković i Ivice Puljka, između Milana Bandića i Radimira Čačića... Gore bi bilo da hrvatska demokracija pati od manjka ponude, pa da birači nemaju nikakvog izbora. Nedavno preminuli francuski filozof Michel Serres ostavio je iza sebe utješnu formulu za sve koji bi se mogli razočarati u demokraciju: „Danas je svatko epistomolog, svatko se može izjasniti o nuklearnom problemu, o genetski obrađenoj hrani, o majci nositelju embrija. To je demokracija: imbecil ima isto pravo glasa kao dobitnik Nobelove nagrade“! Nitko se još na političkom tržištu nije pojavio sa strankom za – nobelovce!

Video: Premijer Plenković o aktualnim temama

Video: Frane Šarić