Centar Banje Luke danas izgleda uređeno, uljepšano, čisto. Nema smeća, trava je uredno pokošena, grade se poslovne zgrade, stanovi. Uz neizostavne Golfove, dobar je dio voznog parka luksuzniji, Passat, Mercedes, Audi... U tom urbanom, ušminkanom dijelu Banje Luke danas živi tek oko 1000 Hrvata, od prijeratnih 4000, procjena je župnika jedine gradske banjalučke župe Pohoda Blažene Djevice Marije.
Crkva i župni dvor nalaze se u najstrožem središtu grada, tik uz tzv. Gospodsku ulicu, u staroj Latinskoj mahali. Gospodska ulica nikad se, zapravo, tako zvala nije. Sadašnji joj je, i prijeratni, naziv Ulica Veselina Masleše, no puno je više ljudi čulo za Gospodsku nego Maslešinu ulicu. Puno je ljudi na ulicama, žure se, prolaze pokraj trgovina i štandova, a rijetko kojeg privuku majice s likom novog srpskog heroja Vladimira Putina i onih starih „heroja“ poput Mladića, Karadžića... Za njihova vremena stradala je bila i ova crkva i župni dvor.
Župu i crkvu Pohoda Blažene Djevice Marije, u kojoj je kršten i rođeni Banjalučanin – blaženi Ivan Merz, posjetili smo u utorak, kada su slavili blagdan svog patrona. Oko 150 vjernika, uglavnom starije životne dobi, sudjelovalo je na procesiji i misi.
– Nažalost ne možemo govoriti o puno krštenja, nekih desetak godišnje uglavnom odraslih, ali, nažalost, možemo govoriti o puno sprovoda – 60, 70 godišnje. Uglavnom su župljani umirovljenici koji s mirovinama od oko 200, 250 maraka skromno žive – kaže nam župnik Vladislav Žarko Ošap koji je u župi na službi godinu i pol, no rođeni je Banjalučanin i kršten kao dijete u ovoj župnoj crkvi. Banjalučka župa vuče korijenje još iz 15. stoljeća, no dokumenti pamte župnike od 1753. godine, a vlč. Ošap je 76. po redu. On smatra da povratka više nema niti će ga biti.
– U ovih godinu i pol još nisam naišao u svojoj župi da oni koji su otišli nisu ili prodali ili zamijenili imovinu. Ako toga nema, onda više nema ni govora o nekom povratku, ali nema više govora ni o nekom odlasku, Bogu hvala, osim u vječne nebeske dvore. Nema o tome više priče. Raduje me da jedan dio odseljenih Banjalučana, vjernika, ovdje dolaze, posjete župu, traže dokumente za vjenčanje, kumstvo, itd. Posjete me, ali o povratku više ne govore – jasan je vlč. Ošap. A taj povratak je slab, gotovo nikakav. Danas sveukupno deset župa Banjalučkog dekanata ima oko 2500 vjernika, dok ih je 1991. tu živjelo 30.868.
Konzum, Borovo, Ledo...
I vlč. Ošap, kao i svi s kojima smo razgovarali, smatra da sada treba obratiti pozornost da se zadrže oni Hrvati koji još žive na području Banje Luke. Nacionalne netrpeljivosti nema, uglavnom se na Hrvate u Banjoj Luci pozornost usmjeri kad se dogode neki politički incidenti, poput nedavnih napada predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na biskupa Komaricu, nakon što je biskup usporedio situaciju sa stradavanjem Hrvata na području Banje Luke sa stradavanjem na Bleiburgu.
– Pročitao sam nešto u medijima, no to običnoga iskrenog vjernika i ne dotiče. Nadam se i da ga neće dotaknuti. Običnog vjernika dotaknulo je naše globalno stanje, ekonomsko, dotaknule su ga njegove godine i bolest. Evo, 15 je dana od tih izjava i nisam čuo da je itko od mojih župljana o tome govorio ili da sam morao zbog toga nekog smirivati – kaže nam banjalučki župnik.
A da nema veće netrpeljivosti, nije teško povjerovati kad se vide brojne Konzumove i trgovine od granice do Banje Luke te one Borova, distribucijski centar Leda na području bivše SFOR-ove baze u Ramićima ili jumboplakate uz glavne prometnice koji pozivaju na kupanje u Lipik.
Banjalučani, Hrvati i Srbi, uglavnom kažu da je Dodikova reakcija predizborna, a glavni problem života ovdje je ekonomski. Posla nema, ne poštuje se ni zakon koji određuje zastupljenost Hrvata u državnim službama, što bi moglo popraviti situaciju, pa i oni rijetki mladi Hrvati, poput 34-godišnjeg Viktora Cuceka, pomišljaju na odlazak.
– U zadnje vrijeme i ja sve više razmišljam o odlasku – u Italiju k bratu. Najviše mi smeta to što čovjek uviđa da nikad neće biti ravnopravan. Jako se malo toga suštinski promijenilo od 1995. Posla nema, nema uvjeta za život, a naši hrvatski dužnosnici u vlasti najviše se bave sami sobom – govori nam Viktor, podosta ogorčeno. U svojih 34 godine skupio je tek koju godinu staža, uglavnom radi na crno kao autoelektričar.
Kako to da je tako loša situacija s obzirom na to da je Banja Luka uređena, čista?, pitamo Viktora.
– To vam je ono, kao Sjeverna Koreja, na prvi pogled sve je lijepo, i jest u centru, ali kad se malo odmaknete, loše je. Ljudi bi na prvi pogled rekli da je život dobar u Banjoj Luci, ali nije baš tako, pogotovo ne za sve ljude – kaže Viktor koji je skupa s roditeljima cijeli rat ostao u Zalužanima, banjalučkom prigradskom naselju.
Rat je bio težak u Zalužanima, bilo je tu prije rata gotovo 95 posto Hrvata, sada ih je jako malo. Za rata je, kaže nam Viktor, bilo pritisaka na roditelje, brat je 1995. otišao kad su ga htjeli mobilizirati, dok je otac Josip za rata imao radnu obvezu.
– Bio je služio više kao živi štit, kao i mnogi drugi Hrvati – kaže Viktor dok s njim i majkom Arankom pijemo kavu. Pripadaju pod župu Barlovci, koja je nekoć imala 4000 Hrvata, danas ih je jako malo.
– U samim Barlovcima nekoć su bila samo hrvatska domaćinstva, tek pokoja srpska kuća. Danas je obrnuto. Povratka nema, svi su ili prodali ili zamijenili svoju imovinu – kaže mladić. No, danas nacionalne netrpeljivosti više nema, potvrđuje nam, mada nema ni napretka u poboljšanju uvjeta života Hrvata.
Viktor dodaje da su najbolja radna mjesta u državnim službama dobili „došljaci“.
A na „došljake“ su, očito , mnogi ljutiti. Zanimljive ljude sreli smo u jednom kafiću uz cestu Banja Luka – Prijedor. Činili su ga Hrvat povratnik iz Dragočaja, mjesta nadomak Banjoj Luci, naseljenog nekoć isključivo Hrvatima, i njegov prijatelj – Srbin starosjedilac iz okolice.
– Ovi naši Hrvati bili su bolji od ovih došljaka koji su se doselili umjesto njih. I danas imam prijatelje Hrvate koji bi mi pomogli u po noći ako treba – govorio nam je starosjedilac, dok se povratnik žalio na situaciju koju je prolazio dok je bio u izbjeglištvu na području Gvozda.
Kad razgovaramo o povratku i življenju Hrvata na ovim prostorima, prvo što padne na pamet je obnova kuće. A kad to obnovimo, onda dobijemo drugi problem, a od čega će živjeti
– Nema nama pomoći ni od Hrvatske, znate. Od nikoga – dodaje ovaj Dragočajac.
„Ne tražim ja od njih ništa“ – kao da mu odgovara Anto Tomić iz Budžaka, banjalučkog prigradskog naselja koje se sada zove Lazarevo, no većina i dalje koristi stari naziv.
– Vratio sam se 2009. i nisam dobio za obnovu ni pfeninga, ni marke, ni lipe, ni kune, ni centa ni eura. Nit’ tražim išta – kaže nam ovaj 74-godišnji profesor kemijske tehnologije. Izbjegao je on još 1991. sa sinom u Italiju, a supruga je ostala. Nju 1993., nakon što je dobila otkaz, tjeraju iz školskog stana, na koji je Anto imao stanarsko pravo.
– Povrat imovine ostvario sam prije desetak godina, pomogao mi je puno kum Srbin. Vratio sam se nakon što sam dobio mirovinu u Italiji. Kako se živi ovdje, pitate? Pa gledajte, sa 28 godina staža u Kemijskoj školi u Banjoj Luci imam 400 maraka penziju, a za devet godina staža u Italiji, u kojoj sam radio kao čuvar parkinga i skladištar, imam 500 eura mirovine. Onda vam je jasno kakva je ova država u kojoj mnogi rade za plaću od 200, 250 maraka i onda je ne dobiju po šest mjeseci – govori Anto.
Nakon što se on vratio, na povratak se odlučio i njegov sin, povevši sa sobom u Banja Luku i suprugu Zagrepčanku. Nasreću, sin je uspio dobiti posao u Skupštini RS-a u kojoj radi kao konobar.
– Nama je sada dobro. Nema više ovdje nekih ekscesa, svugdje ima ekstrema, svugdje ima i ljudi i neljudi. Ali nema više Hrvat i Srbin, nego pfening i marka... Da sam birao susjede, ne bih bolje izabrao, ali ne idem ipak više u kavane kao prije rata. Nikad ne znaš tko će se napiti tamo – govori Anto dok nas vodi u dvorište kuće pokazujući vrt u kojem supruga i on krate umirovljeničke dane.
Unuku ne daju putovnicu
A u jednom drugom vrtu, 20-ak kilometara od Budžaka, tj. Lazareva, možete naći Petra Krakića, također 74-godišnjaka. Ovaj Hrvat cijelo je vrijeme rata bio u svojoj kući u Mišin Hanu, naselju na izlazu iz Banje Luke prema Prijedoru. Svjedočio je i egzodusu stanovnika Ivanjske, koja se danas zove Potkozarje, 15. kolovoza 1995. kada su gotovo svi protjerani. Teško živi, ima malu mirovinu.
– Da nema sina u Švedskoj i kćeri u Banjoj Luci, ne bih mogao preživjeti... – kaže nam Petar dok pokazuje podatke o ratnim i poratnim godinama župe Ivanjska. Petar je pomagao u župi, bio član crkvenog vijeća, popisivao je donacije Caritasa, koje su išle i Srbima ovog kraja koji su bili u lošoj financijskoj situaciji. Godine 1996. i 1997. popisao je sve devastirane kuće, osam uništenih groblja, oštećene kapelice...
– Na stotine je ovdje praznih kuća Hrvata koje su devastirane. Ljudi bi mogli dobiti obnovu, ali očito ne žele. S druge strane sudovi ne razumiju da, kad si 1993. ili 1995. prodao svoju imovinu vrijednu 200.000 maraka za 2000, nije to netko napravio jer je lud, nego jer je morao spasiti živu glavu. Takvi sada ne mogu dobiti nazad svoje. Nasreću dio je uspio zadržati svoje, ali ne vraćaju se živjeti, navraćaju samo ljeti – kaže Petar, čija je supruga bila pravoslavka, i kako ističe – ona je podnijela najteži teret u ovom ratu. Oboje su dobili otkaze 1992. i 1993.
– Bilo je pritisaka tih ratnih i poratnih godina, nisu nam dali da mise služimo, napadali su nam župnike. Danas ipak nije tako napeto, ima ekstrema, ali nije to tako izraženo – dodaje Petar. No, iako djeluje smireno, jedan ga problem posebno muči – i to s Hrvatskom.
– I ja i kćer imamo hrvatsko državljanstvo, no ljuti me što je naš konzulat odbio izdati putovnicu mojem unuku, koji je nogometni talent i htio je potražiti sreću u Hrvatskoj. To ga je moglo izvući iz ove besperspektivne situacije. Jerković i Mario Zeko pokušali su nam pomoći, ali konzulat je sve odbio – napominje Krakić.
Nema donatora obnove
A Jerković je Josip Jerković, dopredsjednik Republike Srpske iz redova hrvatskog naroda, a Mario Zeko njegov savjetnik koji je često na terenu, među Hrvatima banjalučkog kraja, gdje je i sam rođen.
– Kad razgovaramo o povratku i življenju Hrvata na ovim prostorima, prvo što padne na pamet je obnova kuće. A kad to obnovimo, onda dobijemo drugi problem, a od čega će živjeti. To je taj veliki problem, što dalje nakon obnove kuće. Iako mi, Hrvati, ovdje dijelimo sudbinu svih drugih naroda po pitanju ekonomije, ipak ostaje činjenica da ovdje Hrvati počesto moraju tražiti i svoja osnovna prava – kaže nam Jerković objasnivši da su ta osnovna prava najčešće rješavanje mirovinskog staža i osiguranja te određeni sudski procesi koji traju predugo.
Po njemu problem sigurnosti više nije prepreka povratku.
– Činjenica je da danas imamo 5000 zahtjeva za povratak koji godinama stoje i nema donatora. RH kao članica EU treba stati iza nas. Trebalo bi pozivati i tvrtke diljem Europe, naše Hrvate iz BiH koji su po svijetu veliki privrednici i slično da dođu ovdje, otvore tvrtke i zaposle ljude – ističe Jerković, koji je komentirao i nedavni sukob na relaciji Dodik – Komarica.
– Nakon objašnjenja biskupa Komarice mislim da mu više nitko ne može išta prigovoriti. Činjenica je da se to stišava. Mi ovdje stvarno gledamo kako ćemo živjeti, kako ćemo iznaći mogućnost povratka Hrvata – napominje Jerković.
Dok napuštamo Banju Luku, primjećujemo brojne grafite izvan uređenog središta grada. Ima ih protiv i za Dodika, protiv drugih srpskih političara, protiv stranaka, ali i jedan modificirani A.C.A.B. „All Croats are bastards“. Nešto dalje na obnovljenom kružnom toku netko je napisao „Kružni tok Srđana Aleksića“ – srpskog mladića koji je u Trebinju ubijen kada je pokušao od iste sudbine spasiti sugrađanina, muslimana. Otpora nekim starim vremenima očito ima, a Hrvati u ovom trenutku pak dijele sudbinu ekonomske krize sa svima ostalima u BiH.