Toga 18. studenoga 1991. godine Vukovar je proživljavao neke od svojih najgorih i najtežih trenutaka u povijesti. Preživjeli Vukovarci i danas se sjećaju razorenoga grada i brojnih ubijenih i nestalih. Sjećaju se i kolone u kojoj su, samo s najnužnijim stvarima uz sebe, napuštali svoj grad odlazeći u neizvjesnost. Danas, 33 godine poslije, deseci tisuća građana iz cijele Hrvatske i inozemstva okupili su se još jednom u Vukovaru kako bi odali počast i zahvalnost braniteljima Vukovara i civilima na svemu što su te 1991. godine učinili za obranu ostatka Hrvatske.
Svi oni bili su u koloni sjećanja koja je krenula iz dvorišta vukovarske bolnice i kretala se do Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskog rata, gdje su položeni vijenci i služena sveta misa. Bila je ovo još jedna prilika da se preživjeli Vukovarci, ali i nove generacije, koje o svemu tome znaju samo iz priča svojih roditelja, u tišini prisjete što su sve nepuna tri mjeseca proživljavali branitelji i civili. Svi su oni danas hodali uređenim cestama i uz zgrade i kuće koje su obnovljene i s uređenim fasadama, za razliku od građana iz kolone u kojoj su 1991. napuštali razoren grad. Svega toga i danas se sjeća Đurđica Čolak iz Vukovara, koja je grad napuštala u koloni s troje djece.
– Najstariji sin bio je zadnja generacija u JNA, a ja sam grad napuštala u koloni s troje djece. Uz nas je bio i suprug, koji je bio branitelj, a koji je položio oružje i odvojen je od nas pred našim očima. Sjećam se kako su oko nas bili vojnici i tenkovi. Bilo me je strah jer sam vidjela što se događa, ali nisam smjela to pokazati pred djecom. Djeca su samo gledala u moje oči i govorila: "Ako mama ne plače, bit će sve u redu." Bilo je strašno. Imala sam lijekove pa sam djeci, u strahu od najgoreg, dala psihotike kako ne bi bila svjesna svega. Na sreću, prošlo je sve u redu – kaže Đurđica Čolak. Prisjetila se i kako je cijelo vrijeme agresije na Vukovar provela u podrumu s djecom, ali je i previjala ranjenike. Izlazila je na svaki poziv, a bilo je i slučajeva da su joj ranjenike dovodili u podrum pa bi ih previjala uz svjetlo baterijske lampe koju su držala njena djeca.
– Onda je bilo tako i valjda čovjek nekako izdrži jer nije svjestan svega i iz nekog prkosa. Danas mi je teže i ja, kao i mnogi drugi preživjeli Vukovarci, sve to preživljavam nanovo. Sjećam se svakog dana. Poslije svega mogu samo reći: ne ponovilo se više nikad nikome. Samo mir nam svima treba – kaže Čolak.
Takvih je i sličnih priča u vukovarskoj Koloni sjećanja bezbroj i svima njima zajednički su bol, patnja, strah i smrt. Jedan od onih koji su preživjeli pakao Vukovara je i Mato Gombović, čiji je sin Mirko nestao i do danas se ništa ne zna o njemu. Mirko je imao 22 godine. Mate i njegova supruga završili su u logoru Sremska Mitrovica.
– Nije mi teško hodati u Koloni sjećanja, već je težak svaki dan. Obitelji nestalih i stradalih Vukovaraca hodaju u koloni s jednim jednim pitanjem: "Gdje su naši najmiliji?" Hodamo ulicama grada i nikad ne znamo hodamo li možda po njihovim kostima. Strašno je i teško živjeti na taj način. Liježem i budim se s mislima o sinu i uvijek se pitam hoću li ga uspjeti pronaći dok sam živ. Svaka nova informacija o nekoj novoj grobnici budi mi, nadu ali uzalud – kaže Mato u dahu. Dodaje kako danas nitko ne zna gdje su sve zakopane kosti nestalih Vukovaraca i da je to nešto s čim oni žive već 33 godine.
– Kako god bilo, sve dok budem mogao, ići ću u Kolonu sjećanja. To je najmanje što mogu učiniti za svog sina. Išao sam i na suđenja za ratne zločine u Beograd i Osijek. Svi sve znaju, a nitko ništa ne govori i ne priznaje. Ne mogu vam to ispričati... – kaže Mato Gombović.
U koloni sjećanja bila je i Milka Budimir kojoj je sin poginuo i pokopan je na groblju. Bio je u masovnoj grobnici. No i danas traga za bratovim posmrtnim ostacima. I ona je svake godine u Koloni sjećanja, ali se ove godine, za razliku od prijašnjih, pomaže štapom dok hoda. – Preplavljuju me emocije, i tuga i sreća. Mladost je tu i raduje me što nas ljudi ne zaboravljaju. To je velika stvar i zbog toga sam sretna – kaže.
Milka Budimir kaže da je uvijek bila zadovoljna onim što joj Vukovar kao grad pruža, ali da nedostaje mladih ljudi. Na pitanje smetaju li joj politička previranja, odgovara kako smetaju svakome, a posebno njima Vukovarcima koji su prošli kalvariju. – Ova Hrvatska trebala je biti najbogatija na svijetu po svemu što nudi. Ali, evo, nije – ističe Milka Budimir. Posljednji zapovjednik obrane grada Branko Borković dosad je bio u svakoj Koloni sjećanja u Vukovaru pa i u ovoj današnjoj.
– Vukovar je temelj moderne hrvatske države, svi oni koji pokušavaju raditi bilo što u drugome smjeru, padaju na ovome, kada se dođe tih dana oko 18. studenoga u Vukovar. Kada se osvrnem 33 godine unatrag, ne bih promijenio apsolutno ništa, "ni jedan zarez". Prema onom što smo imali i što smo učinili, to je svjetsko čudo. Onako mali broj ljudi, ali odlučnih, mladih, ni s kakvim naoružanjem, to je u vojnim analima gotovo nemoguća misija, to se u povijesti naroda, bilo kojeg, može samo jednom dogoditi. U ono smo vrijeme imali i hrane, i vode, i odjeće, i svega, ali nismo imali oružja. Danas imamo oružja u izobilju, ali nažalost, pitanje je bismo li imali što jesti – zaključio je Borković.
