'Nismo prodali tatu, on je darovao tijelo znanosti'

Prilazile su mi bake iz sela i pitale jesmo li doista prodali tatu. Čuo sam i da se po selu priča da je on još za života prodao svoje tijelo i uzeo novac, no najčešća je verzija bila da smo tijelo nakon njegove smrti prodali baš mi, njegova djeca, i to samo da uštedimo na troškovima njegova sprovoda. Sve su te priče rezultat needuciranosti i neinformiranosti ljudi o doniranju tijela – kaže Franjo Oreški iz međimurskog sela Pribislavca, čiji je otac Stjepan, nakon duge i teške bolesti, u 72. godini umro 20. rujna oko 23.30 sati.

Ugovor

Mrtvozornica je u 1.30 potpisala potvrdu o smrti. Franjo je uzeo telefon u ruke i nazvao Zavod za anatomiju Medicinskog fakulteta, u kojem se dežura cijeli dan i noć jer tijelo u roku od 24 sata mora biti u Zavodu. Sve je to unaprijed dogovoreno.

Tijelo je odmah prevezeno u Zagreb i tamo će, prema ugovoru koji je još u svibnju 2012. osobno potpisao sam Stjepan, ostati tri godine. Koristit će se u znanstvenim istraživanjima i obuci studenata, budućih liječnika.

Potom će tijelo kremirati i vratiti ga obitelji, koja će ga pokopati na mjesnom groblju.

– Još nisam siguran što je oca potaknulo da potpiše ugovor o doniranju tijela. Meni i bratu još je prije četiri godine rekao: Djeco, ja ću završiti faks nakon smrti. I eto ga na Medicinskom fakultetu. Prije pet godina obolio je od raka koštane srži, proveo je puno vremena po bolnicama i u razgovorima s liječnicima. Možda se tu negdje rodila ideja. Otac je bio i dugogodišnji darivatelj krvi, koju je dao pedesetak puta, prvi je potpisao donorsku karticu za darivanje organa. Bio je jednostavno takav čovjek – napominje Franjo.

Sve do posljednjih mjeseci života bio je aktivan, inzistirao je da se sam na biciklu, dva do tri puta tjedno, vozi na kemoterapiju u Čakovec. Dva mjeseca prije smrti znao je odvoziti dionice od 20 do 40 kilometara.

Tek kad tijelo više nije moglo izdržati iscrpljujuće kemoterapije, završio je u krevetu.

Prema neslužbenim informacijama, u Hrvatskoj oko 120 građana ima potpisane ugovore o doniranju tijela nakon smrti.

– O tome se malo zna. Već idući dan po selu su počela govorkanja, čak su prozivali župnika da nije dao da se oglase crkvena zvona koja zvone kad netko umre te da nije htio služiti misu za pokojnog oca. A mi smo sve s njim dogovorili četiri tjedna prije očeve smrti. Čemu zvona, kad još neće biti sprovoda, a misa je služena tjedan dana nakon smrti – prepričava Franjo neočekivane probleme u kojima se našla njegova obitelj.

Mrtvozornica se u početku nije snašla kako popuniti “papire” o ukopu. Čak ni neki liječnici nisu znali protokol propisan pravilnikom o doniranju tijela.

Ugovor se ovjerava kod bilježnika, a obitelji se daje na izbor hoće li se tijelo pokopati u zajedničkoj grobnici u Zagrebu ili ga, kremirano, žele natrag.

Zahvalnica

U Zavodu za anatomiju ističu da je odluka da se vlastito tijelo nakon smrti donira radi edukacije i znanosti iznimno plemenit i velikodušan čin. Fakultet zato i dodjeljuje zahvalnice te posebne kartice.

– Osim toga, odnedavno je uređena reprezentativna grobnicu na Mirogoju, koja služi isključivo za pokapanje osoba koje su nakon smrti donirale svoje tijelo. Pokop će se obavljati uz adekvatan obred na kojem će nazočiti nastavnici Medicinskog fakulteta i skupina studenata koja je anatomiju izučavala na tijelu tog pokojnika – navode na MEF-u.

I Stjepan Oreški dobio je zahvalnicu, u kojoj piše: “Hvala vam što ste nesebično darovali svoje tijelo Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Darovali ste znanje za buduća istraživanja i edukaciju. Vaš dar za život!”