Nisu Čačiću glavni protivnici ni V. Pusić ni HNS, već biologija

Iako se u javnosti oglašava isključivo uz pomoć “pouzdanih izvora”, nema dvojbi oko toga da će sad već bivši prvak HNS-a Radimir Čačić nakon izlaska iz zatvora nastaviti političku karijeru. No prije nego što prestane biti zatvorenik, Čačić će – barem na papiru – postati umirovljenik. Naime, 11. svibnja ove godine – samo koji dan prije nego što mu istekne jedanaestomjesečna zatvorska kazne – Čačić će napuniti 65 godina, inače zakonski dobni prag za odlazak u punopravnu mirovinu.

Dakako, mandatorno dobno umirovljenje u politici se ne primjenjuje, za razliku od većine drugih sektora društva, pa čak i akademske zajednice, gdje se intelektualna elita danom navršenih 65 godina bezuvjetno tjera u penziju i to temeljem zakona za koji je tijekom svog posljednjeg mandata u Vladi ruku digao i – gle ironije – sam Čačić. No kako su formalni uvjeti za upravljanje državom u Hrvatskoj niži od onih za upravljanje motornim vozilom, Čačića ništa ne sprečava da i u trećoj dobi krene u novi juriš na vrh domaće politike. Dob, uostalom, nije jedini kriterij koji bi nekoga trebao kvalificirati ili diskvalificirati za obnašanje političke sinekure.

Britanski premijer Winston Churchill imao je 66 godina kad je prvi put imenovan na premijersku poziciju, a svoj zadnji mandat završio je s napunjenom 81 godinom. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izabran je s punih 68 godina i uspješno je vodio zemlju u Domovinskom ratu i borbi za samostalnost. Ipak, u Čačićevu slučaju visoka dob samo je naznaka puno dubljeg problema, a to je sadržaj. Radimir Čačić nedvojbeno je jedan od ljudi koji su obilježili hrvatsku političku scenu u prvih dvadesetak godina samostalnosti.

U tom periodu obnašao je cijeli niz dužnosti. Bio je potpredsjednik Vlade, ministar dva različita resora, župan, predsjednik HNS-a te saborski zastupnik punih dva desetljeća. Sudjelovao je u nizu povijesnih procesa, bio kandidat na prvim izborima, pregovarao o razoružavanju JNA, bio član komisije koja je izradila hrvatski Ustav i vodio gradnju autoceste Zagreb – Split, vjerojatno najvećeg infrastrukturnog projekta u novijoj povijesti zemlje. Pa unatoč svemu tome, nakon što je u Mađarskoj skrivio prometnu nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi, u zatvor je otišao s titulom najnepopularnijeg domaćeg političara, javnosti antipatičnijeg čak i od bivšeg premijera osuđenog za masovnu korupciju i ratno profiterstvo.

U međuvremenu je izbačen i iz stranke koju je osnivao pa sad planira veliki povratak, a preko saveznika na slobodi u medijima poručuje “kako nije realizirao svoj politički potencijal”. S obzirom na sve funkcije koje je obavljao, ispada da svoj politički potencijal može realizirati samo dolaskom na poziciju premijera ili predsjednika Republike – to su jedine koje dosad nije držao.

No što to Čačić uopće može novoga ponuditi biračima? Ono što je nudio dosad – ako je suditi po rejtingu – birače ne zanima. No, čak i da iz pulske kaznionice Valtura sredinom svibnja izađe novi čovjek drukčijeg karaktera, oboružan novim idejama, čak i ako kapitalizira svoju osobnu popularnost na sjeveru Hrvatske, na parlamentarnim izborima može računati na maksimalno tri do četiri mandata. Čak da ih osvoji i šest, iskustva Laburista i HDSSB-a pokazuju da je to nedovoljno za ulazak na vlast. Osim u slučaju neke nevjerojatne postizborne matematike, predstoje mu, dakle, barem četiri godine u oporbi i priprema da eventualno krene u osvajanje vlasti na izborima 2019. Tada će biti u 72. godini života, a kako je to inače i prosječna očekivana životna dob muškaraca u Hrvatskoj, ispada da je budući protivnik Čačićevoj političkoj karijeri nije ni HNS, ni Vesna Pusić, ni neka treća stranka, već puka biologija. S obzirom na njegovu upornost i energiju koju ima, možda je prerano otpisati Čačića, no morao bi ipak razmotriti realne domete svoje buduće političke karijere. Čovjek njegove dobi ima sve manje vremena za gubljenje.