Nives Celzijus: 'Mnogima sam bila vic, ponižavali su me'

Kada sam 2004. počela pisati “Golu istinu”, tada radnog naziva “Mamina princeza”, jedva da sam zamišljala pronalazak izdavača. U malo euforičnijim snovima knjiga je bila neiscrpan izvor skandala gladnih medija, popularna i čitana. Ipak ni u onim najluđim, najnerealnijim sanjarenjima “Gola istina” nije bila nagrađena nekom književnom nagradom, a kamoli da je kao takva ušla u povijest. Prve ulomke pisala sam kao lijek za dušu, lijek koji sam si sama prepisala. Uvijek sam bila sama svoj doktor.

Bili su jeftina alternativa luksuznom odlasku liječniku koji bi riješio tu moju konfuziju u glavi. Moja trudnoća protekla je u konstantnoj borbi s mučninama i emocijama koje su nekontrolirano bujale i gušile me. Upravo u tom periodu zaradila sam i astmu. Nisam bila jedna od onih lijepih, sretnih trudnica koje isijavaju zadovoljstvom i tjeraju vas da i same poželite drugo stanje. Gledajući mene, jedine riječi koje bi vam se nametale bile su “ne” i “ nikad”, bez imalo grižnje savjesti.

Devetomjesečnu frazu “nikad više” ponavljala sam iz dana u dan i sama dok sam satima grlila WC školjku. Vjerojatno bih mogla na prste ruku nabrojiti sve izlaske iz kuće unutar tih devet mjeseci. Naravno bili su više-manje vezani uz odlazak ginekologu, jedinom doktoru kome se nisam željela miješati u posao.

Ljubavnik, pa bivši

Valjda zato nije ni čudno što me upravo takvo stanje navelo na prve stvaralačke korake. Bila sam tada po cijele dane uglavnom sama, što zbog suprugovih obveza, što zbog naše nezrelosti i neuspjela pokušavanja igranja braka. “Gola istina” ubrzo je postala moj najbolji prijatelj, ljubavnik, psihijatar. Godine 2006. završila sam s pisanjem prve verzije budućeg hrvatskog bestselera. Puna optimizma krenula sam u pregovore s izdavačima, počevši od onih najvećih.

Bila sam sigurna u uspjeh i budući status bestseler-autorice. Ipak, izdavači nisu dijelili to mišljenje i s vidljivim podsmijehom, koji nisu ni pokušavali skriti, ponavljali su mi frazu “nije to za nas”, upućujući me na adrese manjih izdavačkih kuća. Neki su bili malo uljudniji, bacivši oko na dvjestotinjak stranica isprintanog teksta. Prolistali bi stranice ne pročitavši ni retka, vjerojatno u potrazi za golim fotkama, a potom mi razočarani davali lažna obećanja kako će razmotriti moju ideju i javiti mi. Znala sam da se neće javiti. Znala sam da neće ni pročitati. Tko želi pročitati knjigu jedne starlete ako ona nije gola? Nakon višemjesečne potrage za izdavačem, euforija je splasnula. Bestseler koji bi uglavnom kratkotrajno popunjavao koševe izdavačkih kuća umjesto njihove police nije više imao neku svijetlu budućnost.

Razmišljala sam da možda i sama preuzmem ulogu izdavača, ali trudnoća i uloga novopečene mame nisu baš pridonijeli mom budžetu. Dinin novac nikad nisam uzimala ni za što, osim za zajedničke kućanske troškove, tako da to ni sad nije bila opcija. “Goloj istini” sve je izglednije prijetila neslavna sudbina konačnog uništenja i od ruke njenog tvorca. Više puta sjedila sam nezadovoljno za laptopom i gledala u ispisane retke vlastitog neuspjeha. ‘Gola istina’ više nije bila moj prijatelj, psihijatar i ljubavnik. Bila je moj bivši. Moj podsjetnik na nešto što je moglo biti, a nije… A takvi podsjetnici su najgori. Tjeraju nas na beskonačne analize bez nekog smislenog odgovora, predbacivanje, bijes... Ometala me poput broja telefona i neizbrisanih poruka neprežaljenog bivšeg, na čiji sadržaj se konstantno vraćate iako znate da i samo pogled na njih budi novo nezadovoljstvo. Mala ikonica “trash” u desnom uglu monitora djelovala mi je kao spasonosno rješenje u tom trenutku. Na nesreću Magdalene Vodopije, žene o kojoj ću pisati u nastavku teksta, nikad nisam skupila hrabrost poslati ‘Golu istinu’ u povijest prije nego što je i doživjela budućnost. A zahvaljujući Vodopiji ispisana joj je jedna puno bolja, grandioznija povijest.

Kako starlete i pisanje nisu baš uobičajena pojava u Hrvatskoj, ubrzo se vijest o mojoj knjizi poput vica proširila po estradnim krugovima, nasmijavajući njihove protagoniste. Nives Celzijus je napisala knjigu i obija pragove kako bi je netko izdao?! Bila je to sprdačina kojom su se ljudi zabavljali; puni predrasuda, kakvi već jesu. Informacija je tako stigla i do mog budućeg urednika, novinara Vedrana Strukara, koji mi je u tom periodu bio tek malo bliži poznanik. Družili smo se povremeno po festivalima, susretali, kurtoazno pozdravljali, ali nikad nismo bili dovoljno bliski da bih mu se izjadala ili obratila za pomoć.

Vedran uvijek raspoložen za izazove, imun na predrasude, nazvao me i pitao može li on pročitati moju knjigu. Mislila sam odustati, ništa mu ne slati, ali me zajednička prijateljica Sanja Bjedov uvjerila u suprotno. Danas joj hvala jer je inzistirala na tome; tvrdila je od početka da, ako netko može proslaviti tu knjigu, onda je to Strukar. Poslala sam mu tako e-mail bez nekih velikih očekivanja. Preboljela sam svog “bivšeg” dovoljno da bih uopće imala potrebe razmišljati o njemu i njegovoj budućnosti. Dva dana poslije nazvao me Struki (nadimak od milja, op. a.) sav ushićen: “Ovo je sjajno. Imamo hit.” On je u samo nekoliko dana okrenuo brojeve telefona, sredio izdavača, promociju, medijskog partnera, list 24sata...

“Gola istina” već je prvog dana izdavanja postala hit. Strukar je spojio nespojivo, nagovorio je don Anđelka Kaćunka, dotad poznatog kao oštrog kritičara svega na estradi, da me javno podrži. Nisam mogla vjerovati, mislila sam da se šali. Ali kada smo se sat vremena uoči svečane promocije knjige našli na kavi i kad se tamo doista pojavio don Anđelko, znala sam da je to dobitna kombinacija.

Zapaprila sam im čorbu

Često su se zbog toga mogla čuti nagađanja kako je upravo Strukar tvorac “Gole istine” jer kako bi jedna sisata starleta mogla napisati išta iole smisleno. Vedranova je uloga dakako velika. On je spasilac “Gole istine”. Bez njega knjiga vjerojatno ne bi ugledala svijetlo dana. On je naveo izdavače da je pročitaju. Njegova pravednost, upornost, borbenost tjerala me naprijed i u borbi za Kiklopa. Plaha kakva jesam, uvijek sam vješto izbjegavala bilo kakve konfliktne situacije. On mi nije dopustio da pokušam to i u ovoj kiklopskoj borbi. Nije mi dopustio da se predam i odustanem. Zahtijevao je od mene pobjednika, tražio da se borim za svoje i s naizgled puno snažnijim, nepobjedivim protivnikom.

U početku nisam shvaćala bit borbe. Nisam težila priznanjima književniih elitista. Moje najveće priznanje bilo je rušenje svih rekorda čitanosti. Jedino tako egzaktno, može imati vrijednost u mojoj glavi. Priznanja kao subjektivni stavovi nekih umišljenih veličina meni ne znače apsolutno ništa. Pa čemu onda borba? Nisam željela dopustiti nekoj kvazikulturnoj eliti da pobijedi niti im dopustiti da u svom kvazielitističkom svijetu kroje sudbine danas Nives Celzijus, sutra nekog drugog...

Jer, zamislite kakva je divna šamarčina opaljena istim tim ljudima koji prodaju po nekoliko stotina primjeraka svojih knjiga, smatraju da imaju megahit, a onda se pojavi tamo neka Nives Celzijus sa svojim kreativnim suradnikom i dobrano im svima „zapapri čorbu“. Knjiga je u samo dva tjedna rasprodana u svom prvom izdanju. To je za sve nas bio pozitivan šok. Kako su se tiskali novi primjerci, tako su se prodavali rekordnom brzinom. Zvali su izdavači iz Bosne, Srbije, Crne Gore... Ljeto 2008. bilo je potpuno obilježeno našom “Golom istinom”. Potkraj godine obavijestili su nas sa Sajma knjiga da smo, prema Pulsovu istraživanju, pobijedili u kategoriji Hit godine i da za nekoliko dana dođemo na dodjelu nagrade Kiklop u Pulu.

Našoj sreći nije bilo kraja. I tada se dogodila najčudnija i najodvratnija stvar koju sam u životu doživjela. Dok smo se vozili prema Puli, nazvali su Vedrana na mobitel i rekli mu da direktorica Sajma Magdalena Vodopija saziva izvanrednu konferenciju jer, kazala je to tada i javno, „ne može dopustiti jednoj ženi poput mene da dobije Kiklopa“. Prvo sam se šokirala, a onda sam se rasplakala kao kišna godina. Vedran je pobjesnio. Ipak, on je na kraju mene smirivao. Zvali su nas tada sa Sajma i lagali da će još jedanput provjeriti rezultate istraživanja i, ako se pokažu točnima, najnormalnije mi uručiti nagradu.

To je bilo tek kupovanje vremena kako bi se skandal stišao i otišao u povijest. Struki je tu odigrao maestralno. Kontaktirao je s HHO-om i udrugom B.a.B.e. Oni su sazvali konferenciju i javnosti istaknuli o kakvoj se diskriminaciji zapravo radi. Naši odvjetnici su se odmah digli na noge i pokrenuli sve moguće tužbe. Nisam ni znala koliko će tu biti komplikacija i troškova sve dok nisam počela dobivati uplatnice za sudske naknade. Nakon razgovora sa Strukijem, odvagnuli smo sve argumente i vrlo se brzo složili da idemo do kraja jer ništa ne možemo izgubiti. Punih pet godina trajala je sudska agonija. Ne znam kako bih izdržala bez odvjetnika i prijatelja Srđana Simića i Vedrana Strukara. Oni su me stalno ohrabrivali i nisu mi dali da odustanem ni milimetra. A tijekom postupka sam se zainatila.

Bilo je fascinantno gledati predstavu u sudnici kad svjedoci, neovisni stručnjaci, dolaze i svjedoče u moju korist, od agencije Puls, koja je na sudu jasno tvrdila da meni pripada nagrada i da su zbog sramote koju su mi nanijeli otkazali Sajmu knjiga suradnju. Kako su se svjedoci redali u sudnici, tako je direktorica Sajma Vodopija coktala, frktala, vrištala, histerizirala, plakala... Mislila sam da će je izbaciti iz sudnice, kao što gledamo u američkim filmovima. Postupak je bio u tijeku, bile su važne samo činjenice, a i u sudnici je Vodopija iznosila proizvoljne procjene, vrijeđala me, podcjenjivala. Sutkinja Sonja Bulić, koja je vodila proces, sve je to otrpjela pa sam se pribojavala da će se u Puli, budući da su svi iz Pule i da se poznaju, ponovno dogoditi farsa. Međutim, razuvjerila me je prvostupanjska pa potom i pravomoćna presuda.

Licemjerje književnika

No, direktorici Vodopiji ni to nije bilo dovoljno. Htjela me poniziti obavijestivši javnost kako mi je Kiklop poslan poštom, a umjesto nagrade i diplome, poslali su mi – roman Ranka Marinkovića “Kiklop”. I kad sam pomislila da više nema kraja poniženju, počela je perfidna igra po medijima koju je Struki na vrijeme osujetio. Zaredali su sukobi i unutar redakcija. Bilo mi je fascinantno pratiti kako se jedan Miljenko Jergović, koji me je u startu podržao i osudio postupke sajma, sada sa mnom sprda i tvrdi kako ne zaslužujem ništa više; da mi je slanje poštom Kiklopa dovoljna nagrada. Ali, gle čuda? Zašto me Jergović napao? Ove je godine, znakovito, dobio toliko željeno mjesto na Sajmu knjiga, a njegova partnerica Ana Bogišić dobila je posao na Sajmu knjiga kao pomoćnica u PR službi. Trebalo je dokazati lojalnost novom poslodavcu, a di ćeš bolje nego pljunuti jednu starletu. Presmiješno – zbog nekoliko tisuća kuna honorara.

A opet, s druge strane, iznenadila me autorica Daša Drndić. Pokazalo se ponovno, razlog je nekoliko tisuća kuna, koliko očito stoji obraz naših proslavljenih književnika. Dotična gospođa me još 2008. godine vrijeđala da sam „nepismena kurvetina“ jer ona, kao velika prijateljica Magdalene Vodopije, ne može podnijeti da se Sajam osramoti dodjelom Kiklopa „jednoj takvoj ženi“. Mislila sam da me ta žena mrzi, kad gle čuda, prije nekoliko mjeseci Društvo hrvatskih pisaca izdaje priopćenje u kojem jednoglasno osuđuje postupke Sajma u Puli i inzistira da se meni dodijeli Kiklop.

To je potpisao cijeli Upravni odbor, u kojem je i Daša. A ako je tako odlučeno, da se treba podržati Nives Celzijus, onda je bolje staviti potpis na to priopćenje nego se posvađati s ostalim kolegama i izgubiti mjesečnu naknadu koju tamo prima. Tako da ovo sve doista izgleda kao gubljenje obraza za nekoliko tisuća kuna. Stoga, neka takve “veličine” samo žive u svom svijetu, ja im ne želim pripadati. Ali, daleko od toga da nikoga od njih ne poštujem. Nikad nisam željela biti književnica niti sam tražila da me tako oslovljavaju. Ja sam samo pametna poslovna žena koja zna pogoditi ukus publike, koja je upravo to i dokazala kupivši više od 150 tisuća primjeraka moje knjige.

Nove borbe

Dodjela Kiklopa u Puli prošla je dovoljno svečano. Žao mi je što se nisam uživo upoznala s Vodopijom i pomirila se, izgladila nesuglasice. Ne zamjeram joj, borila se za svoja uvjerenja, kao i ja za svoja. Samo je trebala od početka shvatiti da joj neki najbliži suradnici lažu, meni dojavljuju svakodnevno njezine reakcije njoj iza leđa, a pred njom glume prijatelje. Na kraju mi je te žene i žao. Rekli su mi da je htjela doći na dodjelu nagrade u Puli, čak sjediti u prvom redu, ali su je suradnici od toga odgovorili. Šteta.

Navodno su se bojali reakcije mog urednika Strukija, pribojavali su se njegova javnog nastupa, u čemu je on maestralan. A to je i dokazao na kraju dodjele nagrade. Kad su svi već mislili da je manifestacija završila, odjednom su gromoglasno zasvirali romski trubači, koji su nas čekali pred izlazom iz Doma hrvatskih branitelja, gdje se dodjela odvijala. Bilo je to Strukijevo iznenađenje meni jer zna koliko volim romsku glazbu, a ujedno i njegova snažna PR poruka Sajmu knjiga i medijima, koji su to oduševljeno popratili. „Tražili ste cirkus, dobiti ste ga“, komentirao je Struki kad smo uz pratnju Roma odlazili iz Pule.

Završavam ovih dana pisanje “Gole istine 2”. Teško osvojeni Kiklop prati me svojim ružnim okom dok pišem. Često nam se susreću pogledi. Pomislim kako me čekaju neke nove, teške životne borbe. On mi je podsjetnik da više ne pristajem ni na što manje od uloge pobjednika. A imam dokazano najbolju ekipu oko sebe i sad znam da će sve eventualne bitke preda mnom biti puno lakše. Nastavak “Gole istine” stiže na ljeto. Obećavam još veći spektakl...