Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Jakoslav Banić jedan je od naših najmlađih misionara, no izuzetno je aktivan u misiji u Ugandi. Tako je upravo ovih dana objavljena informacija kako je na nedavnom koncertu “Srce za Ugandu” prikupljeno 156.107 eura, koji će mu uvelike pomoći u njegovu radu.
– Zahvalni smo organizatoru, župi Gospa Fatimska iz Splita s njihovim župnikom don Ivanom Zovkom i njegovim suradnicima, koji su sve ovo pokrenuli te uvelike pomogli u izgradnji naše nove misije Nawanatau ovdje u biskupiji Moroto u Ugandi. S obzirom na to da je župa Gospe Fatimske u Splitu u ovoj godini dana organizirala dva koncerta “Srce za Ugandu” na Gripama, jedan u veljači i sad ovaj u prosincu, nisam ni mogao pomisliti da će odaziv biti veći i da će biti prikupljeno ovoliko sredstava. Ovo je samo još jedna potvrda koliko naš hrvatski narod ima veliko srce za ljude u potrebi. Novac koji je prikupljen ići će za izgradnju nove kuhinje, blagovališta, sanitarnih čvorova, kupaonice, sustava pitke vode, elektrifikacije samog centra i dječju malu ambulantu posvećenu s. Lukreciji Mamić za više od 700 djece i siromaha koliko ih sad koristi naš centar bl. Carla Acutisa – kaže nam don Jakoslav Banić, koji je u Ugandu stigao prije dvije godine.
– Kad sam prvi put stigao u Ugandu u siječnju 2023. u ranim jutarnjim satima, bila je noć, jako sparno, dosta komaraca, ali bez obzira na vrijeme, sve je bilo puno života. Tu su me dočekale sestre Kćeri Božje Ljubavi s. Vedrana Ljubić koja je više od 25 godina kao misionarka u Ugandi, te domaća sestra Paskazia Bushemere, koju sam upoznao 2019. godine na susretu misionara u Splitu. Jutro u Kampali je bio prvi dojam Ugande. Znam reći da postoje dva dijela Ugande – Uganda i Karamoja. Očaravajuće koliko je Uganda bogata svakovrsnim zelenilom. Kao obećana zemlja u kojoj sve uspijeva. Za takvu ljepotu zaslužna je klima južnog i središnjeg djela Ugande, te izobilje vode, za razliku od sjeveroistočnog djela gdje je klima posve drukčija. Kako se odmičete od Viktorijina jezera i rijeke Nil, sve postaje drugačije. Nema više prekrasnih stabala palmi, manga, avokada, naranče i limuna, prostranstava šećerne trske i čajeva – opisuje don Jakoslav.
– Prolazeći kroz vrata Karamoje, koja su udaljena od Kampale nekih 400 km, sve je suprotno od onoga prije. Velika savanska prostranstva, polupustinja i pustinja ispunjena visokom travom, akacijom, kaktusima i niskim bodljikavim raslinjem. Kuće od crvenih cigli sada su male niske okrugle zemljane kućice prekrivene travom. Mnoštvo djece na cesti s malo ili gotovo bez robe na sebi, ali svi nasmiješeni. Iako je prvi dojam bio zaista šokantan, pustoš Karamoje i siromaštvo za mene je postalo moj Nazaret, moj komadić neba na zemlji – priča nam i otkriva kako mu se želja za misionarskim pozivom javila još prije njegova odlaska u bogosloviju.
– Moja rodica, časna sestra Marija Banić SMI, u to je vrijeme bila u misijama u Ruandi. Njezina iskustva i svjedočenja o siromaštvu i životu u toj maloj afričkoj zemlji u meni su razvili želju i žar za misijskim poslanjem. Kasnije, kroz bogosloviju, susretao sam se i s drugim misionarima i misionarkama iz domovine, koji su djelovali u Tanzaniji, Kongu, Ruandi i Ekvadoru. Njihova svjedočanstva još su više u meni rasplamsavali želju za misijama. Rekao bih da sam želio iskusiti tu ljepotu služenja koju su oni, za mene velikani, nesebično darovali za druge. Trebalo je čekati 18 godina. Vrijeme čekanja bile su godine priprave. Jedno je želja, a drugo spremnost. Vjerujem da me je Gospodin pronašao spremnog i otvorio mi svoj put. Kada u srcu osjećaš smiraj Božjeg poziv, ni za što se nije teško odlučiti, a ako i postoji nekakav strah, to je više zbog osjećaja svojih nedostataka i slabosti. Jednostavno se prepustiš Gospodinu i sve dođe na svoje – kaže don Jakoslav.
Služba misionara nije nimalo laka, jer ste vi i svećenici i učitelji i graditelji, katkada i liječnici? – pitamo ga. – Sve je to istina. Kad promatramo s naše ljudske strane, to nije lako, zahtijeva puno snage i još više odricanja. Susret je to sa svojom nemoći, nesigurnošću i nedostacima. Međutim, ako to sve stavite u ruke Onoga koji nas je pozvao na ovo poslanje, onda ništa nije teško, sve je tako jednostavno i lako. Puno puta sam osjetio kako ja to nikada ne bih mogao napraviti, jednostavno ljudski je nemoguće, a onda gledate kako se to samo od sebe rješava. Jednostavno vidite da ide jer Bog to želi. Sve dok činite ono za što vas On tu hoće i želi, dok vršite Njegovu volju, uspjet ćete i ništa vam neće biti nemoguće. Bog hoće da mu vjerujem i da mu dopustim da me On vodi. Da bismo prepoznali što to On od nas očekuje, potrebno je puno molitve i predanosti – kazuje i dodaje kako su najveći problemi školovanje djece i zdravstvena situacija općenito.
– To su zasigurno dva goruća problema u lancu problema koji potiču jedan drugog. Počeo bih od zdravstvene skrbi. Obiteljski život u Karamoji je poligamijski. Svoje uporište vuče iz prošlosti zbog učestalih sukoba među klanovima, jer za borbu trebate ratnike i ako se klan brojčano smanjuje, u opasnosti ste. S druge strane Karamoja nema nikakvu razvijenu industriju, većina stanovništva se bavi ili stočarstvom ili proizvodnjom ugljena koji se prodaje za malu cijenu. Brojnu obitelj treba prehraniti. Zdravstvena skrb se plaća, a posla nema. Do koje dubine seže siromaštvo u Karamoji, govori poražavajuća činjenica da samo 20 posto djece doživi petu godinu života, 15 posto djece ide u školu, 48 posto djece ima bar jedan obrok na dan – kaže nam i dodaje kako pregled kod liječnika stoji 25 centi te da mnoge obitelji ni to ne mogu priuštiti svojoj djeci.
– Da ne govorim o kupovini lijekova ili ne daj Bože operacijama. Uvijek potičemo ljude da, bez obzira na neimaštinu, odu u bolnicu, jer bolnice često ne naplate pregled i liječenje djece, ali nažalost mnogi od njih dolaze kasno kad više ne postoji mogućnost za bilo kakvu pomoć – kaže don Jakoslav. – Drugi gorući problem je školstvo. Karamoja je na zadnjem mjestu po postotku djece koji idu u školu. Samo 15 posto djece ima taj privilegij. Škole se plaćaju. Većina sponzora su različite kršćanske i humanitarne organizacije. Usporedbe radi, ako nemate 25 centi za pregled djeteta, kako ćete imati 100 eura za osnovnu ili 250 eura za srednju školu? Djeca žele ići u školu, ali nažalost nemaju mogućnosti. Oni koji dobiju priliku pravi su sretnici. Obično početkom prosinca, kada završava školska godina, mnogi od njih obilaze po različitim organizacijama tražeći pomoć pri školovanju. Tužne su njihove životne priče. Često puta su to djeca bez jednog ili oba roditelja, djeca ulice, djeca koja već u ranoj dobi rade teške poslove da bi priskrbili sebi bar za jedan semestar. Mnoga djeca, pogotovo djevojčice, prisiljene su na dogovorene brakove – kazuje nam i dodaje kako je najstrašnije s čime se susreo smrt djece koja doslovce umiru od gladi.
– Nekad čovjek o nekim situacijama ne bi želio ni govoriti koliko su bolne. Neshvatljivo je kad vidite koliko je ova naša zemlja bogata, a da još uvijek postoje sredine u kojima ljudi gladuju i umiru od gladi. Za Karamoju nikad nisam čuo, ali upravo slike te djece su me dovele ovdje. Susret se s djecom čije su ručice ili nogice tanje od dva ljudska prsta, s ogromnim napuhanim trbuhom, nešto je što nas kao humana bića poražava. Jedno od naših i meni osobno najdražeg poslanja, koliko god je teško, obilazak je svakog sela, svake kućice, svake obitelji, upravo iz ovog razloga, da pokušamo spasiti što više djece. Prvenstveno od gladi, malarije i drugih bolesti.
U selima nema pitke vode. Djeca pješače nekad i do deset kilometara da bi donijela pitku vodu. Karimanjon djeca i ljudi jedu samo jedan obrok na dan ako i to imaju, a obično je to večera. Prašina, nehigijenski uvjeti, nedostatak medicinske skrbi i hrane svakodnevno odnosi dječje živote. Takvi susreti zahtijevaju puno snage jer ste često puta nemoćni, želite pomoći, ali ne možete jer je kraj već tu. Dovedete dijete u bolnicu, dva dana sve krene nabolje, radosni ste, nakon trećeg dana stižu tužne vijest, dijete je umrlo. Još jedna izgubljena bitka. Ali odustajanja nema – priča nam, a mi ga pitamo kako izgleda jedan njegov prosječan dan.
– U našoj misiji Nawanatao sa mnom djeluje i laikinja Anđelka Čotić, kojoj je mjesni biskup dodijelio status misionarke. Rekao bih da je naš prosječan dan vrlo jednostavan. Volim kad je dan ispunjen molitvom, jer ona nam je najpotrebnija u poslanju koje obavljamo. Stoga ujutro, prije ili poslije doručka, provedem nekih sat vremena u molitvi. Tijekom jutra obično obiđemo poslove po misiji, rasporedimo se tko što treba obaviti. Potom odlazimo u posjete selima, ovisno o vremenu. Znamo često moliti i u vožnji, mislim da je molitva osnova ovog poslanja. To je najljepši dio našeg djelovanja. Tu se susrećemo sa stvarnošću života naših vjernika i ljudi u potrebi. Zajedno s katehistom obilazimo kućicu po kućicu, selo po selo. Vidimo njihove potrebe te, koliko je u našoj moći, pokušamo odgovoriti. Bilo da se radi o nedostatku hrane, urušenoj kućici, medicinskoj potrebi. Slijedi pauza za ručak te pola sata do sat vremena odmora. Ponovni povratak na misiju, zajednička krunica svakog dana, molitva za mir, potrebe naših vjernika te molitva za sve dobrotvore. Nakon molitve i sv. mise slijedi susret s ljudima, posebno s mladima koji dolaze s različitim poteškoćama i izazovima. Zbog sigurnosnih razloga trebamo se do 18 sati vratiti u mjesto trenutačnog boravaka. Obično se za navečer ostavi vrijeme za pisanje i odgovaranje na poruke, upite, različite molbe. Molitvom se započinje, molitvom se završava – kaže don Jakoslav, koji se nalazi misiji koja je, zapravo, u nastanku i ima status “predžupe”, kako se to ondje kaže.
– Još uvijek se definiraju granice koje će obilježiti novu župu, na način blizine ili udaljenosti pojedinih sela. U početku smo imali 35 sela na prostoru od nekih 200 četvornih kilometara, a sad nam se pridružuje još jedna filijala čija sela još nismo obišli. Broj vjernika je oko 40 tisuća, dvije trećine su djeca i mladi, a jedna trećina starija populacija – priča i otkriva nam kako ga stanovnici prihvaćaju kao svećenika, bijelca i Europljanina. – Moramo razumjeti da je većinu vrtića, škola, fakulteta, dispanzera, bolnica i drugih objekata izgradila Katolička crkva preko misionara koji su ovdje prisutni 90 godina. Iako su u počecima mnogi od njih, gotovo svi, bili barem jednom napadnuti od pljačkaša – deset ih je ubijeno, jedan je proglašen blaženikom – nikada misionari nisu htjeli napustiti ovo područje.
Razlog je ljubav prema ovom narodu, te poštovanje naroda prema njima. Neopisiv je osjećaj njihove zahvalnosti i za najmanju sitnicu koju im učinite. U ove, skoro dvije godine nikada nisam doživio nešto ružno od njih, niti kao svećenik niti kao bijelac. U crkvi i svećenicima ovi ljude vide sigurnost. Sjećam se kad sam tek došao i kad smo počeli s prvim radovima, svi su bili veseli, stalno su ponavljali “sad ćemo i mi biti sigurni”. Kada netko u vama vidi sigurnost, prijatelja, osjećate se zahvalnim da možete učiniti nešto za ovaj ispaćeni narod. Svakim danom sve više i više od njih učim. Ne treba ljude prosuđivati po njihovoj vanjštini niti ljepoti, postoji nešto unutar svakog čovjeka što treba voljeti, cijeniti i podizati – kaže don Jakoslav, a na pitanje uspijeva li im navijestiti “radosnu vijest”, kaže kako je “u Africi prvi put iskusio kako Isus želi da ga naviještamo drugima”.
– Isus od nas očekuje da mi živimo Njega u svom životu i da naš život bude najljepše svjedočanstvo Njega. Vrata naše misije su otvorena svima i to jest ljepota Katoličke crkve – biti otvorena svima. Mi ne gledamo je li neko dijete musliman, protestant, ateist. Svima kojima je potrebna pomoć, mi smo tu. Tako nas uči Onaj koji nas je tu poslao. On nikoga nije odbio, nikoga nije osudio, a kamoli odbacio. U tome vidim svu ljepotu Crkve, mnogi u njoj pronalaze sigurnost, ohrabrenje. Biti tu za drugoga. Ako netko želi postati katolikom, to je njegova odluka, za to mora proći pripravu od dvije do tri godine i primiti krštenje. Nema ništa ljepše od toga da u slobodi svog srca izabereš Boga. Navještaj radosne vijesti nije nešto moje, ono pripada Onom koji nas je na to pozvao, a na nama je da učinimo ono što on od nas očekuje. Ove godine smo imali u dvije zajednice 302 krštenja – otkriva nam, a na pitanje kako mi iz Hrvatske možemo pomoći misiji i misionarima, kaže da je ponosan da dolazi upravo iz jednog malog naroda s velikog vjerom.
– Crkva u Hrvata darovala je toliko velikih misionara koji su cijeli svoj život posvetili služeći u skromnosti i malenosti drugima, od oca Ante Gabrića, preko s. Lukrecije Mamić, moje subraće don Nikole Sarića, don Ante Batarela i don Dražena Klapeža, koji su pola stoljeća već u misijama, pa do don Danka Litrića, čija svjedočanstva nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Oni su samo jedan mali dio tolikih koji djeluju po cijelom svijetu. U svom poslanju nismo sami, iza nas stoji cijeli jedan narod koji nas prvenstveno pomaže svojom molitvom. Nema veće pomoći od molitve, to je duhovna snaga koja pokreće naše tijelo. Otkako sam otišao u misije, svakodnevno dobivam poruke ohrabrenja i molitve od djece, mladih, obitelji, molitvenih zajednica, župa, ljudi koje nikada nisam ni susreo ni upoznao. Njihova molitva mi je bila i ostala najveća pomoć. Također veliku zahvalnost dugujem PMD-a u RH, subraći svećenicima i vjernicima svoje Splitsko-makarske nadbiskupije od kojih dobivam ogromnu podršku. Toliko je mladih koji žele doći volontirati, biti od pomoći. Neki su nam već bili od velike pomoći svojim boravkom među nama – kaže don Jakoslav.
– Materijalna pomoć je uvijek potrebna ovim ljudima, ali obično to prepustim Bogu jer On najbolje zna što nam je potrebno, a što ne. Možda izgleda čudno, ali je uistinu tako. Mi mu iznesemo svoje potrebe i molimo. Molitva čini čuda, do sada nam je uvijek providio upravo onoliko koliko nam je bilo potrebno. Zna naš nebeski Otac što nam je potrebno. Koliko nam pomažu Hrvati, vjernici i ljudi dobrog srca iz domovine i inozemstva, govori činjenica da sve što se do sada napravilo je dar hrvatskih vjernika. Dok u zahvalnosti završavamo još jednu godinu, te svoj pogled usmjeravamo prema novoj, srcem punih želja i snova, želio bi vam poželjeti samo jedno – budite zahvalni. Zahvalni za život jer vas je netko volio i želio, budite zahvalni jer imate nešto što drugi nikada neće imati, budite zahvalni što možete biti dio nečijeg života i netko vašeg života, zahvalite za godine koje ste doživjeli jer mnogi nisu imali prigodu da ih dožive. Dok zahvaljujete, primate, a primajući možete i darivati. Darivajući, ne pomažete samo drugima već i bogatite sebe. U svakome i svima tražite dobro jer dobro je poput dragog kamena, teško ga je pronaći, ali kad ga pronađemo, obogatili smo se. Svaki čovjek je jedno bogastvo. Sretna vam i blagoslovljena nova 2025. godina – poručuje iz Ugande don Jakoslav Banić.
Svaki kršćanski šugavac koji voli male crnčuge katolike, ajmo put pod noge i prema africi di pripadate. Nima razlike između kršćanskog skota i ngo organizacija koje paradiraju sa istin političkim ciljevima i pod istim motom kako triba volit jer fiktivni lik jezus je jubav. Ajmo šugavci kad tako volite tamo onima koje volite smeće odvratno licemjerno. Volite ka i oni celebrity zapadni ča vole pa podižu bedeme oko svojih villa da bi se izolirali od onih koje vole. Smeće kršćansko je prvi i početni neprijatelj Europskih naroda i zato će bit razapet ka njihov fiktivni lik jezus. Do istrebljenja šugo kršćanska, neprijatelji Hrvatskog ka i svih ostalih Europskih naroda!