GRANIČNI SPOROVI: MOŽE I DRUKČIJE

Sporazum Nizozemska – Njemačka: granica u Dollartu ostat će neodređena

Foto: Thinkstock
Sporazum Nizozemska – Njemačka: granica u Dollartu ostat će neodređena
09.08.2017.
u 07:20
Ponekad je teško utvrditi granicu na rijeci jer se mijenja oblik obale. Španjolska i Portugal taj problem rješavaju tako da potpisuju sporazume koji se produljuju svakih šest mjeseci
Pogledaj originalni članak

Da su svi sporovi zbog granica u Europi onakvi kakav je spor između Slovenije i Hrvatske, zbog kojeg je Ljubljana mjesecima blokirala hrvatske pregovore s EU, a sada i tamošnji ministar vanjskih poslova Karl Erjavec naznačuje moguću blokadu Schengena, Francuska bi, primjerice, s pozicije senioriteta, moći i ucjenjivačkog potencijala članice Europske zajednice 1986. stavila veto na španjolsko pridruživanje Uniji. Danska bi po istom principu 2004. blokirala Poljsku, a Velika Britanija 1973. europski put Irske.

Kad se uzme u obzir koliko još postoji neriješenih granica u Europi, a koliko ih je riješeno tek u posljednje vrijeme, pravo je čudo što je šest država – Belgija, Francuska, Njemačka (tada Zapadna), Italija, Luksemburg i Nizozemska – još 1951. uopće potpisalo Pariški ugovor, temeljni kamen kasnije Europske zajednice. Da je granični spor bio instrumentaliziran kao politički problem, za istim stolom tada zasigurno ne bi sjedile Belgija i Nizozemska, ne bi ni Francuska ni Luksemburg, ali ni Nizozemska i Njemačka, sve tada opterećene bilateralnim problemima granica, od kojih neke ni dan-danas nisu riješene. Da su strogo definirane granice uvjet članstva neke države u EU, Unija danas ne bi ni postojala. Da su definirane granice uvjet mira, u Europi bi i dan-danas bjesnjeli ako ne ratovi, onda otvorena neprijateljstva i provokacije između država.

Spriječili erupciju prosvjeda

Neutvrđene granice nisu specifikum ni Hrvatske ni Slovenije, ni BiH ni Srbije – država koje su se nakon raspada Jugoslavije našle u svojim državnim granicama oko kojih se ne slažu uvijek. Primjera za to ima diljem Europe. Granice jesu važne i nije ih uvijek lako riješiti. Političke promjene i priroda mijenjaju stanje na terenu, države ratuju, zauzimaju teritorije, potpisuju primirja. Države se raspadaju, druge nastaju. Tokovi rijeka se pomiču, neki i pod utjecajem čovjeka. Granice jesu važne, i imaju sigurnosnu, identitetsku i političku vrijednost, ali je od toga važnije kako države s neriješenim problemima prilaze toj temi. Važnije je da život s obje strane neke granične linije ne pati, da ljudi žive i rade nesmetano, da se ekonomija razvija. Jer neriješene granice postaju problem samo kad ih se instrumentalizira i koristi u političke svrhe.

Naš problem Piranskog zaljeva ili Savudrijske vale zrcali se tako u zaljevu Dollart, kako ga zovu Nijemci, ili Dollard, što je nizozemski naziv u Sjevernom moru oko kojeg se “spore” Nizozemska i Njemačka, ali bez politizacije. Problematičan se potez nalazi između nizozemske provincije Groningen i njemačke savezne pokrajine Donja Saska i relikt je višestoljetnih previranja oko povijesnog područja Istočne Frizije koja se danas nalazi u Njemačkoj. Nizozemska je nakon Drugog svjetskog rata pokušala u ime reparacija anektirati područje Istočne Frizije, ali joj to Visoko savezničko povjerenstvo, koje je upravljalo Zapadnom Njemačkom do 1955., nije odobrilo, tako da granica u području ušća rijeke Ems i razgraničenje u zaljevu nije do dan-danas u potpunosti riješena. No ta činjenica nije i ne sprečava normalan život i funkcioniranje u tom području – najvažnije pitanje, pitanje plovidbe i pristupa lukama u ušću Emsa je riješeno. Na snazi je ugovor Ems-Dollart iz 1960. godine, no ni on ne govori o razgraničenju, već su njime definirana samo neka pitanja vezana uz plovidbu i eksploataciju ruda koje bi trebale biti riješene “u duhu dobrosusjedskih odnosa”.

No u osnovnim pitanjima tijeka granice obje strane zadržale su pravo na svoju interpretaciju. Tako po njemačkom tumačenju granica prolazi zapadnije uz samu kopnenu granicu Nizozemske. Nizozemska pak granicu vidi na sredini ušća, odnosno zaljeva. Slična je situacija i prema otvorenom moru ispred njemačkog otoka Borkuma, ali i zapadnofrizijskih otoka koji pripadaju Nizozemskoj. Konkretni problemi u takvim zamrznutim sporovima najčešće nastaju kod investicija, kad postaje nejasno tko izdaje dozvole. Tako je bilo i kad je njemačka energetska kompanija EWE u Dollartu izgradila Riffgat, off shore postrojenja vjetrenjača za dobivanje električne energije. Nizozemci su kritizirali projekt, a napetost su stvorile ekološke skupine koje su razmatrale utjecaj kompleksa na prirodu te lokalni ribari. No politika je ekspresno zaustavila problem prije nego je erumpirao. Prije tri godine na granici između njemačkog grada Emdena i nizozemskog Delfzijla, na mjestu gdje rijeka Ems utječe u Dollartski zaljev, sastali su se tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, a sada njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier i njegov nizozemski kolega Bert Koenders te, uz čašu šampanjca, potpisali sporazum da će granica ostati neodređena i da će obje države dijeliti odgovornost za to područje. S međunarodno-pravnog gledišta njihova je granica i dalje nedefinirana.

Još je jedna investicija – također energetska – aktualizirala pitanje granice, ali i dovela do mirnog rješavanja spora. Riječ je, u ovom slučaju, bila brana Gabčíkovo–Nagymaros, koja je sporazumom iz 1977. trebala biti sagrađena na Dunavu na dijelu rijeke gdje prolazi granica između dvije zemlje. Spor je nastao 1989. kada je Mađarska odustala od projekta zbog njezina nepovoljnog utjecaja na okoliš, ali i na tok rijeke zbog čega i granica mijenja svoj položaj, dok je druga strana nastavila s projektom. Slovačka je nakon raspada Čehoslovačke preuzela obvezu rješavanja spora pred Međunarodnim sudom u Haagu, što je i učinila. Spor je okončan presudom Suda od 25. rujna 1997.

Rješavanje razgraničenja na međunarodnim sudovima ili pak na ad hoc arbitražnim sudovima model je kojem su pribjegle mnoge europske države posljednjih desetljeća. Do tada su i bez odluke suda ili dogovora – funkcionirale bez utvrđene cijele granične crte. Tako je Međunarodni sud u Haagu riješio spor o razgraničenju epikontinentalnog pojasa u Sjevernom moru između Njemačke i Danske i Njemačke i Nizozemske 1969., dok je oko razgraničenja na moru između Danske i Norveške u području između Grenlanda i otoka Jan Mayen presudio tek 1993. Spor o granici epikontinentalnog pojasa između Ujedinjenog Kraljevstva te Sjeverne Irske i Republike Francuske 1977. donio je pak arbitražni sud.

Nekim pak državama sud nije bio potreban, već su same riješile problem i to također tek nedavno. Belgija i Nizozemska 1993. potpisale su Konvenciju o modifikaciji granice u kanalu Terneuzen u Gendu. Nizozemska je pak s Belgijom 1996. sklopila Ugovor o razgraničenju u teritorijalnom moru i epikontinentalnom pojasu. Ugovor je na snagu stupio tek 1999. godine. Francuska i Luksemburg su pak 2004. potpisale poseban sporazum i to o razmjeni određenog dijela teritorija. Poljska i Češka su 2002. utvrdile granicu i napravile manje izmjene granične crte, dok je jedno sporno područje još ostalo – ono u blizini češkog grada Vidnave.

Najduži spor Grčke i Turske

Odgovornost političara u upravljanju problemima neriješenih granica krucijalna je. Oni neriješenu granicu mogu zloupotrijebiti za dobivanje političkih bodova ili pak postupati odgovorno. No za to je potreban i jak državni čelnik koji će svoje odluke – o odlasku na međunarodni sud ili arbitražu, dogovoru sa susjednim čelnikom, zamijeni teritorija ili pak zamrzavanju zatečene situacije – moći iznijeti na leđima i u domaćoj političkoj areni. To najbolje znaju Španjolci. Naime Španjolska je jedna od država s najvećim brojem otvorenih piranja granice te sporova i to ne samo sa susjedima. Posebna je priča spor između Ujedinjenog Kraljevstva i Španjolske u vezi s posebnim međunarodnopravnim položajem Gibraltara, koji datira još iz 1704., kada je nakon rata za sukcesiju Španjolske Gibraltar prepušten Ujedinjenom Kraljevstvu. No Španjolska ima problema i s Portugalom i to oko granice na moru oko ušća rijeke Mino u Atlantskom oceana te oko rijeke Guadiana. Ta rijeka teče od sjevera prema moru i dužinom od 800 kilometara dijeli dvije države. No ne bez spornih dijelova. Jedno je sam estuarij Guadiane. Rijeka nanosi velike količine pijeska, a on se u njezinu ušću zadržava na obalama Španjolske i Portugala.

Zbog takvog djelovanja rijeke mijenja se prirodni oblik obale pa je vrlo teško utvrditi granicu. No taj problem Španjolska i Portugal rješavaju racionalno, potpisujući sporazume koji se produžuju svakih šest mjeseci. Druga sporna točka grad je i općina Olivenza površine 750 četvornih kilometara na lijevoj, španjolskoj strani rijeke Gradiane. Portugal polaže pravo na nju tvrdeći da je to njegov teritorij i ne priznaje španjolski suverenitet nad tim područjem, pozivajući se na Bečki ugovor iz 1815. kojim se Španjolska obvezala vratiti Olivenzu Portugalu, ali to nije učinila. Usprkos tome, problema nema. Gradom upravlja Španjolska, a stanje je “zamrznuto”. Dvije države ne slažu se i oko granice na moru. Iako je između dvije države 1976. potpisan sporazum o razgraničenju na moru i granicama epikontinentalnog pojasa, on nije i ratificiran. Stanje dijelom podsjeća na stanje na granici Hrvatske i BiH – granica je utvrđena, sporazum o granici su 1999. potpisali predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, no on nije ratificiran u Hrvatskom saboru.

Španjolska se spori s Portugalom i oko granice na moru. Problem je granica isključivog gospodarskog pojasa kod portugalskog otočja Salvajes, smještenog između španjolskih Kanarskih otoka i portugalske Madeire. Portugal smatra da bi i taj njihov arhipelag koji se sastoji od tri veća otoka i niza hridi, iako nenastanjen, trebao imati svoje teritorijalno more. Zbog toga se ne može povući granična crta između isključivog gospodarskog pojasa Portugala i Španjolske pa je granica na moru između dvije zemlje još neutvrđena.

Morska granica i pravo ribarenja nije rijedak problem u svijetu i Španjolska ima još dva slična “spora”. Onaj s Kanadom bio je posljedica kanadskog zadržavanja španjolskog ribarskog broda koji se nalazio izvan granica isključivog gospodarskog pojasa Kanade. Madrid je 1995. godine zatražio od Međunarodnog suda da odluči o nadležnosti u sporu između Španjolske i Kanade u vezi s ribolovnom nadležnosti u otvorenom moru. Sud je pak 1998. godine odlučio da ne postoji njegova nadležnost u tom sporu.

Drugi “ribarski” spor je onaj s Francuskom, a pozadina leži u činjenici da su te dvije države proglasile različite morske pojaseve – Španjolska ribolovnu zonu, a Francuska ekološki pojas. No ta se dva područja poklapaju i ne odgovaraju potpuno morskim prostorima koji smiju biti pod jurisdikcijom i suverenitetom morske države kako je to odredila Konvencija UN-a o pravu mora. Stručnjaci upozoravaju kako je to dobar primjer da praksa proglašenja različitih morskih zona – različitih u svojem međunarodno pravnom sadržaju od zona predviđenih UN Konvencijom o pravu mora iz 1982. – kod obalnih država dovodi do nesporazuma. Tako se i Irska i Velika Britanija te Island spore oko crte razgraničenja isključivih gospodarskih pojaseva.

Na jugoistočnom rubu Europe također još zjape neriješena granična pitanja. Najdulju povijest ima spor o razgraničenju između Grčke i Turske u prostoru Egejskog mora kod kojeg je na kocki proširenje granica teritorijalnih voda, nadzor nad zračnim prostorom i razgraničenje epikontinentalnog pojasa između dvije zemlje. Spor o granicama epikontinentalnog pojasa između te dvije zemlje bio je upućen na rješavanje pred Međunarodni sud u Haagu 1976., i zbog nenadležnosti nije o njemu odlučivao. Države se spore i oko dva otoka – Imije i Kardaka. Imia je mali otok u Egejskom moru udaljen 3,7 milja od obala Turske. Prema međunarodnim ugovorima, prvenstveno Pariškom mirovnom ugovoru iz 1947. taj otok pripada Grčkoj, ali od 1995. Turska ne priznaje grčki suverenitet. Kardak je pak nenastanjen otočić u Egejskom moru udaljen 3,8 milja od obale Turske. Suverenitet nad tim otokom pripada Turskoj, ali od 1996. godine Grčka zahtijeva suverenitet nad tim otokom.

Primjer Jungholza

I dok Grčka i Turska još uvijek nisu započele rješavati nekim od sredstava mirnog rješavanja sporova, neke sporne granične točke u Europi riješene su na zanimljiv i kreativan način. Riječ je o posebnim međunarodnopravnim područjima na granicama i ona ne predstavljaju međunarodnopravne sporove u užem smislu. Granica kod austrijskog gradića Jungholza primjer je “četveromeđe“ ili graničnog križa jer se četiri granice, koje pripadaju dvjema državama, Austriji i Njemačkoj, sastaju u jednoj točki – u ovom slučaju ta je točka vrh Sorgschrofen pa granica oko Jungholza počinje i završava u istoj točki. Tako je u Jungholz moguće ući samo iz – Njemačke.

Drugi je slučaj gradića Baarle-Nassau. Podijeljen je u dvije općine: Baarle-Hertog (Belgija) i Baarle-Nassau (Nizozemska). Područje Baarle-Hertoga sastoji se od 20 belgijskih eksklava u nizozemskom Baarle-Nassau, udaljene oko pet kilometara teritorija Belgije. Isto tako, postoje i dijelovi općine Baarle-Nassau koji čine nizozemske eksklave u belgijskom Baarle-Hertogu. Sve je moguće kad se države dogovore te ne politiziraju i instrumentaliziraju granicu na obostranu štetu.     

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 4

TO
tolitol
08:36 09.08.2017.

Nizozemska i Njemačka su dvije civilizirane, europske zemlje kojima je u srži odnosa ekonomska razmjena. Međusobno si izvezu oko 100 milijardi eura vrijednu robu svake godine. To što se ovdje mogu složiti da je granični problem neriješen elegantno je rješenje koje omogućuje objema stranama da nastave s životom znajući da im taj relativno mali spor neće ugrožavati radna mjesta i ekonomski prosperitet koji proizlazi iz međusobne trgovine. Ovdašnji problem je takav da je takve odnose očito nemoguće preslikati na odnose Hrvatske i Slovenije. Radi se naime o dva balkanizirana društva i dvije macho politike u kojem čitav niz pitanja truje međusobne odnose već dvadeset godina. I ne samo granice. A to je tako i u ostatku bivšeg jugoslavenskog prostora koji je jednostavno prepun problema nastalih tijekom života u zajedničkoj državi, dok su mentalni i svaki drugi kapaciteti preslabi su za njihovo rješavanje. Nema pragmatičnosti. Jedan mora pobijediti, a drugi mora biti na koljenima. I zato toliki sporovi i svađe. Kad nema pameti...

ME
Meter
09:00 09.08.2017.

Kad bismo mogli nešto naučiti...

TO
tomisl
09:00 09.08.2017.

Samo mi Balkanci nadjemo uvijek nekakv razlog za svadju i rat. Zivila Hrvatska !